petak, 15. listopada 2021.

La nuova Voce Giuliana GLASILO ISTARSKIH ESULA - ZANIMLJIVI ČLANCI O LABINU

Često kada se šečem starim Labinom, drevnom Albonom/Alvonom, neumitno mi se vraća pitanje kako je život u njemu izgledao do 1945. godine, kada se Istra našla na stranama nove granice između Italije i Jugoslavije. Rođen sam samo godinu dana nakon tog događaja i godinu prije Mirovnog dogovora u Parizu između tih dviju zemalja kada je priznata nova granica. Torjon, Fortica, placa Borgo, koja je za Italije nosila ime kralja Vittoria Emanuela III, loža, palače Lazzarini, Negri, Scampicchio i druge, Porta Sn Fior, prekrasna župna crkva, rodna kuća najpoznatijeg labinskog gradonačelnika Tomasa Luciania, ugledne plemićke obitelji, da dalje ne nabrajam, bila je scena na kojoj se stoljećima odvijao jedan sasvim drugačiji život grada. Život u kojem se čuo samo talijanski, odnosno istrovenetski govor, naša čakavica je bila rijedak gost, osobito u doba Mussolnijeve Italije, kada se nije dopuštalo njegovo korištenje. Vjerojatno me ta znatiželja o višestoljetnoj duši grada prekinutoj ni godinu dana prije mog rođenja, o gospoštini, njihovim uglađenim manirama i sirotinji, uključujući u "nonu Ninu", lik s jedne stare kartoline, koja s brentom na leđima  radi golog preživljavanja prolazi kraj Palače Lazzarini -Battiala, okrenula prema  starim razglednica i knjigama o rodnom gradu velikog crkvenog reformatora Matije Vlačića Ilirika. Saga je to zapravo o najljepšem i povijesno najbogatijem gradu na istočnoj obali istarskog poluotoka i njegovim bogatim žiteljima, i njihovim glađenim manirama. 

Okončanjem teškog rata i ucrtavanjem novih međudržavnih granica, dolaskom nove komunističke i (jugo) slavenske države te općim siromaštvom koje je vladalo prvim godinama poraća na ovim prostorima, započinje veliki egzodus Istrana i talijanskih građana Labina među njima. Ne odlaze samo bogati Talijani, prije svega veleposjednici i uspješni poduzetnici, kojima je sve nacionalizirano ili konfiscirano, već i dio ljudi sa sela i okolice Labine, koji svoju budućnost ovdje nisu više vidjeli nakon novih gospodarstava političkih, društvenih, nacionalnih i gospodarskih (ne)prilika.

Mnogo od njih, prije svega imućni Talijani, koji su već i između dva rata počeli živjeti u Italiji, ostaju u njihovoj matičnoj zemlji, a dio se, nakon sumornog života u prihvatilištima u Italiji, iselio diljem svijeta - od Čilea, Argentine, Amerike do Australije. Između njih u doba Jugoslavije nije bilo službenih kontakata, za razliku od iseljeničkih klubova iz New Yorka, u kojima se okuplja generacija naših mladih ljudi koji su se iseljavali u svijet uglavnom nakon šezdesetih godina proteklog stoljeća, kada su otvorene granice i liberalizirano dobivanje putovnice. Kontakti s njihovim udrugama u Italiji intenzivirali su se nakon osamostaljivanja Hrvatske i pada socijalizma, najprije putem Zajednice Talijana i osobnim kontaktima, a potom i s lokalnim vlastima Labina .Plod te suradnje je i postavljanje ploče esulima na gradskom groblju u Labinu, davanje naziva jedne ulice u starom gradu doktoru Tomasu Lazzariniju, omiljenom liječniku i među ondašnjem siromašnom seoskim stanovništvom, do nedavnog postavljanja ploče Grada i udruge iseljenih Labinjana iz Trsta na zgradi u kojoj je između dva rata bilo sjedište Radničkog potpornog društva, utemeljenog u Labinu prije 150 godina. 

Uvažavanjem vlastitih pogrešaka, zabluda i nepovjerenja s obiju strana, kao i teških žrtava tih godina rata i poraća, i življenjem bez uobičajenih emocionalnih  i vrijednosnih klišeja stvorit će se zasigurno veći prostor za međusobnu suradnju i povjerenje. Sve u interesu našeg grada. I njegovih stanovnika. 

