utorak, 29. prosinca 2020.

Srećno Novo leto - Labin 1988.

 Cera me je iznenadila jena lepa kartolina, ka je na svet prišla 1988. leta. Poslo mi ju je moj pretel i urednik mojeg prveh libreti Valter Černjul, urednik onaput joko popularne Labinske komune, ke već dugo nažalos ni. 

Na nje so dvi vertikali groda - kampanil i gradska ura. I na te so čestitke dvo vela Labinjona, ki saki na svom fozu imajo joko radi svoj stori Labin.

Prvi je pokojni akademski slikar Renato Percan, jedon od najvećeh hrvoskih, a ne samo labinjonskeh slikari. Rojen je na Trgete, žive je va Meduline, a zakopon je na cimitre va Nedešćine, ili koko se je do 1955. zvola Sveta Nedelja. Bi je veli pitor, ma još veći šlovek, ka mi je sa  kontenat za moj libret Kartolini z Labinšćini na svojo fozo nacrta više motivi Labina i drugeh mesta na naše Labinšćine.

Drugi veli Labinjon, šlovek i poeta, naš Vinejon Daniel Načinovič, ka mi je napiso lepo pjesmo Labinske kartolini za sejni libret.

Ja kada mi je ta danas ritka kartolina prišla va ruki spametini son se zajno storega groda va teh leta. Spameti son se koko je puno sveta docekivalo na Crće sako novo leto, ali i maškari, ma i rukometašice, popularne Labudice, kada so postale prvoligašice. Spemeti son se i prve picerije ku je bi opra Duško Nikolić, ka je pred malo don umra, pred ocijima mi je puno mlodeh va kafićah Krožera, Re bar i Sipe bar, a i mlodi ki so se družili va noveh barah na obnovljene Ulice svete Katarine.

Bo pokle tega je va stori grod prišla neka naša domoća korona, pa je se pomalo šlo va novi Labin spoda store Alvone, ili se bar za vajka zaparlo.

Nanke maškari ne pridivajo više gore, a tu se ne ceka ni Novo leto. A mene je sejno vajka trdo lep i ku me ni va njin por don neki vrah mi fali!





 


utorak, 22. prosinca 2020.

JAKOV ŠUMBERAC LUKIĆ - PRVA I DOSAD NEPOZNATA ŽRTVA ŠTRAJKA RUDARA 1921. GODINE!!!







 Poznato je da su u povijesnom štrajku labinskih rudara, koji je trajao od 2. ožujka do 8. travnja 1921. godine, poznatom kao Labinska republika, u oružanom slamanju tog događaja 8. travnja u Štrmcu, poginula dva rudara - Maksimilijan Ortar iz Čehoslovačke i Slovenac Adalbert Sykora. O tome na prilazu nekadašnjem rudarskom mjestu svjedoči i prigodna spomen-ploča postavljena 1981. godine. Za koji dan, ulaskom u 2021. godinu počet će i obilježavanje stote obljetnice štrajka, koji se za Jugoslavije slavio kao Dan rudara SR Hrvatske, ali i kao najveći općinski blagdan Labina, koji je često bio i neradni dan obilježen nizom prigodnih događanja.

Stoga me ovih dana iznenadio poziv mladog Larija Zahtile iz Komunalnog poduzeća Prvi maj iz Vineža, koji me upoznao s podatkom da je na groblju u Nedešćini, jednom od najuređenijih na Labinšćini, naišao na spomenik poginulom sudioniku Labinske republike! 

Da skratim priču, odmah sam sjeo u auto i krenuo do tog mjesta. Do spomenika sam došao tek iz drugog pokušaja uz dodatno obrazloženje Larija, tražeći ime Jakova Šumberca Lukića, budući da su slova uklesana u kamenu bila teško čitati. Zapravo ne znam što sam očekivao, ali bio sam prilično iznenađen. U njemu se navodi da je Jakov rođen 1890. godine „kao borac Crvene straže Labinske Republike život je položio na barikadama 15. ožujka 1921.“ Ako je to stvarno istina, a nije riječ o novinskom članku, već o spomeniku preminuloj osobi, zašto se to nigdje ne spominje u opisu kronologije povijesnog štrajka s kojim se toliko ponosimo? Zašto to nije zabilježeno na njegovom grobu nakon rata? I kako to da posvetu na grobu mnogo godina nakon njegove smrti nije podigla radnička država i njegovi drugovi, već osobno njegov sin Alfonso, rođen 1917. godine, kako se to može zaključiti "iz priloženog."

Istog sam dana doma pregledao svu svoju literaturu o Labinskoj republici i radničkom pokretu na Labinšćini, ali nigdje nisam naišao na njegovo ime. Drugi sam se dan obratio Feruču Bernazu iz Nedešćine, koji odlično poznaje ljude i prilike u svom mjestu. Od njega sam doznao tek nešto o toj obitelji, ali ništa više od toga. Rekao mi je da su se u Nedešćini izgubili tragovi te obitelji te da je Alfonso, sin Jakova Šumberca, nakon rata bio oficir JNA i da ne zna gdje su danas njegovi potomci. 

