ponedjeljak, 7. rujna 2020.

RAŠKI VATROGASCI - IZ ALBUMA MIRANDE MATAS

 Dobrovoljna vatrogasna društva, poznatija kao DVD, bila su nekada u malim sredinama žila kucavica njihovog društvenog života. Do zatvaranja rudnika sredinom šezdesetih proteklog stoljeća Raša je imala bogat društveni život, na kojega su posebno utjecali nogometaši i članovi RKUD Rudar.

 Nije mi poznato koliko su i vatrogasci, koji su imali svoje društvo i mjesto okupljanje u zgradi na rube Karlote uz rube ceste za Krapan, u tome imali svoj udio, ali fotografije koje mi je vrlo rado ustupila Aršijonka, svjedoče o njihovom posebnom duhu. Duhu prijateljstva, solidarnosti i spremnosti da pomažu drugima u nevolji.

Te fotografije svjedoče o jednom lijepom, ali zauvijek minulom vremenu, jer ne kaže se slučajno da nikada ispod jednog mosta dvaput ne prođe ista voda, njihovom okupljanju, druženju, aktivnostima, mehanizaciji, uniformama, koje su im u vlastitim, ali i tuđim očima davale posebnu ulogu i značaj. 

O njihovoj snažnoj međusobnoj povezanosti svjedoče i fotografije sa sprovoda Ivana Matasa, oca Mirande, koji je preminuo u svibnju 1965. godine. Bio je jedan od najpoznatijih i najzaslužnijih "pumpijera" DVD Raša, koji se i teško ozlijedio u jednoj njihovoj akciji gašenja požara. Ono što se vidi na ovim fotografijama potvrdit će i Miranda, napisavši na poleđini jedne od njih da je na "sprovodu mog oca bilo prepuno ljudi, vatrogasaca u uniformama, koji su na jastuku nosili njegova odlikovanja.













petak, 10. srpnja 2020.

EMA DEROSSI-BJELAJAC - PRVA PREDSJEDNICA (SOCIJALISTIČKE) HRVATSKE!

Uz Dušana Diminića i Josipa Hrvatina Ema Derosi-Bjelajac, koja je preminula u Zagrebu 20. lipnja ove godine u 96. godini života, spada u sam vrh ne samo labinskih, već i istarskih političara u poslijeratnoj jugoslavenskoj i hrvatskoj politici. Bila je jedna od najvažnijih i najmoćnijih političarki SR Hrvatske nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine. Rođena je u rudarskom Štrmcu 3. svibnja 1926. godine, a kao djevojka pridružuje se Narodnooslobodilačkoj borbi na Labinšćini. Djeluje uglavnom u Agitpropu, čija su se glasila u završnici rata ilegalno tiskala u njenom zavičaju - u Ripendi i zaseoku Barčica nedaleko od Štrmca, takorekuć pred nosom okrutnog okupatora. Zajedno s istarskom novinarskom legendom Šantom Kranjcem, koji prva novinarska iskustva stječe također u ratu, u zaseoku Veselici-Ripenda uređuje partizanski tisak Hrvatski list, Domaće vijesti i La nostra lotta.

Završetkom rata započinje njena plodna novinarska i politička karijera. Bila je u partijskim komitetima Pule i Rijeke, a ratno novinarsko iskustvo dovodi je najprije na čelo dnevnika La Voce del Popolo, glasila talijanske manjine u Istri i Rijeci. Dolazi potom u Glas Istre, koji tada izlazi u Rijeci, gdje je 1953. godine bila nakratko glavna urednica naslijedivši svog svog učitelja Šanta Kranjca.  Godinu dana ranije, nakon što Glas Istre  nakon jednogodišnje stanke počinje opet izlaziti, ali u Puli i kao tjednik, ona na naslovnoj stranici tog lista objavljuje uvodnik u kojem obrazlaže nužnost i opravdanost njegovog ponovnog izlaženja. Nakon kratkog uređivanja Glasa Istre ona je, kao članica Oblasnog odbora Narodnog fronta, preteče kasnijeg Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN), bila i direktorica izdavačke radne organizacije Otokar Keršovani u Rijeci. Istodobno je u Beogradu završila Višu političku školu Đuro Đaković.

Poslije Rijeke politički je uspon vodi u Zagreb, gdje je 1959. godine diplomirala na Visokoj upravnoj školi, da bi šest godina kasnije magistrirala upravno pravo na Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta. Nakon što je kao asistentica znanstvenu karijeru započela na Višoj upravnoj školi u Zagrebu, na toj će ustanovi od 1968. do 1974. godine predavati nauku o upravi.

