ponedjeljak, 31. siječnja 2022.

POKLADNE SVEČANOSTI LABINSKIH MALIŠANA POTKRAJ 20. STOLJEĆA - KAD JE BAL NEK JE BAL!

 "Kopajući" po obiteljskim albumima naišao sam i na set zanimljivih fotografija na kojima su polaznici dječjih vrtića bili dio pokladnih svečanosti Labina potkraj minulog stoljeća, kojih tada nije nedostajalo. Među njima je bila i moja unuka, tada polaznica dječjeg vrtića Gloria na Streljani ,koja je, kada je o meni riječ, najzaslužnija za nastanak ovih fotki i njihovo čuvanje. 

Duge kolone prigodno uređene dječice, po tradiciji nekadašnjih "cvjetnih korza", okupile su se najprije na stadionu Rudara, da bi potom u odličnom raspoloženju praćenih pogledima mnogih znatiželjnika, krenule prema starom gradu, gdje su na glavnom trgu, popularnom Crću, priređeni prigodni programi - od glazbe, plesa do svirke. 

Ove fotke govore mnogo više i od probranih riječi, pa širom otvorite oči. Možda prepoznate sebe ili vama najdraže osobe! Njihov je redoslijed malo pobrkan, ali to u ovoj priči i nije bitno!


























subota, 29. siječnja 2022.

LABINSKA RASKRIŽJA IDEMO LI PRAVIM PUTEM?

     Za aktualni pad broja stanovnika Labina ima više razloga i dosta njih nisu karakteristični samo za nas, već i za cijelu hrvatsku državu, koja ubrzanim ritmom, kao jedna od najnerazvijenijih zemalja Europske unije, gubi stanovništvo. Proces je to koji traje dugo, samo što je u samostalnoj državi, zahvaćenoj i ratom, dobio dodatne zamah.

Demografska kretanja u našem gradu pratim već dugo, pa me ovakav rasplet i nije iznenadio. Labinšćina je nakon 1945. godine izgubila puno stanovništva, iseljavanje, ne samo talijanskog stanovništva, osobito iz starog grada, bilo je veliko. Istodobno je doseljavanje, isključivo zahvaljujući rudniku, bilo je isto tako snažno, pa je u ukupnoj bilanci bilježen i porast stanovništva. Najprije su se u Labinu u napuštenim stanovima, a kasnije i nove stambene komplekse, doseljavali ljudi iz obližnjih sela, ubrzo iz drugih dijelova Istre, a potom iz cijele Jugoslavije. 

U doba Austrije, a kasnije i Italije, djeca su bila brojna u mnogim labinskim obiteljima, da bi nakon rata taj broj pao na 2-3 djece. Potom  taj prosjek još brže opada, rijetke su obitelji sa troje djece, da bi se kasnije mladi sve kasnije ženili, a dvoje djece već su "luksuz." O tom trendu svjedoče i mnogo pozatvarane seoske osnovne škole, ai srednjoškolaca sve je manje. I dječji vrtići su dio te priče  Kada sam 1961. godine završio je osnovno školovanje u tri osma razredu škole Ivo Lola Ribar bilo nas je oko 120, otprilike za trećinu više nego danas svih učenika u raškoj osnovnoj školi.

U pokojnoj Jugi za stambeno zbrinjavanje zaposlenika brinule su se ondašnje radne organizacije, najviše onda veliki Istarski ugljenokopi, a kasnije Prvomajska i drugi radni kolektivi. Kada je standard malo porastao, a gradnja stanova je bila skupa(/kao i uvijek), onda su poduzeća poticala izgradnju obiteljskih kuća, iz kojeg je vremena i sloga "Imaš kuću vrati stan!" Najprije je intenzivna gradnja bila u Rapcu, a potom su otvorene stambene zone u Starcima, Streljani, drugim prigradskim lokalitetima i selima. Iz tog je razdoblja kao uzor (p)ostala Marcilnica, gdje je sve učinjeno po oglednom konceptu - najprije je na tada državnom zemljištu izgrađena asfaltirana cesta, potom određene građevinske parcele, do kojih je došla vodovodna mreža i kanalizacija!Tako uređene parcele ondašnja Općina Labin na javnom natječaju pod povoljnim uvjetima nudi mladim obiteljima(stari ljudi ne grade kuće, nego ih ostavljaju djeci!)