Nakon toga mi je bilo tek jasnije zbog čega je napisano da je Jakov Šumberac ostavio svoju obitelj u "crnoj bedi", ali ništa više od toga. Postoji li rasplet tajne oko ovog spomenika, ako je vjerovati napisanom na jedva uočljivoj spomen ploči na groblju u Nedešćini, prvoj žrtvi na barikadama Labinske republike!?

Sinoć sam razriješio i tu nepoznanicu zahvaljujući Valteru Černjulu, dugogodišnjem i posljednjem glavnom uredniku ugašenog općinskog glasila Labinska komuna, koji je odmah reagirao nakon što je pročitao ovaj tekst. Najviše mu je pažnju privuklo ime Alfonsa, koji je svom ocu podigao spomenik s već spomenutom posvetom. Za čas se sjetio da je s njim osamdesetih godina obavljen razgovor u mjestu Strunjan nedaleko od Portoroža, gdje je živio nakon što je kao oficir napustio JNA i počeo ploviti svijetom na trgovačkim brodovima. Vrlo opširan članak je potpisala Liliana Vale, koja je u to mjesto radnim zadatkom putovala zajedno sa fotoreporterkom Slavicom Ružić i Valterom Černjulom.  

Prema njegovim riječima Alfonso je bio prvoborac Labinšćine, u NOB je krenuo prije kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. godine, kasnije je postigao lijepu karijeru u JNA, ali zbog buntovne prirode i nemirna duha odlazi u prijevremenu mirovinu, odabravši svoj samostalni životni put. 

U ovoj je priče najvažnije ono što je rekao o ocu Jakovu, naglasivši da je on zaista bio prva žrtva velikog štrajka i pobune labinskih rudara, događaja poznatog kao Labinska republika. Rudari preuzimaju potpunu vlast nad rudnicima u Štrmcu, Vinežu i Krapnu, a njegov je otac od prvog dana, kao pripadnik Crvenih straža, čuvao toplanu, popularnu "kaldaju" upravo u Štrmcu. Slabo obučen jedne hladne ožujske noći teško je pokisao za olujne kiše. Dobio je upalu pluća, od koje umire već 15. ožujka, trinaestog dana štrajka. Nije mu pomogla ni pomoć legendarnog liječnika baruna Tomassa Lazzarinija, člana najbogatije i najpoznatije labinske obitelji onog doba, poznatog po svojoj humanosti i besplatnom liječenju ovdašnjih siromašnih seljaka. Prema njegovom sjećanju sahranjen je bez svećenika uz mnogo crvenih proleterskih zastava. Pod istim je simbolima četiri godine kasnije na labinskom groblju sahranjena i legendarna humanistkinja i pjesnikinja te iskrena prijateljica rudara Giuseppina Martinuzzi. U članku sin Alfonso ne spominje da je on svom ocu nakon rata postavio nadgrobnu ploču s prigodnim tekstom, a još manje da je razočaran takvim ignoriranjem njegove smrti od strana ondašnje ( i njegove) komunističke vlasti, odnosno njegovih drugova, premda ga je ta nepravda teško pogodila.

Nekoliko godina nakon gubitka oca, nedvojbeno prve žrtva Labinske republike, koji je umro na zadatku, njegova se majka preudala, pa je neobično siromašna obitelj imala ukupno desetoro djece. Polubrat Alfonsa po majci je bio Renato Šumberac, zvani "piccolo tenente", također sudionik NOB-a i poslije rata aktivan u društveno-političkom i privrednom životu Labina.

Ta nepravda nije ispravljena do današnjih dana i vjerojatno bi to ostalo nepoznato sve do danas da on sam, zbog poštovanja žrtve svog oca, nije podigao već spomenuto spomen-obilježje na groblju u Nedešćini. Ovakav odnos glavnih labinskih aktera nekadašnje radničke države prema autentičnoj povijesti u svakom je slučaju neobjašnjiv, ali samo pod uvjetom ne prihvati li spoznaja da se u revolucijama i ratovima priznaje i potom slavi samo prolivena krv žrtava. 

Vjerujem da je skoro obilježavanje stote obljetnice Labinska republike najbolja prilika da službeni Labin, koji se ponosi akterima tog štrajka, na prigodan način ispravi tu grešku i javno se nakloni djelu Jakova Šumberca Lukića, prvoj žrtvi tog velikog povijesnog događaja u ovom dijelu Istre. Sve drugo je nastavak iskrivljavanja povijesnih činjenica.     

Na ovaj tekst reagirale su Bruna Šumberac iz New Yorka i Alenka Valerjev iz Rijeke, kćerke Alfonsa, potvrdivši da je točno sve što je napisano o njihovom nonetu Jakovu. "Ponosne smo na njega i njegovu žrtvu, sjećanje na njega okuplja cijelu našu mnogobrojnu obitelj i nadamo se da će se u skorom obilježavanju 100. obljetnice Labinske republike konačno skinuti veo s te neobične šutnje o Jakovu Šumbercu Lukiću" - poruka je njihovih unuka.