Slomom Hrvatskog proljeća 1971. godine, kada s političke scene nestaje legendarni Mika Tripalo,koji je odmah nakon rata živio  u Labinu kao predsjednik omladinske organizacije Istre, i čistki u partijskim redovima  započinje njena vrlo uspješna politička karijera. Zajedno s Milkom Planinc i Savkom Dapčević-Kučar ostat će zabilježena kao jedna od tri najmoćnije i najpoznatije političarke ondašnje Hrvatske. U dva je mandata bila članica CK SKH, a jednom je sjedila i u Izvršnom komitetu tog najvišeg partijskog tijela. Potpredsjednica Sabora bila je u razdoblju od 1978. do 1982. godine, kada ulazi u Predsjedništvo SR Hrvatske, najvaažnije republičko izvršno tijelo. Predsjednica Predsjedništva s jednogodišnjim mandatom postat će 1985. godine, čime će ostati zabilježena kao prva predsjednica Hrvatske! Godinu dana kasnije zamijenit će je Ante Marković, nama poznatiji kao posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije te autor ponuđenog projekta privatizacije društvene imovine u bivšoj državi. Bila je prva žena na tom položaju u socijalističkoj Hrvatskoj i ujedno Istranka s dotad najvećom političkom dužnosti u Hrvatskoj.

U mirovinu odlazi 1986. godine, ostavši zapamćena i kao političarka koje je cijelo vrijeme svog djelovanja bila tijesno povezana sa svojim krajem i Istrom. Bila je, između ostalog, i predsjednica Čakavskog sabora, jedno vrijeme ključne kulturne institucije u Istri, uvijek spremna na pomoć i podršku. Svojem je Labinu pomagala i u prevladavanju vrlo teškog gospodarskog i društvenog stana nakon dugogodišnje krize Istarskih ugljenokopa potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Veliki je bio i njen utjecaj i u nastanku Labinprogresa, poduzeća za supstituciju rudarenja na čelu s Tomažom Dobrićem, čime je učinjen presudan korak ne samo u prevladavanju krize, već i napuštanju dotad veoma dominantne rudarske djelatnosti u tamošnjem gospodarstvu.

Osamostaljivanjem Hrvatske potpuno se povlači u privatni život, bježeći od bilo kakve javne pozornosti, a posljednji pozdrav s njom od strane njenih Labinjana i Istrana, bio je više nego skroman i gotovo nečujan. Bez obzira na to njena se ljubav i mnoga djela prema svom zavičaju nikad neće moći izbrisati.



nedjelja, 31. svibnja 2020.

NK RUDAR RAŠA 1952. GODINE

Do sredine pedesetih kada Labin dobiva novi stadion Raša je bila središte ne samo rudarskog, već i društvenog te sportskog života Labinšćine. Raški nogometaši, od Talijana nazvani "diavoli rossi" bili su tih godina simbol (pre)moći Raše i rudarske Labinšćine, koji su do Pariškog saporazuma o granicama između Jugoslavije i Italije, bili dvostruki prvaci Julijske krajine, unutar koje se formalno nalazila i Istra.

Iz tog je razdoblja i fotografija koju mi je ovih dana ustupio Renato Martinčić, najstariji istarski aktivni odvjetnik, ponajviše zbog toga što se na njoj nalazio i moj otac Bepi, u društvu s Perom Sršenom, tada članova uprave Rudara. Renato poznaje mnogo lica s ove fotke, budući da je tada živio u Raši, među kojima navodi i ime Antona Hrubeca, učitelja glazbenog odgoja i dirigenta dječjeg tamburaškog zbora, zatim Bianchia, Giulia Škopca, nekada poznatog pjevača, u krilu svog oca, malog Marija Bresca, zvanog Šperanca, budućeg poznatog prvotimca i mnoge druge. Tu je i Lučano Šumberac, jedna od nogometnih legendi Rudara, na početku svoje nogometne priče, a prepoznajem i jednog od braće Privrat.

Na ovoj fotki posebnu pažnju izaziva klinac koji ponosno pozira s rukama na kutiji za prvu pomoć, koji je Renatu dao i ovaj zanimljivi trenutak iz života raških nogometaša. Zove se Dušan Možetić, rodom je iz Crikvenice, a sa svojim ocem Rudijem u Rašu dolazi 1948. godine, koji je bio zubar u rudarskoj ambulanti. Tu će živjeti narednih nekoliko godina, za koje je vrijeme Rudi bio i liječnik NK Rudara.

