srijeda, 15. rujna 2021.

LABINSKE KARTOLINE IZ (BIVŠE) TRŠĆANSKE KNJIŽARE SVEVO

Stare kartoline su m više od četiri desetljeća strasta, koje se nije lako osloboditi. Strast koja vas vodi u prošlost, zavađa vas njome na svoj način. Sjećam se kada sam sa starim kartofilom Uršičem, rodom Slovencom, odlazio na sajmove starih razglednica u Trst. Bile su tamo i aukcije na kojima se nudila cijena ponuđenih kartolina, s kojima smo se doma vraćali kao svojevrsnim trofejima.

Tom samprilikom zalazio iu knjižaru Svevo, u kojoj sam našao dosta zanimljivih knjiga o povijesti Labina i Istre, od kojih neke i danas čuvam u kućnoj biblioteci.

U toj istoj knjižari prodavali su se i presnimci izvornih razglednica, ponekad je tekstualnim prilogom, a na bogatom "pladnju" sam našao i više motiva iz Plomine, Svete Nedelje i Labine, koje sama ovdje nudim na jednom mjestu. Tada sam shvatio da vlasnik knjige, kojemu sam zaboravio ime, ali sam s njim surađivao, zna iz starih kartolina napravio dobar posao, ali i da zna procijeniti vrijednost motiva s Labinšćina. I da se potrudio naučiti njihovu povijest.

Tako iz kartoline starog Plomina, tiskane 1899. godine (imao sam i original, koji je završio u pulskom povijesnom muzeju), se navodi napad uskoka na ovaj srednjovjekovni grad, ali i da je između dva rata, kada je Istra bila unutar granica Italije, postojala uskotračna pruga kojom se od Šumbera u luku vodio boksit. Na drugoj fotografiji lijepa priča o kući labinske obitelji Depangher, u kojoj se u ono vrijeme trgovalo drvom za ogrjev, prodavajući ga sve do Venecije i Trsta.

Tekstom je ilustrirana i razglednica Svete Nedelje iz 1904. godine, s vrijednim motivom oko javnih špine nedaleko od crkava, čiji je moj original također završio u Puli. Nije točan podatak da se nalazi blizu Čepićkog jezera. Bliže je rudnik u Vinežu, ali se navodi samo blizina rudnika u Štrmcu.

Na putu za drevni Labin pozornost privlači kartolina iz 1910. godine sa zgradom obitelji Višković, zvani Šturla, rodom iz Svetog Lovreča, koji će u to vrijeme biti jedni od najbogatijih labinskih poslovnih ljudi.

Sedam godina ranije tiskana je razglednica Labina s pogledom iz gradskog groblja, čiji je autor nezaobilazni fotogtaf iz Pula, odnosno Malog Lošinja.

Iste je godine tiskana i razglednica mjesta Borgo, koju znamenitoj Labinjanki Giuseppini šalje njezinu starnišnu.  

Za kraj ove šetnje zaustavljamo se na kavici u nekadašnjem lokalu Molo kafe, ili točnije Caffe popolare, kako se zvala 1906. godine, kada je ova kartolina i ugledao svijet.








    

četvrtak, 2. rujna 2021.

TRG LABINSKIH RUDARA - AGRESIVNA DEVASTACIJA GRADITELJSKE BAŠTINE!

 Današnji Labin ima tri centra u kojem se okupljaju njegovi stanovnici. To je stari grad s Placom ili Titovim trgom, centrom Podlabina, nekadašnjeg Pozzo Littorio d'Arsia danas Trgom labinskih rudara te mjestom oko pošte, banke, trgovine i okolnih kafića, a (pre) blizu je i obnovljena te proširena sportska dvorana. Taj prostor dijeli vrlo prometna državna cesta, nekada poznata kao Jadranska magistrala, a sam lokalitet se zove Zelenica, na kojem je prije osam desetljeća bilo svega nekoliko kuća.

Za našu priču je najvažniji današnji glavni trg Podlabina, grad koji je inauguriran 28. listopada 1942. godine, na dan pohod Mussolinijevih fašista na Rim, zbog čega se najvjerojatnije njegov rođendan danas ničim ne obilježava. Ove slike koje gledate nastale su u tom razdoblju, a trgom je dominirala kamena kula s balkonom za govornike, koja je bila sjedište fašističke stranke. Pravilni i prostrani trg zaokruživale su stambene zgrade s trgovinama i drugim sadržajima, zatim škola, dok je crkvu s odvojenim kamenim zvonikom odvajao trijem s kamenim rubovima. 

Početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća tiho započinje proces devastacije središta ovog zanimljivog urbanog projekta poznatog rimskog urbanista i arhitekta Eugenia Montuoria. Najprije je zatvoren trijem i za "relativno male novine" pretvoren najprije u učionice nove srednje tehničke škole, da bi kasnije one dobile nove vlasnike i sadržaje. Potom je srušen balkon na kuli, "kada se ne može srušiti cijeli fašistički grad!" Novi potez u devastaciji tog graditeljskog bisera učinjen je nešto kasnije dogradnjom postojećih zgrada s ravnim krovom za još dva kata, uz obrazloženje da se tim potezom došlo do jeftinijih stanova za rudare u vrijeme njegova rasta i sve većeg doseljavanja. Tim intervencijom nekadašnje sjedište fašista prestalo je biti najviša točka na trgu!

U tim potezima je bilo i politike, odnosno ideologije, ali još više našeg neznanja, odnosno nepostojanja osjećaja za čuvanje povijesne baštine i identiteta. Nakon što se Istra našla unutar granica Jugoslavije završetkom Drugog svjetskog rata, na vlast po prvi put dolazi lokalno seosko slavensko stanovništvo, koje je imalo sasvim drugačiju, ne manje vrijednu tradiciju. I kriterije. Osjećala se potreba za očuvanjem svoje pučke tradicije - plesa baluna, pjevanja na "tonko i debelo" i narodne nošnje, ali ne i urbane prošlosti, koja je često bila i simbol njihovog lošeg, potlačenog nacionalnog, društvenog i gospodarskog statusa. Tu je još bilo mjesto samo za obilježavanje događaja vezanih uz antifašizam i NOB. 

Od tada je prošlo blizu osam desetljeća, na sceni je već i treća poslijeratna generacija s drugačijim saznanjima i pogledima na svijet i život, ali su promjene na tom prostoru još uvijek male i spore. Rudarska tradicija, kojoj se još uvijek klanjamo, nije pretočena u odgovarajući rudarski muzej, što je praksa u drugim europskim sredinama. I svega što je vezano uz rudarenje. Zapušten je i drevni te lijepi srednjovjekovni Labin, sve češće odredište turista i drugih znatiželjnika, a sve se manje uočljivi novi sadržaji u očuvanju naše cakavice, uz našu povijest i rudarsku baštinu, temelje identiteta ovdašnjeg čovjeka. 

Trg labinskih rudara živne samo dok radi tržnica, a u rane poslijepodnevne sate ono se pretvara u mjesto mahom zatvorenih trgovina i dućana kojim prolaze rijetki ljudi. Promišljenom gradskom politikom i djelovanjem aktivista mnogo se toga može promijeniti na bolje, ali štete učinjene velikim građevinskim intervencijama na tom trgu nemoguće je ukloniti. Ako ništa drugo to bi nam trebalo biti vrlo skupa škola da se tako nešto više ne čini na ovim prostorima i da se svim detaljima naslijeđene baštine od naših prethodnika posveti mnogo više pažnje i ljubavi. I sredstava!


  

     






    

nedjelja, 29. kolovoza 2021.

RAŠA - NJENE POSLJEDNJE RAZGLEDNICE

 Za nastanak razglednice najvažniji je turizam, odnosno putovanja ljudi daleko od svog doma. Te vrlo važni događaji. 

Već potkraj 19. stoljeća, ni dvadesetak godina nakon prvih fotografija, znatiželjne posjetitelje Labina, Rapca, ali i Plomina, dočekale su prve kartoline. Tiskane su uglavnom u Trstu, ali neke iu Njemačkoj!

Nastanak rudarskog grada Raše, najmlađeg grada u Italiji, a ne samo Istre, kako mu se tada tepalo, osvjedočen je nizom razglednica, danas neprocjenjivim svjedokom tih dana. Tako je bilo i za prvih poslijeratnih godina, kada Raša postane središte najvećeg ugljenokopa u tadašnjoj Jugoslaviji. 

Krizom rudarenja i zatvaranjem rudnika šezdesetih godina proteklog stoljeća u Raši polako zamire svekoliki društveni i gospodarski život. Nema više doseljavanja mladih rudara, već (kasnije) i polako iseljavanja njihove djece, pa se kartoline manje traže. Sličan se proces u posljednjim desetak godina događa u Labinu, na čijim razglednicama više nema motiva novog dijela grada - Podlabina, već samo drevnog grada, kojega često posjećuju turiste, ali i naši ljudi!

U posljednjih tridesetak godina novih razglednica gotovo više i nema. Iz tog razdoblja pronašao sam tek jednu razglednicu Raše iz vremena "fiće" i "stojadina" u nakladi Turistkomerca iz Zagreba, te nekoliko prigodnih kartolina iza kojih stoji Josip Pino Knapić, ondašnji načelnik raških općina i vlasnik Vetva grapha. Jedna je posvećena najmlađem gradu u Istri, druga 70-om rođendanu Raše, treća s najvrjednijim motivima glavnog trga, gdje se nalazi i crkva sv. barbare, zaštitnice rudara. Njih je dizajnirala labinska akademska slikarica Mirta Diminić, koja već dugo živi u Veneciji.