Nove detalje o Alfonsu doznao sam i od Louisa Santalese, humaniste i jednog od najobrazovanijih Labinjana u New Yorku, koji je u taj grad došao daleke 1949. godine, s kojim se poznajem dugo godina. Piše mi da Alfonsa nije nikad, vidio ali da se on često susretao s njegovim ocem (kojemu sam na ovom blogu posvetio poseban članak), nakon što se sedamdesetih proteklog stoljeća, poslije raskida s JNA, kao oficir na trgovačkom brodu. Tada je bio sasvim drugačiji čovjek nego u vrijeme rata, kada je bio "veliki boljševik i komesar" - prenosi Luigi sjećanja svoga oca na te zanimljive susrete. On se pak Alfonsa sjeća tih ratnih dana kada je u njegovom selu Santalezi, zaseoku Lukići bio narodni zbor. "Prvo nego ca bi pocne miting neki je zavopi "Molim malo tišini!" A ja kao 11-letni otrok, ma anke i stareji, ne smo znali ca je to "tišina" ili kega to zovejo." Navodi da je još za rata, iako su svjetonazorski bili dva svijeta, vrlo respektirao njegova oca.

Već ranije smo od Komunalnog poduzeća Prvi maj, koje brine o grobljima na Labinšćini, dobili informaciju da su spremni održavati groblje prve žrtve velikog štrajka labinskih rudara ukoliko dobiju suglasnost njegovih potomaka. U međuvremenu nam je odgovorila kćerka Bruna iz Amerike, naglasivši da će oni sami brinuti o održavanju nonetovog groba, ali da je zainteresirana za osobu koja bi im očistila kameni spomenik i time tekst učinilo čitljivim.


  O tom događaju u povodu obilježavanja 100. obljetnice Labinske republike u nedjeljnom proju Jutarnjeg lista zanimljiv članak napisala je pulska novinarka Barbara Ban, s kojom sam nekada kratko vrijeme radio u Glasu Istre.




Čitajući sinoć nakon dugo vremena ponovo veoma zanimljivu knjižicu Labin kroz stoljeća autora Milovana Marića Monya, tiskanu početkom pedesetih godina proteklog stoljeća, neobično sam se iznenadio kada je on spomenuo Jakova Šumberca, kao prvu žrtvu Labinske republike! U poglavlju Labinska republika on o njemu piše:

U tom razdoblju 15. ožujka umro je poznati rudarski borac Šumberac Jakov, koji je uz svečane rudarske počasti sa crvenim zastavama i bez svećenika sahranjen. Na njegovom grobu je tog dana prvi puta u Istri odsvirana "Internacionala".

Višee neobično da se u vrijeme Jugoslavije, kada je na Labinšćini tiskan više knjiga o Labinskoj republici, te u ožujku 1981. godine u rabačkom hotelu Mimosa održan simpozij na tu temu, o prvoj žrtvi nije napisan ni redak, zbog čega je njegov sin svome ocu tih godina sam podigao  spomenuti spomenik.






nedjelja, 13. prosinca 2020.

LABINSKE SREDNJOŠKOLKE POČETKOM PEDESETIH 20 STOLJEĆA

 Ja iskustva znam da najviše zanimanja zanimaju stare fotografije, na kojoj se nalaz osobe koje su dobrim dijelom još na ovom svijetu. Ovo je jedna od njih, ali sumnjam da je na njoj ostalo još malom živih, ali tu su njihova djeca. jedna od njih je Patricia rođena Peršić iz Australije, čija je majka na ovoj slici. Zvala se Katica Blašković, rodom je bila iz Šumbera, a na slici je krajnje desno s crnim opasačem oko struka. 

Ovu nam je sliku iz Amerike poslala Rina Pamić, rođena 1949. godine u selju Boljevići nedaleko od Kršana u obitelji Peršića. Nju je rod Patricije zamolio da se pokuša otkriti, odnosno prepoznati što više ostalih imena s te fotografije nastale prema njima 1949. godine, kada je Rina imala svega pet godina. Uspjelo se prepoznati tek dvoje - bivšeg pekara Frankovića iz sela Kraj Drage, koji se tim poslom bavio u Svetoj Nedelji. Tu je i šarto Berto Načinović iz Nedešćine, koji se tim poslom i sada bavi u Astoriji. ostali su enigma, a ne zna se ni gdje je ta fotka nastala. 

Sumnjalo se na Nedešćinu, ali nama, bivšim labinskim srednjoškolcima, nije teško prepoznati dvorište današnje srednje škole, u kojoj su do 1949. godine živjeli njemački ratni zarobljenici, koji su i dovršili zgradu sve do njenog krova. Na njoj nije bilo teško prepoznati prof. Stjepana Matečića, legendu labinskog srednjeg školstva, koji uz Labin iz Zagreba dolazi u jesen 1949. godine, a sada njegove kosti počivaju na labinskom groblju. U to vrijeme u Labinu počinje radom Rudarski tehnikom, a već ranije su djelovala Rudarska škola, te Škola učenika u privredi. Bit će da su to bile maturanti te škole koji su se u to vrijeme često slikavali za svojim maještrima. 