Taj detalj mi je bio poznat i ubrzo sam istu fotografiju nalazio u svojoj knjizi o Rudaru Četrdeset zelenih proljeća. Ispod nje piše da je snimak nastao 1952. godine ispred svlačionice nakon pobjede Rudara od 7:1 nad ekipom Grobničana iz Čavla.



ponedjeljak, 25. svibnja 2020.

INFORMACIJE - POSLJEDNJI BROJ GLASILA ISTARSKIH UGLJENOKOPA TUPLJAK

"U petak 26. studenog 1999. godine točno u 11 sati i 35 minuta desnom klijetkom izvoznog stroja okna 1 rudari su posljednji put napustili navozište VI hrizonta jame Tupljak prije njenog konačnog potapanja. Do ponedjeljka 29. studenoga voda je ispunila rezervoar i potopila preostale rudarske prostorije - nekadašnju pumparnicu i navozište okna 1. O tome su nas izvjestili Ante Augustinović i Đani Ajkler koji su se u ponedjeljak oko 10 sati ujutro opremljeni sigurnosnim aparatima i benzinskom lampom probno spustili sve do nivoa vode u jami. Prema njihovim riječima potopljena jama izgleda sablasno, zrak je izuzetno težak pa su morali koristiti aparate za disanje..."

Tako posljednje trenutke posljednjeg ugljenokopa u Hrvatskoj, ali i posljednje trenutke gotovo četiri stoljeća rudarenja na Labinšćini, vrlo emotivno opisuje Marino Fonović, novinar i urednik rudničkog glasila Informacije. Spomenuti rudari Augustinović i Ajkler i mimo svoje volje postali su posebno obilježena imena u povijesti poslijeratnog rudarenja u našem kraju, događaja kojega neće moći nikada zaboraviti.

U tekstu Rudari otišli u povijest autor navodi da je rudnik u Tupljaku službeno otvoren 2. ožujka 1983. godine i da je do njegovog zatvaranja iz zemljine utrobe iskopano 1.990.918 tona ugljena, a u cijeloj povijesti rudarenja nešto više od 39 milijuna tona. U članku navodi i niz drugih vrijednih pojedinosti, koji će uskoro biti objavljeni u monografiji Zadnja smjena, uz podatak da je Marino Fonović zadnje mjesece i dana rudnika u Tupljaku ilustrirao s više od 500 izuzetno vrijednh fotografija.

Vrijedni i skromni Marino Fonović u tom glasilu objavljuje i Kronologiju zatvaranja ugljenokopa Tupljak, od kojih navodim tek podatak da je proizvodnja na otkopima prekinuta 177. svibnja, a da su 11 dana kasnije iz jame izvučena dva posljednja vagoneta ugljena. Posljednjeg dana svibnja u separaciji Plomin obrađeno je posljednjih 20 tona ugljena. 

Bio je to ujedno i posljednji broj tog glasila, s nadnevkom od 1. prosinca 1999. godine, koji je počeo izlaziti potkraj 1990. godine zajedno s Raškim rudarom, koji je daleke 194. godine postao jedno od prvih tvorničkih glasila u Jugoslaviji. Informacije su izlazile tjedno na svega nekoliko stranica s osnovnim podacima o proizvodnji i drugim zbivanjima u Istarskim ugljenokopima. Raški rudar prestaje izlaziti nekoliko godina kasnije, a u deset godina izlaženja tiskano je ukupno 413 brojeva na više od 1500 stranica.

U obraćanju čitateljima u ime Službe za informiranje glavni urednik glasila Informacije se svima zahvaljuje na suradnji i pomoći, posebno rudarima s kojima se najčešće susretao i pisao. "Na kraju ne mogu a da ne spomenem misao jednog rudara koji je ovih dana o rudniku rekao: Nebrojeno sam puta izlazeći iz jame rekao dabogda ga sutra zatvorili. A danas mi je žao - jako mi je žao - jer rudnik je ipak dio mog života, tu sam upoznao najbolje prijatelje,tu su ostale najbolje godine moje mladosti..."

Posljednji direktor rudnika bio je Veljko Karabaić iz Rijeke, koji potkraj osamdesetih u Labin dolazi kao stečajni upravitelj Istarskih ugljenokopa Raša. Osim spomenute monografije Marina Fonovića Karabaić je zaslužan i za tiskanje monografije o dugoj povijesti rudarenja na Labinšćini povjesničara Tullia Vorana. To je i 20 godina nakon zatvaranja rudnika sve o rudarskoj baštini, a o rudarskom muzeju ni traga! Ono što sam pisao tada nažalost moram ponoviti i sada - usporedo sa zatvaranjem rudnika s njegovim posljednjim danima lokalna je vlast zajedno s upravom rudnika trebala otvoriti Rudarski muzej kako bi se maksimalno sačuvala oprema i druga rudarska baština. Ako se on jednog dana i otvori kako će izgledati i što će se mladom naraštaju pokazati?


utorak, 19. svibnja 2020.