Društveni život i međusobna suradnja labinskih esula odvijala se i izdavanjem zavičajnih listova, u kojima se oslikavao njihov život u Istri, uključujući i Labinu, iz kojega se nije moglo istrgnuti labinski korijen. U prilogu se našlo nekoliko članaka tiskanih u njihovom glasilu dvotjetniku La nuova Voce Giuliana povezanih Labinom, objavljeno 2002. godine. U njima se, između ostaloga, piše io već spomenutom doktoru Lazzariniju, zajedno s još dva brata - Nicolom, ili Mikulom te uglednim političarom Giuseppeom, posljednjim potomcima najuglednije labinske plemićke i veleposjedničke obitelji na Labinšćini. Hvala Eldiu Kokot, koja je ustupila taj list, iz čijih bi se brojeva došlo do dragocjenih podataka o prošlosti našeg grada, zbog čega bi bilo vrijedno da oni postanu dio arhive gradskog muzeja Labina.       













 

četvrtak, 7. listopada 2021.

KNJIŽICA PUČANIN MATKO LAGINJA I ISTOIMENI MOTORNI BROD 1969. GODINE OBJAVIO KLUB STUDENATA ISTRE U ZAGREBU

 Kada sam od 1965. do sredine 1969. godine studirao u Zagrebu politologiju Klub studenata Istre Mate Balota u Ilici 13 nedaleko od muškog uspinjača u Gornjem gradu tada je svim studentima iz Istre bio drugi dom. A bilo nas je dosta .Tu smo se rado okupljali, najčešće vikendom, kada smo se družili i opuštali i uz plesnu glazbu. I pjesme našeg Labinjana Vita Dundare! Bilo je tu popularno okupljanje i mlade Zagrepčanke, a tako je ostalo do današnjih dana.

Te je godine klub studenata Istre objavio knjigu o velikom istarskom narodnjaku Matki Laginju u povodu 40. obljetnice njegove smrti. Umro je u Zagrebu 18. ožujka 1930. godine u Aleji velikana na Mirogoju, a rođen je 10. kolovoza 1852. godine u Klani nedaleko od Kastva. U knjižici se navode brojni podaci o njegovom bogatom životnom putu i sudjelovanje u hrvatskom narodnom preporodu u Istri. Spomin se i njegov rad u Istarskom saboru u Poreču te njegov odvjetnički ured u Puli, koji napušta tek nakon što se Istra našla unutar granica Kraljevine Italije. Odlazi u Zagreb, gdje uskoro postaje hrvatski ban! Objavljeno je također nešto njegovih kraćih tekstova.

Sadržajni esej o Matki Laginji u knjižici je napisao povjesničar Petar Strčić, a objavljen je i govor Mate Balote u 20. svibnja 1961. godine u Kraljevici, kao kum broda koji je nosio ime Matka Laginje. Iste godine sam kao učenik prvog razreda labinske gimnazije i član književne grupe imao sreću što smo mogli u nekadašnjem hotelu Učka u starom gradu bio na susretima s velikim istarskim književnim i pjesnikom. Veoma je poštovao Labinjane, a ostaje mi u sjećanju njegov hrapav glas. Dvije godine kasnije objavljena je vijest o njegovom napuštanju ovog svijeta.

U knjižici istarskih studenata iz Zagreba objavljeno je više zanimljivih sjećanja o Matkiju Laginji, u kojemu je u prvom planu njegova dobrota i dobra narav. Stoga je želja izdavača knjiga da se velika obljetnica njegove smrti obilježi što je moguće dostojnije da se privuče svima koji su se svojim prilozima u to uključili.

Popisujući ovu neobičnu knjižicu, čiji je odgovorni urednik bio Vladimir Fornažar iz Pazine, tada predsjednik Kluba, zamijenio me da je u redakciji bio i Stanko Licul, tadašnji predsjednik Kluba studenata Općine Labin. U oko mi je pao i dug spisak ondašnjih članova Kluba, ali uz jedan veliki "feler" -navode se samo njihova prezimena, ali ne i imena! Tako uz svoje prezime čitam i druga labinska prezimena: Blečić, Blažina, Blašković, Bubić, Dundara, Malinarić, Mohorović, Miletić, Štemberga, Višković i druga.     

Nije mi poznato da je prije ili kasnije Klub studenata Istre Mate Balote u Zagrebu bavio izdavačkim projektima. 











srijeda, 15. rujna 2021.

LABINSKE KARTOLINE IZ (BIVŠE) TRŠĆANSKE KNJIŽARE SVEVO

Stare kartoline su m više od četiri desetljeća strasta, koje se nije lako osloboditi. Strast koja vas vodi u prošlost, zavađa vas njome na svoj način. Sjećam se kada sam sa starim kartofilom Uršičem, rodom Slovencom, odlazio na sajmove starih razglednica u Trst. Bile su tamo i aukcije na kojima se nudila cijena ponuđenih kartolina, s kojima smo se doma vraćali kao svojevrsnim trofejima.

