ponedjeljak, 12. travnja 2021.

VINEŽ U NOVOM DJELU AUSTRIJSKOG PUBLICISTA GERHARDA RIEDLA

 Austrijski povjesničare i publiciste sve češće zanima prošlost nekadašnjih dijelova Habsburgove monarhije. Jedan od njih je i Gerhard Riedl, koji je prije nekoliko mjeseci zatražio motiv nekih starih razglednica Vineža. Točnije rudnika u tom mjestu nadomak Labina, kojega je 1879. godine pokrenuo Josef Werndl, poznati kao kralj oružja. Dvije godine kasnije, točnije 30. srpnja 1881. godine prodao ga je za 1,2 milijuna forinti, o čemu su detaljnije napisali u knjizi Labinski album tiskanoj 2007. godine.

Samo nekoliko mjeseci kasnije na moju adresu je proteklog vikenda stigla lijepa monografija tog autora naslovljena Mreža pruga (Netzwerkbahn), u kojoj obrađuje nastanak bogatog pružnog sustava u nekadašnjem carstvu. Podnaslov knjige Život za prugu i ugljen (Ein Leben fuhr Bahn und Kohle) posvećen je upravu prvom i kratkom vlasniku rudnika u Vinežu, koji je tada imao već oko 250 zaposlenih. Autor monografije navodi i druge podatke o tim danima vezanim uz proizvodnju ugljena, navodeći, između ostaloga, da se već tada planira gradnja žičara od Vineža do Rapca, ali je kasnije ipak sam prijevoz ugljen do mora podzemnim prugom usmjeren prema Krapnu i Bršici. Uz neke vrijedne dokumente, uključujući i snimke konja koji su vukli vagonete (baci) u vinskom rudniku, Riedl objavljuje nekoliko motiva iz starih razglednica koje sam mu poslao. 

Čovjeku godi kada se neko sa strane pokazuje za zanimanje iz prošlosti našeg zavičaja, ali sam se osjeća dosta neugodno kada sam mu na njegov upit odgovorio da u našem gradu ne postoji muzej naše rudarske baštine, u kojem bi se sačuvali svi vrijedni tragovi rudarskog identiteta Labinšćine . Nije mu bilo jasno ni zbog čega Labin nema na jednom mjestu svuda literaturu o rudarenju. Mogao sam mu reći: Malo morgen, što je "odgovor" koji se Labinjanima nudi desetljećima!










 

subota, 3. travnja 2021.

ŠETALIŠTE KVARNER - PIAZZA SAN MARCO - ILI VREMENSKI RASPON VEĆI OD 120 GODINA VIĐEN IZ 30 KOTIVA KARTOLINA!

 Možete li zamisliti pogled na istočni dio drevnog Labina s groblja bez masivnog rubnog zida? Ne možete, naravno! Možete li pak bez tog istog zida u sebi predočiti taj dio grada, preko kojeg vodi put, uz lijepu Pinetu slovenskog šumara Alojsa Čufara, do utvrđenja Fortice, s koje se razastire prekrasan pogled na Rabac, cijeli Kvarner i Ušku goru, danas jedan od najposjećenijih dijelova drevne Alvone? Još manje! Upravo je tako prije stotinjak godina izgledao kao dio Labine okrenut izlasku prvih sunčanih zraka, prepuštajući se tiho blagim padinama svog neposrednog okruženja. Poznatog kao Podvinje, stoljećima plodnom vrtu Labinjana, usred kojeg je žuborila voda prema moru iz tamošnjeg izvora.

O tim vremenima i godinama koje će uslijediti nakon odluke da se započne s gradnjom masivnog i lijepog potpornog zida, a bilo je to potkraj 19. stoljeća, mnogo jasnije od teksta, govorit će odabir od 30 razglednica iz zbirke starih kartolina Labinšćine. U rasponu od narednih stotinjak godina niže se niz pojedinosti oko nastanka prepoznatljivog labinskog zida, koji će ovom gradu udahnuti novi, bogatiji, sadržajniji, drugačiji i ljepši život ondašnjim Labinjanima, koji su novu gradsku šetnicu nazivali Stradon. 