O do Matečića lijevo sjedi Mario Milevoj Kagarin, brat od mog oca i vrlo dobar moj borba, koji je onda radio kao odgojitelj u domu učenika, čiji je jedno vrijeme bio i upravitelj. Tu moje poznavanje aktera s ove vrijedne slike i prestaje, ali ne prestaje tvrda želja njihovih potomaka da prepoznaju što više njih. Slika je nastala  početkom pedesetih, znači prije više od 70 godina, bilo je teško siromašno poraće oskudno svime, pa se vjerojatno mnogi od njih, u potrazi za boljim životom, rasulo svijetom. S njima su otišle samo uspomene, uključujući i ovu fotografiju, koja se sada posredno vratila na mjesto svog nastanka!


 

  


 

ponedjeljak, 7. rujna 2020.

RAŠKI VATROGASCI - IZ ALBUMA MIRANDE MATAS

 Dobrovoljna vatrogasna društva, poznatija kao DVD, bila su nekada u malim sredinama žila kucavica njihovog društvenog života. Do zatvaranja rudnika sredinom šezdesetih proteklog stoljeća Raša je imala bogat društveni život, na kojega su posebno utjecali nogometaši i članovi RKUD Rudar.

 Nije mi poznato koliko su i vatrogasci, koji su imali svoje društvo i mjesto okupljanje u zgradi na rube Karlote uz rube ceste za Krapan, u tome imali svoj udio, ali fotografije koje mi je vrlo rado ustupila Aršijonka, svjedoče o njihovom posebnom duhu. Duhu prijateljstva, solidarnosti i spremnosti da pomažu drugima u nevolji.

Te fotografije svjedoče o jednom lijepom, ali zauvijek minulom vremenu, jer ne kaže se slučajno da nikada ispod jednog mosta dvaput ne prođe ista voda, njihovom okupljanju, druženju, aktivnostima, mehanizaciji, uniformama, koje su im u vlastitim, ali i tuđim očima davale posebnu ulogu i značaj. 

O njihovoj snažnoj međusobnoj povezanosti svjedoče i fotografije sa sprovoda Ivana Matasa, oca Mirande, koji je preminuo u svibnju 1965. godine. Bio je jedan od najpoznatijih i najzaslužnijih "pumpijera" DVD Raša, koji se i teško ozlijedio u jednoj njihovoj akciji gašenja požara. Ono što se vidi na ovim fotografijama potvrdit će i Miranda, napisavši na poleđini jedne od njih da je na "sprovodu mog oca bilo prepuno ljudi, vatrogasaca u uniformama, koji su na jastuku nosili njegova odlikovanja."













petak, 10. srpnja 2020.

EMA DEROSI-BJELAJAC - PRVA PREDSJEDNICA (SOCIJALISTIČKE) HRVATSKE!

Uz Dušana Diminića i Josipa Hrvatina Ema Derosi-Bjelajac, koja je preminula u Zagrebu 20. lipnja ove godine u 96. godini života, spada u sam vrh ne samo labinskih, već i istarskih političara u poslijeratnoj jugoslavenskoj i hrvatskoj politici. Bila je jedna od najvažnijih i najmoćnijih političarki SR Hrvatske nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine. Rođena je u rudarskom Štrmcu 3. svibnja 1926. godine, a kao djevojka pridružuje se Narodnooslobodilačkoj borbi na Labinšćini. Djeluje uglavnom u Agitpropu, čija su se glasila u završnici rata ilegalno tiskala u njenom zavičaju - u Ripendi i zaseoku Barčica nedaleko od Štrmca, takorekuć pred nosom okrutnog okupatora. Zajedno s istarskom novinarskom legendom Šantom Kranjcem, koji prva novinarska iskustva stječe također u ratu, u zaseoku Veselici-Ripenda uređuje partizanski tisak Hrvatski list,Domaće vijesti i La nostra lotta.

Na kraju rata započela je njena plodna novinarska i politička karijera. Bila je u stranačkim odborima Pule i Rijeke, a ratno novinarsko iskustvo prvo ju je odvelo do šefa dnevnika La Voce del Popolo, novina talijanske manjine u Istri i Rijeci. Potom je došla u Glas Istre, koji je tada izlazio u Rijeci, gdje je kratko vrijeme bila glavna urednica 1953. godine, nasljedivši svoga učitelja Šanta Kranjca. Godinu dana ranije, nakon što je Glas Istre nastavio izlaziti kao pulski tjednik nakon jednogodišnje stanke, objavio je njen uvodnik na naslovnici s objašnjenjem potrebe i opravdanja ponovnog objavljivanja. Nakon kratkog uređivanja Glasa Istre, članica je Regionalnog odbora Narodne fronte, preteča kasnijeg Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) i direktor izdavačke radne organizacije Otokar Keršovani u Rijeci. Istodobno je završila beogradsku političku školu Đuro Đaković.