Tom samprilikom zalazio iu knjižaru Svevo, u kojoj sam našao dosta zanimljivih knjiga o povijesti Labina i Istre, od kojih neke i danas čuvam u kućnoj biblioteci.

U toj istoj knjižari prodavali su se i presnimci izvornih razglednica, ponekad je tekstualnim prilogom, a na bogatom "pladnju" sam našao i više motiva iz Plomine, Svete Nedelje i Labine, koje sama ovdje nudim na jednom mjestu. Tada sam shvatio da vlasnik knjige, kojemu sam zaboravio ime, ali sam s njim surađivao, zna iz starih kartolina napravio dobar posao, ali i da zna procijeniti vrijednost motiva s Labinšćina. I da se potrudio naučiti njihovu povijest.

Tako iz kartoline starog Plomina, tiskane 1899. godine (imao sam i original, koji je završio u pulskom povijesnom muzeju), se navodi napad uskoka na ovaj srednjovjekovni grad, ali i da je između dva rata, kada je Istra bila unutar granica Italije, postojala uskotračna pruga kojom se od Šumbera u luku vodio boksit. Na drugoj fotografiji lijepa priča o kući labinske obitelji Depangher, u kojoj se u ono vrijeme trgovalo drvom za ogrjev, prodavajući ga sve do Venecije i Trsta.

Tekstom je ilustrirana i razglednica Svete Nedelje iz 1904. godine, s vrijednim motivom oko javnih špine nedaleko od crkava, čiji je moj original također završio u Puli. Nije točan podatak da se nalazi blizu Čepićkog jezera. Bliže je rudnik u Vinežu, ali se navodi samo blizina rudnika u Štrmcu.

Na putu za drevni Labin pozornost privlači kartolina iz 1910. godine sa zgradom obitelji Višković, zvani Šturla, rodom iz Svetog Lovreča, koji će u to vrijeme biti jedni od najbogatijih labinskih poslovnih ljudi.

Sedam godina ranije tiskana je razglednica Labina s pogledom iz gradskog groblja, čiji je autor nezaobilazni fotogtaf iz Pula, odnosno Malog Lošinja.

Iste je godine tiskana i razglednica mjesta Borgo, koju znamenitoj Labinjanki Giuseppini šalje njezinu starnišnu.  

Za kraj ove šetnje zaustavljamo se na kavici u nekadašnjem lokalu Molo kafe, ili točnije Caffe popolare, kako se zvala 1906. godine, kada je ova kartolina i ugledao svijet.








    

četvrtak, 2. rujna 2021.

TRG LABINSKIH RUDARA - AGRESIVNA DEVASTACIJA GRADITELJSKE BAŠTINE!

 Današnji Labin ima tri centra u kojem se okupljaju njegovi stanovnici. To je stari grad s Placom ili Titovim trgom, centrom Podlabina, nekadašnjeg Pozzo Littorio d'Arsia danas Trgom labinskih rudara te mjestom oko pošte, banke, trgovine i okolnih kafića, a (pre) blizu je i obnovljena te proširena sportska dvorana. Taj prostor dijeli vrlo prometna državna cesta, nekada poznata kao Jadranska magistrala, a sam lokalitet se zove Zelenica, na kojem je prije osam desetljeća bilo svega nekoliko kuća.

Za našu priču je najvažniji današnji glavni trg Podlabina, grad koji je inauguriran 28. listopada 1942. godine, na dan pohod Mussolinijevih fašista na Rim, zbog čega se najvjerojatnije njegov rođendan danas ničim ne obilježava. Ove slike koje gledate nastale su u tom razdoblju, a trgom je dominirala kamena kula s balkonom za govornike, koja je bila sjedište fašističke stranke. Pravilni i prostrani trg zaokruživale su stambene zgrade s trgovinama i drugim sadržajima, zatim škola, dok je crkvu s odvojenim kamenim zvonikom odvajao trijem s kamenim rubovima. 

Početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća tiho započinje proces devastacije središta ovog zanimljivog urbanog projekta poznatog rimskog urbanista i arhitekta Eugenia Montuoria. Najprije je zatvoren trijem i za "relativno male novine" pretvoren najprije u učionice nove srednje tehničke škole, da bi kasnije one dobile nove vlasnike i sadržaje. Potom je srušen balkon na kuli, "kada se ne može srušiti cijeli fašistički grad!" Novi potez u devastaciji tog graditeljskog bisera učinjen je nešto kasnije dogradnjom postojećih zgrada s ravnim krovom za još dva kata, uz obrazloženje da se tim potezom došlo do jeftinijih stanova za rudare u vrijeme njegova rasta i sve većeg doseljavanja. Tim intervencijom nekadašnje sjedište fašista prestalo je biti najviša točka na trgu!

U tim potezima je bilo i politike, odnosno ideologije, ali još više našeg neznanja, odnosno nepostojanja osjećaja za čuvanje povijesne baštine i identiteta. Nakon što se Istra našla unutar granica Jugoslavije završetkom Drugog svjetskog rata, na vlast po prvi put dolazi lokalno seosko slavensko stanovništvo, koje je imalo sasvim drugačiju, ne manje vrijednu tradiciju. I kriterije. Osjećala se potreba za očuvanjem svoje pučke tradicije - plesa baluna, pjevanja na "tonko i debelo" i narodne nošnje, ali ne i urbane prošlosti, koja je često bila i simbol njihovog lošeg, potlačenog nacionalnog, društvenog i gospodarskog statusa. Tu je još bilo mjesto samo za obilježavanje događaja vezanih uz antifašizam i NOB. 

Od tada je prošlo blizu osam desetljeća, na sceni je već i treća poslijeratna generacija s drugačijim saznanjima i pogledima na svijet i život, ali su promjene na tom prostoru još uvijek male i spore. Rudarska tradicija, kojoj se još uvijek klanjamo, nije pretočena u odgovarajući rudarski muzej, što je praksa u drugim europskim sredinama. I svega što je vezano uz rudarenje. Zapušten je i drevni te lijepi srednjovjekovni Labin, sve češće odredište turista i drugih znatiželjnika, a sve se manje uočljivi novi sadržaji u očuvanju naše cakavice, uz našu povijest i rudarsku baštinu, temelje identiteta ovdašnjeg čovjeka. 

Trg labinskih rudara živne samo dok radi tržnica, a u rane poslijepodnevne sate ono se pretvara u mjesto mahom zatvorenih trgovina i dućana kojim prolaze rijetki ljudi. Promišljenom gradskom politikom i djelovanjem aktivista mnogo se toga može promijeniti na bolje, ali štete učinjene velikim građevinskim intervencijama na tom trgu nemoguće je ukloniti. Ako ništa drugo to bi nam trebalo biti vrlo skupa škola da se tako nešto više ne čini na ovim prostorima i da se svim detaljima naslijeđene baštine od naših prethodnika posveti mnogo više pažnje i ljubavi. I sredstava!


  

     






    

nedjelja, 29. kolovoza 2021.

RAŠA - NJENE POSLJEDNJE RAZGLEDNICE

 Za nastanak razglednice najvažniji je turizam, odnosno putovanja ljudi daleko od svog doma. Te vrlo važni događaji. 

Već potkraj 19. stoljeća, ni dvadesetak godina nakon prvih fotografija, znatiželjne posjetitelje Labina, Rapca, ali i Plomina, dočekale su prve kartoline. Tiskane su uglavnom u Trstu, ali neke iu Njemačkoj!

Nastanak rudarskog grada Raše, najmlađeg grada u Italiji, a ne samo Istre, kako mu se tada tepalo, osvjedočen je nizom razglednica, danas neprocjenjivim svjedokom tih dana. Tako je bilo i za prvih poslijeratnih godina, kada Raša postane središte najvećeg ugljenokopa u tadašnjoj Jugoslaviji. 

Krizom rudarenja i zatvaranjem rudnika šezdesetih godina proteklog stoljeća u Raši polako zamire svekoliki društveni i gospodarski život. Nema više doseljavanja mladih rudara, već (kasnije) i polako iseljavanja njihove djece, pa se kartoline manje traže. Sličan se proces u posljednjim desetak godina događa u Labinu, na čijim razglednicama više nema motiva novog dijela grada - Podlabina, već samo drevnog grada, kojega često posjećuju turiste, ali i naši ljudi!

U posljednjih tridesetak godina novih razglednica gotovo više i nema. Iz tog razdoblja pronašao sam tek jednu razglednicu Raše iz vremena "fiće" i "stojadina" u nakladi Turistkomerca iz Zagreba, te nekoliko prigodnih kartolina iza kojih stoji Josip Pino Knapić, ondašnji načelnik raških općina i vlasnik Vetva grapha. Jedna je posvećena najmlađem gradu u Istri, druga 70-om rođendanu Raše, treća s najvrjednijim motivima glavnog trga, gdje se nalazi i crkva sv. barbare, zaštitnice rudara. Njih je dizajnirala labinska akademska slikarica Mirta Diminić, koja već dugo živi u Veneciji.

