Ernesto Sestan, profesor povijesti srednjeg vijeka, predavač na sveučilištima u Cagliari i Firenzi, jedan od tvoraca talijanske opće enciklopedije i akademik, još je jedan od priznatih talijanskih znanstvenika o kojemu se u Labinu, rodnom mjestu njegovih roditelja, zna vrlo malo. Rođen je, istina, 1898. godine u Trentu u ondašnjoj Austro-Ugarskoj monarhiji, godinu dana nakon što se njegov otac, državni službeni, u potrazi za poslom, doselio u taj grad blizu današnje austrijske granice. Njegova obitelj koristi svaku priliku da svrati u svoj Labin, koji je malom Ernestu veoma prirastao uz srce nakon mnogih ljetnih godišnjih odmora provedenih na moru. Rodbinski povezan s baronom Tonetti, često je boravio u njihovom ogromnom domu u Plominu, ploveći kao mladić i na skupoj jahti. Odlazio je i u Rovinj, gdje je imao strica Quarantaotto, u ono vrijeme mnogo veći grad od malog Labina, sa svega oko 1200 stanovnika. U Labinu je boravio kod svoje bake po majčinoj strani iz obitelji Calioni, kojima je pripadala zgrada, poznata kasnije kao Naša kuća. U njoj je danas u prizemlju pošta i Turistička zajednica, a na katu političke stranke i udruge. Mnoga sjećanja iz njegove mladosti na te boravke u Istri, a i neka događanja za Drugog svjetskog rata, talijanski je akademik opisao u knjizi pod neobičnim naslovom Sjećanja malog običnog čovjeka (Memorie di un uomo senza qualita). Radi se o njegovoj autobiografskoj knjizi, cijelom njegovom životnom putu, na kojem nije mogao i nije htio zaobići Labin, gdje je, kako i on primjećuje, prezime Sestan bilo vrlo rijetko, a veže se uz Draguć i središnju Istru. Svoju privrženost Alboni osvjedočio je što je njegov osobni crtež središta tog grada početkom 20. stoljeća, uz njegovu fotografiju u odori austrijskog vojnika nastaloj u Rumunjskoj, jedina ilustracija u knjizi s oko 320 stranica. Kako naslov i sugerira on nije bio samo vrlo skroman čovjek, odnosno vrhunski intelektualac, već i osoba koja je bez viška emocija mogla realno pisati o prilikama u Labinu i Istri i odnosima između Talijana i Slavena, odnosno Hrvata i Slovenaca, bez i najmanjih natruha netrpeljivosti prema njima.
Tragom Sestanove skice centra Labina prenijet ću i ukratko njegovo viđenje onog doba. Kao mladi povjesničar koji zna promatrati zbivanja oko sebe on je opisivanjem tadašnje tri gradske kavane na Crću-Borgu vrlo dobro zamijetio veliko raslojavanje labinskog društva. Na samom trgu sučelice jedno drugoj bile su dvije kavane. U onoj maloj i skromnoj, nakon rata godinama poznatoj kao Molo kafe, okupljali su se radnici, siromašni ljudi i pokoji "contadino slavo", ukoliko je kojom prigodom svraćao poslom u grad. U današnjem Velom kafe, ondašnjoj gradskoj kavani Casino, mogli su ući samo najugledniji, najmoćniji i najbogatiji Labinjani, kojima je to bila i ulaznica u odabrano društvo. Najrađe se okupljalo u plesnoj dvorani ili uživalo u svježim kolačima, koji su svaki dan dopremani iz Opatije, mondenog zimovališta europske kreme na austrijskoj obali. Svoje okupljalište imao je i srednji sloj, uglavnom mali trgovci, obrtnici i državni službenici, koji su na čašicu razgovora odlazili u Vecchio caffe, kavanu koja se nalazila u prizemlju kuće Calioni, današnjoj pošti i poslijeratnoj trgovini, u kojoj je on također boravio za boravka kod svoje none.
Ernesto Sestan je umro u 88. godini u Firenzi, gdje je i okončao svoju profesionalnu karijeru.
(više u knjigama o Labinštini:
www.mat-flacius.com)
Nema komentara:
Objavi komentar