MELCHIORE CORELLI - POSLJEDNJI GRADONAČELNIK LABINA U DOBA ITALIJE

Zabavljajući se ovih dana s poleđinama starih kartolina Labina, kojih u zbirci imam, zajedno s rapcem, više od 700 primjeraka, naišao sam na mali dragulj - rukopis Melchiora Corellia, posljednjeg gradonačelnika (podestota) Labina u doba vladavine Kraljevine Italije između dva svjetska rata. Razglednicu je poslao "visoko štovanoj" gospođi de Franceschi, voditeljici gradske knjižnice u Puli. U kratkom tekstu on navodi grofa Giuseppea Lazzarinia, jedno vrijeme gradonačelnika Labina, ali i čelnika istarske provoncije, tada jednog od najuglednijih ne samo labinskog, već i istarskog političara. Izgleda da je upoznaje s nekim njegovim novim tekstom, vjerojatno o Tomasu Lucianiu, u doba Austro-Ugarske monarhije, jednom od najpoznatijih labinskih gradonačelnika, koji 1861. godine emigrira u tek ujedinjenu Italiju, gdje se, između ostalog, bavio i publicistikom, odnosno poviješću Labina. Najviše zaslugom Lazzarinija tih je godina pod gradskom ložom uređen muzej lapidarija iz rimskog doba nađenih u okolici Labina, a bio je posvećen Lucianiju, koji tom prigodom dobiva i poprsje.

Tko je zapravo bio Melchiore Corelli, o kojemu se u Labinu zna vrlo malo? Rođen je u Pićnu 30. srpnja 1886. godine, a završio je studij povijesti. Rodom je bio iz okolice Pićna, prezivajući se tada Curellich, da bi ga tridesetih godina promijenio u Corelli. Po sjećanju starih Labinjana bio je veoma obrazovan i načitan, samozatajne i skromne naravi, poznat po čitanju knjiga u slobodno vrijeme na klupi u Pineti drevnog grada. Kada je 8. rujna 1943. godine do Labina doprla vijesti o kapitulaciji Mussolinijeve Italije on se zatekao na filmskoj predstavi u gradskom kazalištu, popularnom Teatrinu. Na spontani pljesak gledatelja na tu upravo objavljenu vijest, koji su time izrazili nadu da su ratne nedaće konačno okončane, gradonačelnik Corelli ih prizemljuje upozorenjem da teška ratna vremena tek dolaze. To sam doznao prije petnaestak godina od u međuvremenu umrlog Giovannia Gobba Musćarola, koji je kao klinac tada također bio na toj neobičnoj kino predstavi.

Ni mjesec dana kasnije prilikom prodiranja motoriziranih jedinica njemačkog Wwhemachta iz pravca Pule prema Rijeci on bezuspješno pokušava pregovarati s njihovim oficirima na Mostu Raša, kako bi spriječio nepotrebne žrtve među Labinjanima. Istog dana u prvom okršaju partizana s njemačkim okupatorima na prilazu Labina ispod sela Brdo poginulo je tridesetak boraca.

Studirao je u Trstu i Gracu, a službovao u Kopru, Trstu, Firenci i Rijeci prije nego što je početkom dvadesetih 20. stoljeća vratio u Labin, gdje je proveo i djetinjstvo. Bio je aktivan i političkom životu grada, a bavio se i pisanjem tekstova o povijesti Labina i Labinšćine. Kao istaknuti predstavnik ondašnje vlasti bio je i predsjednik Odbora za uređenje gradske lože u već spomenutih muzej kamenih reljefa. O tom muzeju otvorenom 9. rujna 1934. godine Corelli piše u knjižici Il Lapidario Albonese, tiskanom u Poreču 1937. godine. Bio je aktivan i u labinskom klubu Tomaso Luciani.

Završetkom rata zatvara ga nova vlast odmah nakon oslobođenja zbog navodne suradnje s Nijemcima, za što dobiva 18 mjeseci. Odsluženjem kazne emigrira u Italiju, kao i mnogi drugi njegovi sugrađani tog vremena, ne samo talijanske nacionalnosti. Najprije živi u Gorici, a potom u Trstu, gdje se bavi i publicističkim radom tematski vezanim uz Istru, Labin i esule, surađujući najviše u njihovom časopisu Pagine Istriane. Dolazio je rado na sva okupljanja iseljenih Labinjana u Trstu i drugim dijelovima Italije, a se više nije vraćao u svoj Labin. Umro je u Trstu 19. srpnja 1955. godine.
    





petak, 15. svibnja 2020.