Poslije Rijeke politički je uspon vodi u Zagreb, gdje je 1959. godine diplomirala na Visokoj upravnoj školi, da bi šest godina kasnije magistrirala upravno pravo na Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta. Nakon što je kao asistentica znanstvenu karijeru započela na Višoj upravnoj školi u Zagrebu, na toj će ustanovi od 1968. do 1974. godine predavati nauku o upravi.

Čistka u redovima stranke nakon Hrvatskog proljeća najavila je njezinu vrlo uspješnu političku karijeru. Zajedno s Milkom Planinc i Savkom Dapčević-Kučar bit će zabilježena kao jedna od tri najmoćnije i najpoznatije političarke u Hrvatskoj u to vrijeme. Bila je članica Središnjeg odbora SKH u dva mandata, a jednom je sjedila u Izvršnom odboru tog najvišeg stranačkog tijela. U razdoblju od 1978. do 1982. bila je član Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, tada najvažnijeg republičkog izvršnog tijela. Predsjednica Predsjedništva s jednogodišnjim mandatom postat će 1985. godine, praktički prva predsjednica Hrvatske! Godinu dana kasnije zamijenit će je Ante Marković, poznatiji kao posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije i autor predloženog projekta privatizacije društvene imovine u bivšoj državi. Ema Derosi-Bjelajac je bila prva žena na tom položaju u socijalističkoj Hrvatskoj, a ujedno i Istrijanka s dosad najvišim političkim ugledom u Hrvatskoj.

U mirovinu odlazi 1986. godine, ostavši zapamćena i kao političarka koje je cijelo vrijeme svog djelovanja bila tijesno povezana sa svojim krajem i Istrom. Bila je, između ostalog, i predsjednica Čakavskog sabora, jedno vrijeme ključne kulturne institucije u Istri, uvijek spremna na pomoć i podršku. Svojem je Labinu pomagala i u prevladavanju vrlo teškog gospodarskog i društvenog stanja nakon dugogodišnje krize Istarskih ugljenokopa potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Veliki je bio i njen utjecaj i u nastanku Labinprogresa, poduzeća za supstituciju rudarenja na čelu s Tomažom Dobrićem, čime je učinjen presudan korak ne samo u prevladavanju krize, već i napuštanju dotad veoma dominantne rudarske djelatnosti u labinskom gospodarstvu.

Osamostaljivanjem Hrvatske potpuno se povlači u privatni život, bježeći od bilo kakve javne pozornosti, a posljednji pozdrav s njom od strane njenih Labinjana i Istrana, bio je više nego skroman i gotovo nečujan. Bez obzira na to njena se ljubav i mnoga djela prema svom zavičaju nikad neće moći izbrisati.



Zahvaljujući nećakinji Eme Deros-Bjelajac Sidi Paliska danas, 16. veljače 2021., posredstvom nezaobilaznog Valtera Černjula, došao sam do još sedam zanimljivih fotografija iz njene obiteljske arhive nastalih u razdoblju od 1968. do 1976. godine. Prve četiri fotografije su njeni portreti s govora na raznim političkim skupovima u Hrvatskoj, a njen snimak u društvu s Milkom Planinc nastao je u rabačkoj luci 1972. godine. Tri godine kasnije najpoznatija labinska političarka na posljednje dvije fotografije u društvu je s Ivicom Račanom, tada liderom SKH. Najprije za jedne vojne vježbe, a na drugoj, ni više ni manje, na izletu u Trstu, tada najpopularnijeg shoping centra građana zajedničke države  Jugoslavena!  









nedjelja, 31. svibnja 2020.

NK RUDAR RAŠA 1952. GODINE

Do sredine pedesetih kada Labin dobiva novi stadion Raša je bila središte ne samo rudarskog, već i društvenog te sportskog života Labinšćine. Raški nogometaši, od Talijana nazvani "diavoli rossi" bili su tih godina simbol (pre)moći Raše i rudarske Labinšćine, koji su do Pariškog saporazuma o granicama između Jugoslavije i Italije, bili dvostruki prvaci Julijske krajine, unutar koje se formalno nalazila i Istra.

Iz tog je razdoblja i fotografija koju mi je ovih dana ustupio Renato Martinčić, najstariji istarski aktivni odvjetnik, ponajviše zbog toga što se na njoj nalazio i moj otac Bepi, u društvu s Perom Sršenom, tada članova uprave Rudara. Renato poznaje mnogo lica s ove fotke, budući da je tada živio u Raši, među kojima navodi i ime Antona Hrubeca, učitelja glazbenog odgoja i dirigenta dječjeg tamburaškog zbora, zatim Bianchia, Giulia Škopca, nekada poznatog pjevača, u krilu svog oca, malog Marija Bresca, zvanog Šperanca, budućeg poznatog prvotimca i mnoge druge. Tu je i Lučano Šumberac, jedna od nogometnih legendi Rudara, na početku svoje nogometne priče, a prepoznajem i jednog od braće Privrat.

