USKOCI I GIUSEPPINA MARTINUZZI

Giuseppina Martinuzzi, najpoznatija žena u povijesti Labina, koje je svojim socijalnim, humanim, pedagoškim i prije svega revolucionarnim djelovanjem, povezivala drugu polovicu 19. i početak 20. stoljeća, nije bila baš omiljena u onovremenom službenom Labinu. Teško je bilo progutati i njenu bliskost s labinskim rudarima, antifašizam te njen pogreb bez vjerskih obilježja i s buktinjom na grobu, zbog čega ni danas dio Talijana s one strane granice ne voli navoditi njeno ime i društvenu ulogu u svom rodnom gradu, ali i Istri. Isto kao što ni naši današnji baštinici njena lika i djela prešućuju njeno razdoblje u kojem ona nije nikad nijekala svoje talijanstvo ili latinstvo građanskog Labina. kao da bi se time, na bilo koji način, dovodilo u pitanje njenu naklonost i prema rudarima, seljacima, svim obespravljenima, ali i slavenskom, hrvatskom življu u neposrednom labinskom okruženju. Zar nije ona, uostalom, surađivala i s hrvatskim listovima u Zagrebu? Zbog svega toga ovim drugima ne ide u uho da je ona uredila i napisala brošuru nakon što je 20. siječnja 1899. godine u općinskoj vijećnici Labin vrlo svečano obilježena 300. obljetnica obrane Labina od uskoka. U to vrijeme gradonačelnik je bio Vittorio dr. Scampichio, svirala je limena glazba, održana je misa u crkvi, gdje je, kao i u vijećnici, postavljena ploča kojom se slavi taj jubilej. I veliča Venecija te veza Labina sa Serenissimom. Ni mjesec dana kasnije u knjižici pod naslovom Povijest Labina - 20. siječnja 1599.-20.siječnja 1899. godine, Giuseppina Martinuzzi najprije opisuje samu proslavu, nabraja članove organizacijskog odbora,  potom daje povijesno viđenje tog događaja, a na kraju pjesmu posvećuje i Gasparu Calavaniju, branitelju Plomina, kojemu su, uskoci, kako se navodi, prije skidanje glave, živom odrali kožu. On je pritom uzviknuo Viva San Marco, u slavu Venecije, a tako počinje i njena pjesma. Knjižica završava pjesmom Noć svetog Sebastiana Pietra Carbonettija, ujedno jedinog teksta kojega nije napisala slavna Labinjanka, između ostalog, i autorica poeme Nepravda (Ingiustizia), posvećene svima obespravljenima. Dosta loše očuvano djelce poklonio mi je pokojni Labinjan Giovanni Gobbo, a po žigu se vidi da je nekada bila dio obiteljske biblioteke ondašnjeg poznatog građevinara Lenuzzija.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)