Kruna novog dijela starog grada - Piazza San Marco bila je fontana, iz koje je voda potekla 1937. godine, iste godine kada je inauguriran ne samo najmlađi grad u Istri i ondašnjoj Italiji, već tada i najmoderniji rudarski grad u svijetu! Te godine Raša je spojena na vodovodnu mrežu - vrlo dobra pitka voda najprije dolazi iz Kožljake, izvora u podnožju Učke, nešto kasnije i manje kvalitetne vode iz izvora Fonte Gaja, iz neposredne blizine grada, gotovo na samoj razini mora!

Uz dugi zid, koji je kroz snažnu obnovu prošao gotovo prije dva desetljeća i nekoliko zanimljivosti. Izgradila ga je poznata obitelj labinskih građevinara Lenuzzi, koji su uz ostalo, podigli i potporni zid iz cestu koji stari grad povezuje s njegovim nekadašnjim Suburbijom, današnjim novim Labinom. Zanimljivo je da vrlo poznati arhitekt i graditelj Zagreba također nosi isto prezime te da se najljepši dio metropole nalazi između Trga bana Jelačića, kolodvora i Hrvatskog kazališta po njemu zove Lenucijeva potkova. Treba li posebno navoditi da se koristi čvrsti kamen iz obližnjih kamenoloma u Presikiju? Uz to, ako ste svoj pogled na zidu fiksirali uz stepenice koje vode do Podvinje i izvora, zamijetit ćete spojene obrise triju volti, uz objašnjenje nekih Labinjana da je to zapravo stilizirano prvo slovo dučea Musolinija, koji je 1936. godine, 

Na kraju nekoliko riječi o autorima i izdavačima starih kartolina, kojima smo mnogo zaslužni za vrlo slikovit pogled na sve faze nastanka i života zida na prekrasnom licu Labina - od Habsburgove Austrije, Italije, Jugoslavije do Hrvatske, bez kojeg ovaj stari mladić ne bi bio isti . U tom bogatom nizu privremeno mjesto pripada L. Mioniju iz Malog Lošinje i Pule, tada najpoznatijim istarskim fotografom. Čari Labina, kao i Plomina, ostale su zabilježene u fotografiji Edgara Schmidta i Stengela, rodom iz njemačkog grada Dresdena. Poštanski žigovi tih kartolina nos tragove kraja 19. stoljeća. Česti izdavač labinskih kartolina na početku novog vijeka je i Stein iz Trsta, ali i domaći, labinski fotografi kao što su T. Vladislovich (Valdini), Valcich (Valcini), zatim Gius, G. Furlani, Raganzini i poštar Edoardo Palisca. Iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata odabrao sam svega nekoliko razglednica nepoznatih autora i izdavača iz Zagreba i Beograda, posljednju razglednicu s pogledom na zid s obrisima novih kuća na trgu i već zaraslim vrtom u Podvinju s početka devedesetih proteklog stoljeća izdalo je Hotelsko poduzeće Rabac (uz odabir mojeg snimka). Većina razglednica već je objavljena na ovom blogu ili knjigama Kartolini z Labinšćini i Labinski album.
































 

srijeda, 17. ožujka 2021.

IZ ALBUMA FRANKA KOKOTA - LABINSKE NOGOMETNE LEGENDE

    Dugo je godina Rudar bio najomiljeniji i najpopularniji sportski klub Labin i Labinšćine. I jedan od najuspješnijih nogometnih klubova Istre. Nogometni bazen, po kojem je ovaj grad, uz rudarski bazen, bio prepoznatljiv, iz kojeg je u riječkom prvoligašu, pulsku Istru, ali i druge klubove otišlo dosta kvalitetnih nogometaša.