Na ovoj fotki posebnu pažnju izaziva klinac koji ponosno pozira s rukama na kutiji za prvu pomoć, koji je Renatu dao i ovaj zanimljivi trenutak iz života raških nogometaša. Zove se Dušan Možetić, rodom je iz Crikvenice, a sa svojim ocem Rudijem u Rašu dolazi 1948. godine, koji je bio zubar u rudarskoj ambulanti. Tu će živjeti narednih nekoliko godina, za koje je vrijeme Rudi bio i liječnik NK Rudara.

Taj detalj mi je bio poznat i ubrzo sam istu fotografiju nalazio u svojoj knjizi o Rudaru Četrdeset zelenih proljeća. Ispod nje piše da je snimak nastao 1952. godine ispred svlačionice nakon pobjede Rudara od 7:1 nad ekipom Grobničana iz Čavla.



ponedjeljak, 25. svibnja 2020.

INFORMACIJE - POSLJEDNJI BROJ GLASILA ISTARSKIH UGLJENOKOPA TUPLJAK

"U petak 26. studenog 1999. godine točno u 11 sati i 35 minuta desnom klijetkom izvoznog stroja okna 1 rudari su posljednji put napustili navozište VI hrizonta jame Tupljak prije njenog konačnog potapanja. Do ponedjeljka 29. studenoga voda je ispunila rezervoar i potopila preostale rudarske prostorije - nekadašnju pumparnicu i navozište okna 1. O tome su nas izvjestili Ante Augustinović i Đani Ajkler koji su se u ponedjeljak oko 10 sati ujutro opremljeni sigurnosnim aparatima i benzinskom lampom probno spustili sve do nivoa vode u jami. Prema njihovim riječima potopljena jama izgleda sablasno, zrak je izuzetno težak pa su morali koristiti aparate za disanje..."

Tako posljednje trenutke posljednjeg ugljenokopa u Hrvatskoj, ali i posljednje trenutke gotovo četiri stoljeća rudarenja na Labinšćini, vrlo emotivno opisuje Marino Fonović, novinar i urednik rudničkog glasila Informacije. Spomenuti rudari Augustinović i Ajkler i mimo svoje volje postali su posebno obilježena imena u povijesti poslijeratnog rudarenja u našem kraju, događaja kojega neće moći nikada zaboraviti.

U tekstu Rudari otišli u povijest autor navodi da je rudnik u Tupljaku službeno otvoren 2. ožujka 1983. godine i da je do njegovog zatvaranja iz zemljine utrobe iskopano 1.990.918 tona ugljena, a u cijeloj povijesti rudarenja nešto više od 39 milijuna tona. U članku navodi i niz drugih vrijednih pojedinosti, koji će uskoro biti objavljeni u monografiji Zadnja smjena, uz podatak da je Marino Fonović zadnje mjesece i dana rudnika u Tupljaku ilustrirao s više od 500 izuzetno vrijednh fotografija.

Vrijedni i skromni Marino Fonović u tom glasilu objavljuje i Kronologiju zatvaranja ugljenokopa Tupljak, od kojih navodim tek podatak da je proizvodnja na otkopima prekinuta 177. svibnja, a da su 11 dana kasnije iz jame izvučena dva posljednja vagoneta ugljena. Posljednjeg dana svibnja u separaciji Plomin obrađeno je posljednjih 20 tona ugljena. 

Bio je to ujedno i posljednji broj tog glasila, s nadnevkom od 1. prosinca 1999. godine, koji je počeo izlaziti potkraj 1990. godine zajedno s Raškim rudarom, koji je daleke 194. godine postao jedno od prvih tvorničkih glasila u Jugoslaviji. Informacije su izlazile tjedno na svega nekoliko stranica s osnovnim podacima o proizvodnji i drugim zbivanjima u Istarskim ugljenokopima. Raški rudar prestaje izlaziti nekoliko godina kasnije, a u deset godina izlaženja tiskano je ukupno 413 brojeva na više od 1500 stranica.

U obraćanju čitateljima u ime Službe za informiranje glavni urednik glasila Informacije se svima zahvaljuje na suradnji i pomoći, posebno rudarima s kojima se najčešće susretao i pisao. "Na kraju ne mogu a da ne spomenem misao jednog rudara koji je ovih dana o rudniku rekao: Nebrojeno sam puta izlazeći iz jame rekao dabogda ga sutra zatvorili. A danas mi je žao - jako mi je žao - jer rudnik je ipak dio mog života, tu sam upoznao najbolje prijatelje,tu su ostale najbolje godine moje mladosti..."