Dolaskom najprije rudnika u križu, a potom i većine drugih poduzeća zamire gradanja stambenih višekatnica, a još više obiteljskih kuća, što je još više došlo do izražaja zatvaranjem rudnika, čime je i prekinuto doseljavanje u našem kraju.

U posljednjih tridesetak godina samo da njega više nije bilo, nego je nastavljeno iseljavanje, uz sve manji broj djece i porast broja umirovljenika (s niskim osobnim mirovinama). U to vrijeme u Labinu izgrađeno je manje stambenih višekatnica na Katurama, uključujući i one koje se sada grade, nego u Jugi za godinu dvije! Istodobno, veoma se intenzivirala gradnja obiteljskih kuća u selima, u većini slučajeva izvan granica današnjeg Grada Labina. Što zbog želje da se živi u svom domu s vrtom, garažom i drugim prednostima, što zbog gradnje vile s bazenima za turiste, čime su se sela preobrazila, a cijene zemljišta pristojno "poskočile!" Poprilično Labinjana prodala je svoje stanove u Labinu, ili ostavila svojim potomcima, da bi izgradili kuće u svojim rodnim selima, a sada dio mladih ljudi iz Rapca, zasićenih ljetnim gužvama, gradi također kuće u selima.

Ne treba posebno naglašavati da je i to dodatno utjecalo na pad broja stanovnika u samom Labinu, čega bi bilo osjetno manje da su, po receptu Marcilnica iz sedamdesetih godina gradske vlasti uredile površine za obiteljske kuće mladih obitelji! Valjda one sada s mnogo pompe najavljuju uređenje građevinskog lokaliteta na rubu te iste Marcilnice za mlade za čak četiri obitelji, što je simboličan broj ne samo u usporedbi s brojem parcela u tom dijelu grada, već i sa sadašnjim potrebama mladih!

A takvog nepovoljnog trenda za ostarjeli Labin ne bi bilo da je izgrađena zaobilaznica za turistički Rabac, od sadašnjeg marketa Konzum preko Kature do skretanja za Ripendu, odnosno prometnog čvora od kojeg bi se nastavio promet prema Rapcu i također planiranoj, ali nikad realiziranoj zaobilaznici starog grada prema novoj turističkoj zoni od Prtloga, preko Svetog Marina do Ravnog. Time bi se izbjegao ne samo gust promet gradom u ljetnim mjesecima, već i promet preko starog grada i lijepe Place, kojim se dolazi do tog novog i sve većeg turističkog odredišta!

Sve je to bilo aktualno prije više od četiri desetljeća, kao dio strategije razvoja Labina, kojom bi se otvorila nova stambena zona, prije svega obiteljskih kuća, ali i preselile sportske dvorane i drugi sportski sadržaji iz središta grada na njegov mirniji rub. Još ne tako davno govorilo se o preseljenju stadiona NK Rudara u tu (nepostojeću) zonu, a igralište namijenilo stambenoj gradnji! 

O svemu tome sam intenzivno pisao za svog dugog novinarskog radnog vijeka, a posljednji put prije otprilike dvadesetak godina, kada je u hrvatskom parlamentu odbijen amandman ondašnje IDS-ove zvijezde Damira Kajina za državno sufinanciranje gradnje te zaobilaznice, uz obrazloženje da nije pravno sređena njena trasa. Nakon toga o tome ni riječi! 

Zasigurno bi današnji Labin drugačije izgledao i funkcionirao, s više djece i mladih na ulicama i manje ljetnih gužvi na njima da se imalo snage, znanja i volje za takav, za grad strateški vrlo važan rasplet! 

Za tako nešto još uvijek nije (pre)kasno!    





Na posljednjoj fotografiji je pogled na Marcilnicu s današnjeg gradilišta stambenih višekatnica nasuprot Konsuma nastale prije nešto manje od pola stoljeća! 

  

četvrtak, 27. siječnja 2022.

NAPOLITANAC FELICE VERDEROSA NAŠAO SVOJ DOM U (POSLIJERATNOM) LABINU!