Jedan od njih bio je i vrsni napadač Franko Kokot, rođen 1945. godine u Vinežu, predgrađu Labina poznatom po bogatoj rudarskoj tradiciji, ali i vrsnim nogometašima. Nakon zapaženih igara u Rudaru mladi Franko postaje omladinski reprezentativac Hrvatske, koji je u srpnju 1962. godine igrao na turniru svih republika Jugoslavije u Ohridu. U konačnoj utakmici Hrvatska rezultat 1: 0 gubi od Srbije. Pored njega od snažnog Rudara u "repki" tada zajedno s Frankom igra i druga labinska legenda, prije nekoliko godina preminuli Mario Brnjac. Na te ga dane podsjećaju dvije fotografije - kupanje u poznatom jezeru te zajednički snimatelj Marije i Franke s Poklepovićem, kasnije poznatim golmanom Hajduka. Dvije godine kasnije nadareni 19.godišnjak prelazi u zagrebački Dinamo, gdje je bio sedam mjeseci, došavši nadomjestak prvog tima,

Premda gledano iz današnjeg kuta 36 mjeseci "služenje narodu" izgleda nevjerojatno gubljenje vremena Franko Kokot i iz tog doba nosi lijepe uspomene. Cijelo to vrijeme proveo je na školskom brodu Galeb, oplovivši Mediteran, au više navrata na brodu, vezanom već godinama na vezu u riječkoj luci, bio je i maršal Tito. "Kada je Tito došao na brod, slijedilo je postrojavanje posade, a svakim od nas on se rukovao. To mi se dogodilo čak tri puta!" - prisjeća se danas, pokazavši mi njegov snimak s prijateljima za obilaska Aleksandrije u Egiptu. Pokazuje i fotografiju Galeba u ratnoj luci Lora u Splitu.

Gotovo cijeli svoj radni vijek poznati Vinežon, koji se rado sjeća svog sumještanina i pjesnika Daniele Načinovića, proveo je u raškoj Prvomajskoj. Na ta vremena podsjeća i fotografija nastala je na raškom stadionu kada su se, za radničkih igara, susreli momčadi "Montaže" i "Strojogradnje" tvornice alatkika ugašene brzo nakon osamostaljivanja Hrvatske.

Franko se vrlo rado prisjeća svog ranog djetinjstva i druženja s vršnjacima u svom Vinežu, izvukavši iz svog albuma i fotografije kojom je obilježen završetak četvrtog razreda osnovnih škola. Na poleđini te rijetke "fotke" spominje se i ime njihova učiteljica Nediljka Savatovića, rodom iz Like. Zajedno s obitelji on je živio u školskom stanju, jer su povezani mnogi događaji. Njega će nekoliko godina kasnije zamijeniti Josipa Bepija Hrvatina, kasnije jedan od najpoznatijih Labinjana u hrvatskoj politici u vrijeme Jugoslavije.

Vinežani su bili poznati po velikoj međusobnoj privrženosti, pa su između ostaloga, zajedno odlazili na kupanje u Rapcu. "Ova je slika nastala 4. kolovoza 1960. godine u Rapcu, kupali smo se na stijenama ispod ljetnikovca onda poznatog političara Pavla Gregorića, i nitko nam se tada nije mogao pridružiti bez našeg odobrenja" - prisjeća se s nostalgijom Franko Kokot.

Ne manje emocija izaziva i snimak prvih maturanata Rudarske tehničke škole, strojarski smjer, učinjene 27. lipnja 1964. godine u Podlabinu. Među njima je i Mario Černjul iz Raše, još jedna nogometna legenda labinskog Rudara, kasnije Dinama i pulske Istre, od kojeg sam dobio imena svih njegovih školskih kolega-maturanata. Stoje s lijeva: Milan Rudan, Gianni Brunetti, Josip Stojšić, Slavko Božac, Josip Sandomenigo, Vladimir Vozila, Mario Černjul, Nikola Putica, razrednica Marija Farkaš, Slavko Ružić, direktor prof. Ante Vidulin, Rino Golja, učiteljica Ana Bacho, Atilio Tomičić, Mirko Gojtanić, Bruno Hrvatin, Feručo Bembić, Božo Štifanić, Josip Brezac, Franko Kokot i Milan Runko. Čuče s lijeva: Klaudio Barbić, Janko Brečević, Elio Mohorović,  Anđelo Ružić, Lino Kršulja, Lino Griparić, Oktavijan Zec, Klaudio Ružić, Mirko Glavinić i Mario Fable. Nedostaju Miro Vlačić i Gianni Rocco, inače poznati rukometaš Rudara rodom iz Rovinja.  