Posljednji direktor rudnika bio je Veljko Karabaić iz Rijeke, koji potkraj osamdesetih u Labin dolazi kao stečajni upravitelj Istarskih ugljenokopa Raša. Osim spomenute monografije Marina Fonovića Karabaić je zaslužan i za tiskanje monografije o dugoj povijesti rudarenja na Labinšćini povjesničara Tullia Vorana. To je i 20 godina nakon zatvaranja rudnika sve o rudarskoj baštini, a o rudarskom muzeju ni traga! Ono što sam pisao tada nažalost moram ponoviti i sada - usporedo sa zatvaranjem rudnika s njegovim posljednjim danima lokalna je vlast zajedno s upravom rudnika trebala otvoriti Rudarski muzej kako bi se maksimalno sačuvala oprema i druga rudarska baština. Ako se on jednog dana i otvori kako će izgledati i što će se mladom naraštaju pokazati?


utorak, 19. svibnja 2020.

MELCHIORE CORELLI - POSLJEDNJI GRADONAČELNIK LABINA U DOBA ITALIJE

Zabavljajući se ovih dana s poleđinama starih kartolina Labina, kojih u zbirci imam, zajedno s rapcem, više od 700 primjeraka, naišao sam na mali dragulj - rukopis Melchiora Corellia, posljednjeg gradonačelnika (podestota) Labina u doba vladavine Kraljevine Italije između dva svjetska rata. Razglednicu je poslao "visoko štovanoj" gospođi de Franceschi, voditeljici gradske knjižnice u Puli. U kratkom tekstu on navodi grofa Giuseppea Lazzarinia, jedno vrijeme gradonačelnika Labina, ali i čelnika istarske provoncije, tada jednog od najuglednijih ne samo labinskog, već i istarskog političara. Izgleda da je upoznaje s nekim njegovim novim tekstom, vjerojatno o Tomasu Lucianiu, u doba Austro-Ugarske monarhije, jednom od najpoznatijih labinskih gradonačelnika, koji 1861. godine emigrira u tek ujedinjenu Italiju, gdje se, između ostalog, bavio i publicistikom, odnosno poviješću Labina. Najviše zaslugom Lazzarinija tih je godina pod gradskom ložom uređen muzej lapidarija iz rimskog doba nađenih u okolici Labina, a bio je posvećen Lucianiju, koji tom prigodom dobiva i poprsje.

Tko je zapravo bio Melchiore Corelli, o kojemu se u Labinu zna vrlo malo? Rođen je u Pićnu 30. srpnja 1886. godine, a završio je studij povijesti. Rodom je bio iz okolice Pićna, prezivajući se tada Curellich, da bi ga tridesetih godina promijenio u Corelli. Po sjećanju starih Labinjana bio je veoma obrazovan i načitan, samozatajne i skromne naravi, poznat po čitanju knjiga u slobodno vrijeme na klupi u Pineti drevnog grada. Kada je 8. rujna 1943. godine do Labina doprla vijesti o kapitulaciji Mussolinijeve Italije on se zatekao na filmskoj predstavi u gradskom kazalištu, popularnom Teatrinu. Na spontani pljesak gledatelja na tu upravo objavljenu vijest, koji su time izrazili nadu da su ratne nedaće konačno okončane, gradonačelnik Corelli ih prizemljuje upozorenjem da teška ratna vremena tek dolaze. To sam doznao prije petnaestak godina od u međuvremenu umrlog Giovannia Gobba Musćarola, koji je kao klinac tada također bio na toj neobičnoj kino predstavi.

Ni mjesec dana kasnije prilikom prodiranja motoriziranih jedinica njemačkog Wehrmachta iz pravca Pule prema Rijeci on bezuspješno pokušava pregovarati s njihovim oficirima na Mostu Raša, kako bi spriječio nepotrebne žrtve među Labinjanima. Istog dana u prvom okršaju partizana s njemačkim okupatorima na prilazu Labina ispod sela Brdo poginulo je tridesetak boraca.

Studirao je u Trstu i Gracu, a službovao u Kopru, Trstu, Firenci i Rijeci prije nego što je početkom dvadesetih 20. stoljeća vratio u Labin, gdje je proveo i djetinjstvo. Bio je aktivan i političkom životu grada, a bavio se i pisanjem tekstova o povijesti Labina i Labinšćine. Kao istaknuti predstavnik ondašnje vlasti bio je i predsjednik Odbora za uređenje gradske lože u već spomenutih muzej kamenih reljefa. O tom muzeju otvorenom 9. rujna 1934. godine Corelli piše u knjižici Il Lapidario Albonese, tiskanom u Poreču 1937. godine. Bio je aktivan i u labinskom klubu Tomaso Luciani.

Završetkom rata zatvara ga nova vlast odmah nakon oslobođenja zbog navodne suradnje s Nijemcima, za što dobiva 18 mjeseci. Odsluženjem kazne emigrira u Italiju, kao i mnogi drugi njegovi sugrađani tog vremena, ne samo talijanske nacionalnosti. Najprije živi u Gorici, a potom u Trstu, gdje se bavi i publicističkim radom tematski vezanim uz Istru, Labin i esule, surađujući najviše u njihovom časopisu Pagine Istriane. Dolazio je rado na sva okupljanja iseljenih Labinjana u Trstu i drugim dijelovima Italije, a se više nije vraćao u svoj Labin. Umro je u Trstu 19. srpnja 1955. godine.
    





petak, 15. svibnja 2020.

