NEDOVRŠENA PRIČA LAPIDARIJA ISPOD GRADSKE LOŽE LABINA

Gradska loža je od svojih prvih dana bila žila kucavica drevnog Labina, danas uz gradsku kulu Torjon, autentičan svjedok srednjevjekovnog sjaja najvećeg gradića na istočnoj obali Istre. Još prije petnaestak godina dio najposjećenijeg istoimenog labinskog restorana, ispod kojeg je bio gušt ispijati čašu pive u društvu prijatelja. Na čijim su zidovima, kao i danas, kao nijemi svjedoci daleke prošlosti ovog grada, postavljeni kameni reljefi, grbovi, nadgrobne ploče, ispisani na latinici. Ostatak je to tek lapidarija, muzeja kamenih spomenika iz rimskog doba i srednjeg vijeka, s ukupno 63 izložaka, koji je pod gradskom ložom otvoren 9. rujna 1934. godine nakon trogodišnjih priprema. Ne slučajno, jer je upravo na taj dan prije 40 godina u Veneciji preminuo Tomaso Luciani, gradonačelnik Labina, publicist, emigrant iz Austrije u Italiju, iredentist i jedan od najvećih boraca za sjedinjenje Istre s Italijom. Zbog toga je lapidarij bio posvećen njemu, u čiju je čast venecijanski arhitekt, kipar i profesor na Likovnoj akademiji Prospero Battestin, inače rodom iz Labina, izradio skulpturu smještenu u središte lože. On je uz inženjera Di Drusca (Druscovich), glavnog izvođača radova na isušivanju Čepićkog jezera, bio autor cijelog projekta, u čemu im je savjete davao povjesničar Camillo de Franceschi. Obnovu lođe i otvaranje lapidarija financiraoa je labinska općina, čiji je gradonačelnik u to vrijeme bio Antonio Furlani, a nije izostala ni pomoć baruna Giuseppea Lazzarinija-Battiale, početkom tridesetih predsjedavajućeg istarske provincije. Otvaranje muzeja pod ložom bio je vrlo svečano uz nazočnost i istarskog prefekta Oresta Cimeronija.
Tri godine kasnije Lapidarij je dobio brošuru u kojoj je pod rednim brojem i s dosta ilustracija fotografa Ernesta Circovicha, objašnjen tekst i poruka svakog kamenog spomenika. Zahvaljujući njoj pišem i danas ove retke, bez kojih bi bilo nemoguće rekonstruirati muzej, ali i priče iz kamenih poruka. Uz ostalo u njoj se spominje i božica Sentona iz vremena prije dolaska Rimljana na ove prostore 177. godine prije Krista, koja je nedavno ponovno otrgnuta iz zaborava. Za Labinjane je neobično zanimljiva i povijest poznate labinske obitelji Gavilla iz istog razdoblja, a posebnu težinu ima i kameni nadgrobni spomenik iz 245. godine nakon Krista, u kojoj se po prvi put spominje Labin, odnosno Albona. Više je nego zanimljivo da je tada taj izuzetno važan dokument o Labinu otkriven u crkvici svetih Fabijana i Sebastijana u selu Škorkoni nadomak Svete Marine. Više je nego zbunjujuće da je ta crkvica potpuno zaboravljena i pred nestajanjem te da Labin nije dosad ništa učinio da se taj spomenik kulture dostojno obilježi i njime ponosi.
Nakon Drugog svjetskog rata rata skinuti su novopostavljeni kameni reljefi koji su veličali fašizam kao i spomenik Tomasu Lucianiju, čije je groblje u Labinu do danas ostalo netaknuto i neokrrnjeno, ali je ipak većina reljefa ostala pod ložom. Kada se sredinom šezdesetih počeo urušavati stari Labin zbog kopanja ugljena ispod njegovih zidina, demontirana je i loža, koja je ubrzo obnovljena, zajedno s novim restoranom i prenočištem. Ispod nje je ostao tek manji dio kamenih spomenika, jedan je dio premješten na vanjske zidove palače Francovich, gdje je otvorena i Memorijalna zbirka Matije Vlačića Ilirika, a drugi u prizemlje Narodnog muzeja. Među njima i reljef  pronađen nedaleko od Svete Marine na kojem piše: M(arco) Iulio Severo Filippo nobilissimo Cesari, nobilissimo principi iuventutis, res publica Albonessium. 


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)