 "Dosad sam uvijek iu svako vrijeme pohitao u pomoć i svaki put je brava pokleknula, jer je u jesen 1977. godine naš kolegij simpatični Napolitanac, koji je u potrazi za kruhom 1947. godine iz Venecije došao u Krapan. Nedavno me tražila milicija. Ne zbog toga što provaljujem u tuđe automobile i stanove, već da im otključam bravu, našalio se Felice.

Podnaslov je to članka "Labinjane je Felice učio u mačevanju, a zatim ih sređivao hrabro" objavljenom 25. listopada 2020. godine u rubrici Vremeplov, autora Zorana Angeleskog, (donedavnog) novinara istarskog dnevnika Glas Istre. U njemu se osvrnuo na moj članak "Provalnik" po zanimanju, objavljenom prije 43 godine na taj isti datum, u kojem opisujem našeg glavnog lika u tom tekstu - tada 70. godišnjaka u Labinom poznatom kao Felice Verderosa.

Poznato je da je odmah po završetku Drugog svjetskog rata, kada se Istra našla unutar granica Titove Jugoslavije, mnogo Istrana, uključujući i Labinjane, iz raznih razloga iselilo se u Italiju i potom diljem svijeta. Međutim, manje je poznato da se u Istru i Rijeci, odnosno novu komunističku državu na Balkanu, doselio relativno dosta talijanskih ljevičara i intelektualaca, vjerujući u novi i pravedniji društveni poredak. Među njima na ovim prostorima najpoznatiji su bili Giacomo Scotti i Eros Sequi, pamti se da je u riječko brodogradilište došlo podosta radnika iz Monfalcona, a poznato je da je nekoliko godina kasnije, u doba Titova raskida sa Staljinom i Sovjetskim Savezom, za zlokobnog Informbiroa, u postocima najveći dio tih doseljenika završio na Golom otoku.

Za našu priču najvažniji je upravo Felice Verderosa, koji je do umirovljenja kao precizni mehaničar radio u Krapnu, kasnijoj tvornici alatljika Prvomajska, ali će mnogim Labinjanima, i ne samo njima ostati u sjećanju njegovog rada u vlastitoj bravarskoj radionici u Podlabinu, nedaleko od trga, gdje je i danas ista radionica, sada u vlasništvu Veselice. Po svom umijeću u "obijanju" brava, izradi ključeva i drugim vještinama ruku, posebno izradi Štafeta mladosti za radne organizacije Labinšćine, karakterističnom talijanskom govoru s pokojom našom besedom, ravna hoda i mršava lica među Labinjanima je bio omiljen. I prepoznatljiv na daleko!

Članak o majstoru Napolitanu vrlo muzikalna imena i prezimena, a svojim je izuzetno vještim rukama mnogima donosio sreću i osmijeh na licima započeo sam ovako.

"Nesmotreno zatvorena vrata automobila, a ključ je u njemu. Izgubljen ključ, a ulazna vrata od stana zaključana. Slijedi li provala u vlastiti automobil, ili nada da je otvoren prozor? Za Labinjane problema nema, jer tu je Felice Verderosa(70), precizni mehaničar koji ne zna za prepreke! Na hitan se poziv ovaj umirovljenik, što za mir ne zna, odmah odazivlje. Sav potreban alat nosi u džepu. "Operacija" traje samo nekoliko trenutaka, najviše desetak minuta. Malčice pogleda bravu, vadi, za nas laike neku žicu,, okreće ih lijevo-desno, i na licu zaboravnog vlasnika automobila ozareni osmijeh, a iz ustiju promatrača uzdah divljenja i nevjerice - zar je to moguće?!"

I dok prepisujem ove riječi prisjetih se nedavnog razgovora s mojim znancem upravo o tim vrlinama Felica "Zvoli so ga va neko poduzeće da nin opre kaso od dokumenti, ka je bila va jene kamare. Koko ga nije bio jedan kvarat od uri, a ja son ga tamo peljo, pride nutra da vidin koko gre fadiga. Nojden ga koko na mire fomo poli barkona i pitan ga ka je problem. Niente, tutto e in ordine, se je storeno, ma samo da son se zajno vrno, koko bi nin moga to naplotit? - nasmijo se naš šegovi Napolitan!"