EPIDEMIJA TRBUŠNOG TIFUSA U RAŠI U LJETO 1950. GODINE!

Kao mali klinci u školi smo učili o velikim žrtvama partizana, koji su, zbog teških životnih uvjeta i gladi, život gubili ne samo od metaka njemačkog okupatora i njegovih sluga(ustaše, četnici, domobrani, ljotićevci itd.) već i od trbušnog tifusa. O tome smo gledali i filmove, najprije u kino dvorani, a kasnije i na crno-bijeloj televiziji. Dosta godina nakon tog događaja između sam redaka načuo da je ta smrtonosna bolest negdje u to poharala i rudarsku Rašu, najmlađi grad na istarskom poluotoku. U njemu je tada živjelo dosta rudara iz gotovo cijele zemlje, ali i nešto njemačkih ratnih zarobljenika te više obitelji iseljenika povratnika iz europskih zemalja, ali i Amerike te Kanade.

O tome sam mnogo kasnije više podataka doznao iz jednog stručnog časopisa, ali ne i od novina.
Sve se dogodilo u ljeti 1950. godine, dakle prije 70. godina, a epidemija trbušnog tifusa utvrđena je 18. lipnja. Od njega je oboljelo čak 355 mještana Raše, ali i nekih okolnih sela, uključujući i Viškoviće, od kojih je polovica imala vrlo teške simptome, a 13 je umrlo! Sve dok u najveći grad rudara u Jugoslaviji nisu došli epidemiolozi iz Zagreba i obližnje Pule domaći liječnici nisu znali o kakvoj se pošasti radi. Do njihovog prijevoza "kovaricama" u Pulu, gdje su primljeni u Opću bolnicu, ali privremeno i u osnovnu školu Neven Kirac, teški bolesnici su u Raši bili na improviziranim ležajevima bili smješteni u zgradi tamošnje osnovne škole te prostorijama tek osnovanog RKUD Rudar.

Veli je strah i neizvjesnost tih dana zavladala Rašom, ali i cijelom Labinšćinom ten Istrom, a raškim ulicama su bauljali pripiti ljudi, s bocom alkohola u rukama, vičući "contro tifo", vjerujući da je to najbolji lijek od epidemije tifusa!

Stručnjaci su brzo ustanovili da su za velike razmjere brzog širenja te bolesti glavni krivci bili teški uvjeti življenja rudara i lokalnog stanovništva te prije svega zagađena voda s obližnjeg izvora, pokraj kojega i danas, na svom putu do Raškog zaljeva protiče pročišćena otpadna voda iz Labina!

Za novu državnu vlast ta je bolest s poražavajućim učinkom bila velika pljuska, zbog čega se o njoj  nije mogla naći vijest u nacionalnim novinama, ali i lokalnom Glasu Istre. Zanimljivo je da i danas stanovnici Raše i Krapna, ali i ekološki aktivi ukazuju na taj još uvijek aktualan problem, zahtijevajući, uz ostalo, da se zatvori otvoreni kanal, koji prolazi sredinom Raše! 




utorak, 12. svibnja 2020.

BILO KUDA (STARI)LABIN - SVUDA!

Kada god se vraćam s puta kući prožima me poseban osjećaj kada iz daljine nazirem konture drevnog Labina s njegovim kampanilom - priča mi ovih dana s osmijehom na licu jednog prijatelja koji je sam susreo na glavnom starogradskom trgu. Popularnom Crću ili Borgu, kako ga zvaše stari Albonesi.
Odvratih mu istim riječima te dodah da mi nešto nedostaje ako se nekoliko dana ne prošećem njegovim uskim ulicama. Te da mi je pogled na stari grad lijep s koje god ga strane promatram. Vidim. Štooviše, što je veća udaljenost od njega to mi je naš "Res publicum Albonesium" miliji i draži. Uz pitanje koje često postavljate sebi - kako izgleda cijeli naš grad bez svog dragulja smještenog na brežuljku ponad Kvarnerskog zaljeva na nadmorskoj visini od 326 metara?

Ove fotke nastale su u posljednje dvije-tri godine, a "škljocao" sam malim džepnim Nikonomom, iz raznih položaja i udaljenosti - od njegovih podnožja i ruba iznad Labina, ali i udaljenih Bartića i Skitače.

Bez nekog planiranog reda, pa su tako i posložene.

Bit će ih još!

Fotke Labina pod snijegom, na kraju ovog posta, nastale su večeras 6. travnja 2021.

Pogled na naš Labin s balkona moje kuće na Marcilnice, gdje je 29. travnja 2021. započela gradnja nove benzinske pumpe. Za nekoliko mjeseci tu će biti sasvim druga slika i ugođaj!