Lijepo je očekivati ​​da će se pametnom revitalizacijom grada, koji svoj nastanak zahvaća rudnikom i rudarima, što je preduvjet njegova oživljavanja, razglednice opet vratiti na scenu, ali sada u oštroj konkurenciji s pametnim telefonima i internetom, koji i na mnogo širim prostorima sužavaju njihov životni prostor!







  

 

subota, 28. kolovoza 2021.

OPĆINA LABIN OD PIĆNA DO BARBANA!

 Povijesna općina Labin, Terra Albona, prostirala se na području četiri župe - Sveta Nedelja, Sveti Martin, Sveti Lovreč i Sveta Lucija, odnosno Skitaca. Nikada nije prelazila granice rijeke Raše, dok je Općina Plomin, također dugih povijesnih korijena, bila samostalna, premda je nekada (valjda štednje radi!) Imala s Labinom zajedničkog podeštota. 

Nakon raspada Jugoslavije i osamostaljivanja Hrvatske dolazi do reorganizacije i preventikog i preskupog usitnjavanja lokalnih samouprava pa su na području nekadašnje općine uz Grad Labin, sveden na samo njegovo najbliže okruženje, nastale još općine Raša, Sveta Nedelja, Kršan i Pićan. Išpak, dvadesetak godina ranije na prelazu iz šest u sedmo desetljeća, Općina Labin je teritorijalno najveća u svojoj dugoj povijesti. Uz već ranije spojenu Općinu Plomin pripaja joj se, nakon kratkog postojanja, nekadašnja Općina Potpićan, kao druge strane Raše i Barban s okolicom, područje Labinjanima poznato kao Vlašija!

Događalo se to u godinama kada je Labin gospodarski bio značajan zbog rudnika, novostvorene industrije i brzog razvoja turizma, ali će se trajati samo nekoliko godina, kada se Barban opet vrati u granice Općine Pula, gdje se brodogradilište Uljanik vrlo brzo razvija.

Na to vrijeme podsjeća ova rijetka mozaik kartolina s utisnutim pečatom Rapca i datumom 20. lipnja 1970. godine, koju je zadovoljna gošća iz Karlovca poslala u Nećakinji u Zapadnu Njemačku. Zanimljivo je da je izdavač ove razglednice bila labinska poslovnica Vjesnika, koju je vodio Stjepan Stanić, otac labinskog zubara i jednog od prvih članova HSLS-a Ivana Stanića, koja je jedno kratko vrijeme, zajedno s SDP-om i drugim oporbenim strankama, bila na vlasti u Labinu. 

 



četvrtak, 26. kolovoza 2021.

DIMNJAK NEKADAŠNJE LABINSKE TOPLANE U DESET SLIKA U VREMENSKOM RASPONU OD ČETIRI DESETLJEĆA

 Uz rudarski toranj, popularni "šoht", visoki betonski dimnjak na rubu Pjacala nekadašnje gradske toplane novog dijela Labine, poznatijeg kao Podlabin ili Poco, nijemi (okomiti) svjedok ne samo duge rudarske tradicije Labinšćine, već i rudarskog grada u podnožju drevne Alvone. Tada vrlo modernog grada, mlađeg samo pet godina od Raše, koji 2022. "slavi" svoj 80-ti rođendan. 

Na rad toplane, ugašene tamo negdje prije 40-tak godina, podsjećao je crni omotač na vrhu masivnog i elegantnog dimnjaka, koje su u međuvremenu isprane kiše. Svojevrsnu "rehabilitaciju" doživljaj uoči obilježavanja ovogodišnje 100. obljetnice štrajka rudara, kada dobiva atraktivnu rasvjetu, o čemu svjedoče fotografije na jednom drugom prilogu ovog bloga. A još više pogleda na njega iz starog grada u noćnim satima. Sva sreća da ga nisu gradili naši zidari, jer bi se u međuvremenu već bio vjerojatno urušio - rekao mi je nedavno jedan znanac kada smo o njemu pričali.

U narednih deset fotografija, u fokusu kojeg je glavni lik ove priče, ostaje pogled na crni omotač, ali i pregled na razvoj našeg grada u tom razdoblju. S nizom zanimljivih detalja!