Priču o ovom finom i rado dočekanom "provalniku", kojega sam i ja jednom dopeljao do zabravljenog automobila njemačkih turista, završio bih informacijom da je on bio i vrsni mačevalac, koji je nekoliko godina toj vještini učio mlade Labinjane. Više nego dovoljno da ostane u trajnom sjećanju mnogih Labinjana koji su živjeli u njegovo vrijeme!







 

nedjelja, 9. siječnja 2022.

VIŠEJEZIČNE RADNE KNJŽICE U PULU U DOBA K. u K.

Sve do pada Venecije 1797. godine kada se Istra našla unutar granica Austro-Ugarske Monarhije, kada Pula postaje ratna luka te moćne države, Rovinj je bio najveći i najvažniji istarski grad. Uskoro se otvara i brodogradilište, poznati Arsenal, što je dodatno ubrzalo njegov rast. Tu su se, uz rudnik u Krapnu, zapošljavali i poneki stanovnici Labinšćine, što je bilo intenzivnije potkraj 19. stoljeća.
O tim vremenima svjedoče i dvojezične radne knjižnice zaposlenika brodogradilišta Arbeitsbuch- Libreto di lavoro, s osnovnim podacima o njima, ali i tekstom o pravima i obvezama vlasnika knjižice. Zanimljivo je da je zakon o radnim knjižnicama donijet još 1857. godine i da u Istri odnosno Provinciji Adriakuste bile četverojezične - na njemačkom, talijanskom, slovenskom i hrvatskom jeziku: Dienstbotenbnch, Libro di Servizio, Službene Bukve i Knjižica službe!

Vlasnici prvog primjerka prve radne knjižice iz tog doba, kao i dviju radnih knjižica, koje su se kasnije koristile, bili su Antonio Paicovich te Giovanna Paicovich, iz Marčane. Prva je izdana 1904. godine, druga četiri godine kasnije, a treća u travnju 1914. godine, kada započinje Prvi svjetski rat. Uz ostale podatke o njima, bračnom stanju, izgledu lica, mjestu rođenja, navodi se da su nepismeni, odnosno analfabeti.

U svakom slučaju zanimljiv dokument o povijesti pulskog brodogradilišta, za Jugoslavije vrlo uspješnog Uljanika, kojega se sada, umjetnim disanjem od strane države, koja je najodgovornija za ovakav rasplet, pokušava održati u životu, uz gotovo simboličan broj zaposlenih. Do njih sam došao zahvaljujući Renatu Martinčiću, odvjetniku iz Labina, koji j
e još uvijek aktivan iako je završio 81. godinu!  











ponedjeljak, 3. siječnja 2022.

LABIN - NOVO U 2021. GODINI

 Nakon dugogodišnjeg čekanja lani je na Katurama, relativno blizu Doma zdravlja, konačno je započela izgradnja doma za umirovljenike, uz obećanje da će do kraja ove godine primiti prve stanare. U ovom trenutku dom je pod krovom, što veseli njegove buduće korisnike, od kojih je podosta njih, zbog rada samo doma za umirovljenike u bivšoj bolnici u Raši, koristio je usluge takvih ustanova izvan Labinšćine, mahom na Barbanštini. 






























Nedaleko od budućeg doma labinskih umirovljenika pruža se prekrasan pogled na rodni grad Matije Vlačića Ilirika! 







Kod kružnog toka nedaleko od stadiona Rudara, na lokalitetu poznatom kao Barake, u završnoj je fazi dovršetak poslovne zgrade, sa čije se druge strane, preko cesta, nalaze supermarketi Lidl i Plodine.










Posljednjih dana tek minute godine dovršena je i druga stambena višekatnica na Katurama, nedaleko od supermarketa Konzuma, dok će treća zgrada, čija je gradnja započela lani, vjerojatno će biti završena ove godine. Kako je u protekla tri desetljeća na istom prostoru podignuto tek nekoliko stambenih zgrada. time će se u Labinu lakše doći do ključeva novih stanova, čije su cijene vrlo visoke.













Izvođač radova na ovim gradilišta je, pogađate, labinski građevinar "DE CONTE".