Lijepo je očekivati ​​da će se pametnom revitalizacijom grada, koji svoj nastanak zahvaća rudnikom i rudarima, što je preduvjet njegova oživljavanja, razglednice opet vratiti na scenu, ali sada u oštroj konkurenciji s pametnim telefonima i internetom, koji i na mnogo širim prostorima sužavaju njihov životni prostor!







  

 

subota, 28. kolovoza 2021.

OPĆINA LABIN OD PIĆNA DO BARBANA!

 Povijesna općina Labin, Terra Albona, prostirala se na području četiri župe - Sveta Nedelja, Sveti Martin, Sveti Lovreč i Sveta Lucija, odnosno Skitaca. Nikada nije prelazila granice rijeke Raše, dok je Općina Plomin, također dugih povijesnih korijena, bila samostalna, premda je nekada (valjda štednje radi!) Imala s Labinom zajedničkog podeštota. 

Nakon raspada Jugoslavije i osamostaljivanja Hrvatske dolazi do reorganizacije i preventikog i preskupog usitnjavanja lokalnih samouprava pa su na području nekadašnje općine uz Grad Labin, sveden na samo njegovo najbliže okruženje, nastale još općine Raša, Sveta Nedelja, Kršan i Pićan. Išpak, dvadesetak godina ranije na prelazu iz šest u sedmo desetljeća, Općina Labin je teritorijalno najveća u svojoj dugoj povijesti. Uz već ranije spojenu Općinu Plomin pripaja joj se, nakon kratkog postojanja, nekadašnja Općina Potpićan, kao druge strane Raše i Barban s okolicom, područje Labinjanima poznato kao Vlašija!

Događalo se to u godinama kada je Labin gospodarski bio značajan zbog rudnika, novostvorene industrije i brzog razvoja turizma, ali će se trajati samo nekoliko godina, kada se Barban opet vrati u granice Općine Pula, gdje se brodogradilište Uljanik vrlo brzo razvija.

Na to vrijeme podsjeća ova rijetka mozaik kartolina s utisnutim pečatom Rapca i datumom 20. lipnja 1970. godine, koju je zadovoljna gošća iz Karlovca poslala u Nećakinji u Zapadnu Njemačku. Zanimljivo je da je izdavač ove razglednice bila labinska poslovnica Vjesnika, koju je vodio Stjepan Stanić, otac labinskog zubara i jednog od prvih članova HSLS-a Ivana Stanića, koja je jedno kratko vrijeme, zajedno s SDP-om i drugim oporbenim strankama, bila na vlasti u Labinu. 

 



četvrtak, 26. kolovoza 2021.

DIMNJAK NEKADAŠNJE LABINSKE TOPLANE U DESET SLIKA U VREMENSKOM RASPONU OD ČETIRI DESETLJEĆA

 Uz rudarski toranj, popularni "šoht", visoki betonski dimnjak na rubu Pjacala nekadašnje gradske toplane novog dijela Labine, poznatijeg kao Podlabin ili Poco, nijemi (okomiti) svjedok ne samo duge rudarske tradicije Labinšćine, već i rudarskog grada u podnožju drevne Alvone. Tada vrlo modernog grada, mlađeg samo pet godina od Raše, koji 2022. "slavi" svoj 80-ti rođendan. 

Na rad toplane, ugašene tamo negdje prije 40-tak godina, podsjećao je crni omotač na vrhu masivnog i elegantnog dimnjaka, koje su u međuvremenu isprane kiše. Svojevrsnu "rehabilitaciju" doživljaj uoči obilježavanja ovogodišnje 100. obljetnice štrajka rudara, kada dobiva atraktivnu rasvjetu, o čemu svjedoče fotografije na jednom drugom prilogu ovog bloga. A još više pogleda na njega iz starog grada u noćnim satima. Sva sreća da ga nisu gradili naši zidari, jer bi se u međuvremenu već bio vjerojatno urušio - rekao mi je nedavno jedan znanac kada smo o njemu pričali.

U narednih deset fotografija, u fokusu kojeg je glavni lik ove priče, ostaje pogled na crni omotač, ali i pregled na razvoj našeg grada u tom razdoblju. S nizom zanimljivih detalja!













ponedjeljak, 16. kolovoza 2021.

