ISUŠIVANJE ČEPIĆKOG JEZERA - OD IDEJE DO IZORANA POLJA

Giuseppe Lazzarini, svojedobni socijalist, potom talijanski nacionalist i domoljub, koji je izbjegao u Italiju, a nakon povratka poslije Prvog svjetskog rata jedan od najutjecajnijih labinskih političara u Istri, nije najzaslužniji samo za isušivanje Čepićkog jezera, već i za ostavljanje vrlo iscrpne dokumentacije o tom velikom gospodarskom potezu. Nakon dugih priprema probijanje kanala dugog 4560 metara, kojim će se voda s jezera usmjeriti prema Plominskom zaljevu, započela je u siječnju 1928. godine. Radeći danonoćno, s rijetkim prekidima za par državnih praznika u godinu, između 90 i 260 radnika probilo je tunel u listopadu 1932. godine. Točno u 13 sati 11. prosinca iste godine sa 24 mina razbijena je brana, čime je omogućen snažan protok vode u tunel. Potkraj siječnja iduće godine mještani Čepića i okolnih sela po muljevitom dnu nekadašnjeg jezera  imali su posljednju i bogatu "berbu" riba. Nekoliko mjeseci kasnije započet će vrlo intenzivno uređivanje novih površina, izgradnja odvodnih kanala, gradnja brana i drugih elemenata modernog melioracijskog sustava. Na ljeto 1934. godine na izoranom dnu jezera, onda zvanog Lago d'Arsa, izrastao je prvi kukuruz, a samo nekoliko mjeseci kasnije G. Lazzarini, predsjednik Konzorcija za uređenje sliva rijeke Raše, sa sjedištem u Labinu, tiskao je vrlo sadržajan izvještaj o obavljenim melioracijskim radovima. UZ mnogobrojne fotografije radova prije i nakon isušivanja Čepićkog jezera, u izvještaju su objavljene fotografije o samoj svečanosti probijanja tunela, dočeku visokih gostiju u Labinu i na samom mjestu velike svečanost

Ove  fotografije nastale su u današnje vrijeme, gotovo devet desetljeća nakon isušivanja jezera i svojevrsni su dio graditeljske baštine na ovom prostoru. Galerija, zapravo lijepo uređen kompleks, kroz koju i danas sva voda sa Čepićkog polja završava u Plominskom zaljevu, dio je graditeljske baštine na ovom prostoru. Izgrađen je na rubu nekadašnjeg jezera, nedaleko od lokaliteta zvanog Kloštar, a do njega se dolazi poljskim putem povezanim s prometnicom koja vodi prema Čepiću, odnosno tunelu na Učki. Makadamski put prolazi već gotovo zaboravljenu prugu Lupoglav-Štalije, također dio napuštene prometne infrastrukture izgrađene dvadesetak godina nakon nestanka nekada jedinog jezera u Istri. Znalci vele da se ta galerija može kvalitetno iskoristiti kao turistička atrakcija upakirana u neobičnu priču o svom nastanku, vjeruju da se za to mogu dobiti i sredstva fondova Europske unije. Zasad sve to podsjeća na znanstvenu fantaziju i praznu tlapnju, ali nikad se ne zna!