LABIN OD BRENTE DO FONTANE

Manjak vode trajno je obilježio Labinšćinu, u kojoj se zbog suša doslovce gladovalo, ili za brentu vode hodalo satima. Od nestašice pitke vode nije bio izuzet ni Labin, samo dok su se kapi kišnice na selu skupljale u barama, odnosno kolima po naše, drevni je grad imao cisterne pod zemljom, neke još iz doba Rimskog carstva, kasnije bunare, ali i sreću da se ispod njegovih istočnih zidina u Podvinju  nalazio i dobro uređeni izvor. Na prvoj razglednici ovoga posta zamjećuje se i jezerce s drvenim mostom, što će prije biti fotomontaža nego stvarno jezero, ali u oba slučaja ilustrira koliko su Labinjani bili ovisni o vodi. Ako su presušile kalanice onda se po vodu odlazilo do tog ili nekog drugog izvora u blizini, za što se koristila brenta. Kako je bilo dosta imućnih Labinjana, a još više sirotinje u okolnim selama, one su za za njih obavljale taj težak posao. S obzirom na više žena u narodnim nošnjama okupljene oko crkve vrlo je vjerojatno da su se one ta tom mjestu "rentirale" za nošenje vode na svojim leđima. Voda se između dva svjetska rata autocisternom jednom tjedno dopremala u Labin iz izvora u Kokotima na rubu Rašer, a brenta vode koštala je 50 centezima.
Zato je bila velika fešta kada je Labin, a i neka okolna mjesta 1937. godine, dobio  pitku vodu, zahvaljujući prije svega izgradnji rudarskog grada Raše. Najprije putem javnih špina, a dosta kasnije i u svojim domovima. Time je konačno završena era siromašnih žena s brentama na leđima koje se prte strmim starogradskim kaletama. Prije javnih špina u Labinu je postojala i javna pumpa, kojom se, ručnim pokretanjem, izvlačila voda iz velike komunalne cisterne, koja se nalazila nedaleko od palače obitelji Lazzarini. Ta crpka je i danas na svom mjestu, poznatom kao lijepi prostor "poli špine", gdje se za ljetnih mjeseci održavaju brojne kulturne i zabavne priredbe. Stari Labinjyni, a njih je danas vrlo malo, traže da se ispravi ta propust, jer, kako kažu, velika je razlika između javne špine i pumpe!
Sjećam se jedne špine u Presici (na fotografiji), a druge u starom gradu, nedaleko od mjesta gdje su se prije stotinjak godina okupljale seljanke, a danas je postavljena skulptura kipara Josipa Diminića. I dok se sada polako aktualiziraju priče na temu da li su one morale biti uklonjene, ili se čak mogu vratiti u grad, kao spomenik nekog vremena, mnogo je žalosnije da dobar dio labinske obale ni danas nema pitke vode. To je nekad bio jedan od glavnih razloga za brže napuštanje tih krajeva, a danas glavni uzrok razvoja turizma i otvaranja novih radnih mjesta u nekada izrazito rudarskom kraju. I kraju stalnog iseljavanja, bez obzira na razne države i režime. I dok se to ne dogodi da mogu podigao bih spomenik ženi s brentom, kao simbola tegobnog života naših majki i nona  na ovim prostorima, koji u svom podzemlju inače ne oskudijeva vodom.