EPIDEMIJA TRBUŠNOG TIFUSA U RAŠI U LJETO 1950. GODINE!

Kao mali klinci u školi smo učili o velikim žrtvama partizana, koji su, zbog teških životnih uvjeta i gladi, život gubili ne samo od metaka njemačkog okupatora i njegovih sluga(ustaše, četnici, domobrani, ljotićevci itd.) već i od trbušnog tifusa. O tome smo gledali i filmove, najprije u kino dvorani, a kasnije i na crno-bijeloj televiziji. Dosta godina nakon tog događaja između sam redaka načuo da je ta smrtonosna bolest negdje u to poharala i rudarsku Rašu, najmlađi grad na istarskom poluotoku. U njemu je tada živjelo dosta rudara iz gotovo cijele zemlje, ali i nešto njemačkih ratnih zarobljenika te više obitelji iseljenika povratnika iz europskih zemalja, ali i Amerike te Kanade.

O tome sam mnogo kasnije više podataka doznao iz jednog stručnog časopisa, ali ne i od novina.
Sve se dogodilo u ljeti 1950. godine, dakle prije 70. godina, a epidemija trbušnog tifusa utvrđena je 18. lipnja. Od njega je oboljelo čak 355 mještana Raše, ali i nekih okolnih sela, uključujući i Viškoviće, od kojih je polovica imala vrlo teške simptome, a 13 je umrlo! Sve dok u najveći grad rudara u Jugoslaviji nisu došli epidemiolozi iz Zagreba i obližnje Pule domaći liječnici nisu znali o kakvoj se pošasti radi. Do njihovog prijevoza "kovaricama" u Pulu, gdje su primljeni u Opću bolnicu, ali privremeno i u osnovnu školu Neven Kirac, teški bolesnici su u Raši bili na improviziranim ležajevima bili smješteni u zgradi tamošnje osnovne škole te prostorijama tek osnovanog RKUD Rudar.

Veli je strah i neizvjesnost tih dana zavladala Rašom, ali i cijelom Labinšćinom ten Istrom, a raškim ulicama su bauljali pripiti ljudi, s bocom alkohola u rukama, vičući "contro tifo", vjerujući da je to najbolji lijek od epidemije tifusa!

Stručnjaci su brzo ustanovili da su za velike razmjere brzog širenja te bolesti glavni krivci bili teški uvjeti življenja rudara i lokalnog stanovništva te prije svega zagađena voda s obližnjeg izvora, pokraj kojega i danas, na svom putu do Raškog zaljeva protiče pročišćena otpadna voda iz Labina!

Za novu državnu vlast ta je bolest s poražavajućim učinkom bila velika pljuska, zbog čega se o njoj  nije mogla naći vijest u nacionalnim novinama, ali i lokalnom Glasu Istre. Zanimljivo je da i danas stanovnici Raše i Krapna, ali i ekološki aktivi ukazuju na taj još uvijek aktualan problem, zahtijevajući, uz ostalo, da se zatvori otvoreni kanal, koji prolazi sredinom Raše! 




utorak, 12. svibnja 2020.

BILO KUDA (STARI)LABIN - SVUDA!

Kada god se vraćam s puta kući prožima me poseban osjećaj kada iz daljine nazirem konture drevnog Labina s njegovim kampanilom - priča mi ovih dana s osmijehom na licu jedan prijatelj kojega sam susreo na glavnom starogradskom trgu. Popularnom Crću ili Borgu, kako ga zvaše stari Albonesi.
Odvratih mu istim riječima te dodah da mi nešto nedostaje ako se nekoliko dana ne prošećem njegovim uskim ulicama. Te da mi je pogled na stari grad lijep s koje god ga strane promatram. I vidim. Štooviše, što je veća udaljenost od njega to mi je naš "Res publicum Albonesium" miliji i draži. Uz pitanje koje često postavljam sam sebi - kako bi izgledao naš cijekli grad bez svog dragulja smještenog na brežuljku ponad Kvarnerskog zaljeva na nadmorskoj visini od 326 metara?
Ove fotke nastale su u posljednje dvije-tri godine, a "škljocao" sam malim džepnim Nikonom, iz raznih pozicija i udaljenosti - od njegova podnožja i rubova Labina, ali i udaljenijih Bartići i Skitače.
Bez nekog planiranog reda, pa su tako i posložene.
Bit će ih još!