Zadnjih gotovo dvadeset godina zajedno sa suprugom Eldom živio je u New Yorku, gdje su ostala njihova dva sina i kćerka, odakle su se vratili proteklog ljeta. Sada često kontaktiraju sa Sandrom, sinovima Lukom i Frankom, te unukom Matteom, koji, kao i njegov otac, pogotovo nono, obožava nogomet! I rješava križaljke ili prebire po svom bogatom albumu fotografija, koje su podsjećaju na minule godine. Ove fotke su tek mali djelić tih lijepih uspomena, dijeleći ih često sa svojim vršnjacima i prijateljima. Vinežonima najviše ! 















LABIN U 2020. - U ZNAKU GRAĐEVINSKE TVRTKE DE CONTE

 Nakon krvavog raspada Jugoslavije i urušavanja dobrog dijela labinske industrije te zatvaranja posljednjeg ugljenokopa u Hrvatskoj, nestala je i nekada vrlo intenzivna gradnja stanova za radnike. Prakse duge gotovo pola stoljeća, koja je bitno utjecala na brzo širenje Labina prema Katurama. Od tada svatko brine za svoj stan, što je više nego skup "zadatak", za dosta njih neostvariv zbog niskih osobnih primanja i visokih cijena stambenog "kvadrata". 

Dio vlasnika stanova u Labinu tih se godina vraća svojim kućama na selu, ili na svom zemljištu gradi vile za turizam, pa se tako stvoren višak stanova prodaje na tržištu, ili ostavlja svojoj djeci. Uz to život u obiteljskim kućama mnogo je kvalitetniji nego u višekatnicama, pa se one grade gdje god za to postoje uvjeti. Najčešće izvan granica samog grada, gdje za to nisu stvoreni uvjeti.

Kao je u našem kraju prirodni priraštaj vrlo nizak, a doseljavanja više nema, ili je neznatan, a iseljavanje mladih je sve intenzivnije(dobar dio labinskih studenata ostaje u Zagrebu), i to dodatno utječe na gotovo zamrlu gradnju stambenih višekatnica u naselju Kature. I zabrinjavajući pad broja stanovnika u Labinu u dvadesetak godina. U to vrijeme podignute su svega tri zgrade, od kojih jedna uz poticaj države za mlade.

Stoga je odjeknulo kao nemalo iznenađenje kada je u produžetku tih kuća, s druge strane trgovačkog centra Konzum, potkraj 2019. godine započela gradnja prve od tri stambene višekatnice.Nešto ranije na vrlo lijepom terenu uz samu cestu za Rabac, u Ulici slobode, počeli su se kopati temelji pet zgrada s luksuznim stanovima. 

U oba slučaja počeli su se pojavljivati različiti komentari Labinjana, uz obvezno pitanje za koga se to gradi u spomenutim teškim okolnostima. Odgovor je kratak - za tržište, za one koji u kupnji stanova u Labinu, gradu nadomak mora nađu svoju računicu. Bez obzira gdje žive. Susreo sam jednu svoju školsku kolegicu, koja je dugo živjela u Americi,  pa se brzo "namorala" na lijep stan s odličnim pogledom na Kvarner! Nije jedina, a ima ljudi i s viškom novca, kojima je kupnja stanova isplativija nego štednja gotovo bez kamata u našim (pardon!) stranim bankama.

Investitor u oba stambena kompleksa je poznata tvrtka DE CONTE iz Labina koja u proljeće 2020. godine na mjestu nekadašnjih baraka nasuprot Lidla, nekada u posjedu nestalog građevinskog poduzeća Učka, a još ranije Istarskih ugljenokopa, započinje s gradnjom poslovne zgrade Stadion. Radovi su vrlo brzo napredovali, pa malo zastali, uz usmjeravanje operative na njihova spomenuta gradilištu na dva ruba Labina.

Ovo je foto-šetnja Labinom po gradilištima u protekloj godini, u kojoj smo dobili i novi market Plodine, koja, uz nezaobilazne komentare, mijenjaju izgled našeg grada. Sam početak radova na njima obilježen je u sličnom članku godinu dana ranije.
























KATURE - GRADILIŠTE NOVIH STAMBENIH VIŠEKATNICA






















































POSLOVNI KOMPLEKS STADION