ISTARSKA PRIČA - ROMAN DIEGA ZANDELA, TALIJANSKOG KNJIŽEVNIKA LABINSKIH KORIJENA

 U talijanskoj književnosti ime Diega Zandela, književnika iz Rima, poznato je s očeve strane iz Labina. Kao dijete izbjeglica iz Rijeke, rođen je 1948. u Fermu, logoru  za poslijeratne izbjeglice iz Istre, Rijeke i Dalmacije. Do sada je objavio više od deset romana i zbirki poezije, u kojima osjeća ljubav prema domovini svojih roditelja. Roman Una storia istriana njegov je prvi roman koji se događa u Labinštini, odnosno u njegovim Kunjima, Vinežu, Barrbićima, Malim Turinima, Barbićima, Raškoj dolini, Labinu i drugim mjestima. Njegovi glavni likovi nose labinska imena, što nam radnju romana čini još atraktivnijom i izazovnijom.

Taj je roman prvi put objavljen 1987. godine u nakladi milanske izdavačke kuće Rusconi, a najviše zahvaljujući susretljivosti autora njegovo izdanje na hrvatskom jeziku, u nakladi labinskog izdavača Mathias Flacius Illyricus objavljen je 1999. godine pod naslovom Istarska priča. O toj će knjizi naš Vinežon, novinar, pjesnik, književnik, glazbeni skladatelj i slikar Daniel Načinović u Glasu Istre  između ostalog napisati.

"Zandel ne rastvara povijenu fresku, on o njoj daje natuknice što se isprepliću sa sudbinom glavnog junaka Ive Mikuljana. Zandel nas, očigledno udaljenijim sjećanjima, vodi istočnom obalom Istre, od Rijeke do Pule, a žarište tih zbivanja je krajolik Labinšćine.

Odnosi između likova, njihovi plamsaji i rezignacije, strasti i tragedija u prvom su planu, ponekad bliže operetnom librettu nego istančanim psihološkim razmatranjima. Strasti i prst sudbine vitlaju ljudima, istarski je pejsaž njihov dekor..."

Nš Zandel će u međuvremenu objaviti niz novih djela, uključujući 2010. godine, u nakladi Društva hrvatskih književnika u Rijeci, na našem jeziku objaviti i knjigu Riječko-istarske priče, prožeta istim traganjima za događanjima u zavičaju njegovih roditelja.  

Da je to upravo napisao, a da se na ovim prostorima događa više romana, bilo bi mnogo i više nego dovoljno smatrati Diega Zandela našim, labinskim književnikom, na kojeg smo posebno ponosni! 

Samo dio tih romana objavljujem ovom prigodom.







petak, 13. kolovoza 2021.

KRATKA ŠETNJA ULICOM G.MARTINUZZI, NEKADAŠNJOM ULICOM GABRIELA D'ANNUNZIA

 Iako je poznata humanistika, pjesnikinja i političarka Giuseppina Martinuzzi rođena je u dijelu Labina poznatom kao Rialto, još je ranije Kalić (Calich) dobio ime po dugoj ulici, koja se štiti od zgrada Općinskog suda preko današnjeg malog trga poznatog i po Galeriji Alvona. do uspona prema Fortici. Odmah na njenom početku rodna je kuća Matije Vlačića Ilirika, poznatog reformatora, rođenog 1520. godine, pa bi bilo logično da ta ulica nosi ime tog znamenitog Labinjana svjetskog ugleda, ali to je već druga tema.U ovoj ulici nalazi se i palača plemićke obitelji Negri, au istoj ulici nekada su bile škole i rodilište, a danas je najpoznatija po galerijama poznatih labinskih slikara, koje su starom gradu prije pola stoljeća udahnuli novi život, otrgnuvši ga od teških oštećenja izazvanih rudarenjem ispod njegovih zidina. 

Na početku ulice, u dvorištu uz Vlačićevu rodnu kuću, u svojoj je galeriji godinama stvarao poznati kipar Mate Čvrljak, a danas se u neposrednoj blizini njegova dugogodišnjeg stvaralačkog prostora nalazi atelje slikarice Adalgise Škopac. Galerija i atelje Zdravka Milića nalaze se u istoj ulici, a njegova životna suputnica Sanja Švrljuga tu je stvarala do svoje prerane smrti. Dio tog svijeta je i slikar Vinko Šaina koji je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u obnovljenoj crkvi sv. Marije od Karmela, poznate kao Gospa od Karmela, uz pomoć Općine Labin otvorio je danas prepoznatljivu Galeriju Alvonu. Malo sakralno zdanje izgrađeno 1615. godine kao oratorij već spomenute obitelji Negri, kojoj će 1867. godine dati klasicističko pročelje.

Uostalom, sve je to već poznato, ali manje su poznate ove dvije razglednice iz moje zbirke, nastale između dva rata, kada ova duga ulica nosi ime osvajača Rijeke Gabriele D'Annunzija. Među najstarijim Labinjanima možda bi one mogle izazvati neke reakcije ili zapažanja. koja bi otkrila nove detalje o životu u ovom dijelu starog Labina gdje danas ima podosta urušenih i napuštenih kuća.