nedjelja, 29. kolovoza 2021.

RAŠA - NJENE POSLJEDNJE RAZGLEDNICE

 Za nastanak razglednice najvažniji je turizam, odnosno putovanja ljudi daleko od svog doma. Te vrlo važni događaji. 

Već potkraj 19. stoljeća, ni dvadesetak godina nakon prvih fotografija, znatiželjne posjetitelje Labina, Rapca, ali i Plomina, dočekale su prve kartoline. Tiskane su uglavnom u Trstu, ali neke iu Njemačkoj!

Nastanak rudarskog grada Raše, najmlađeg grada u Italiji, a ne samo Istre, kako mu se tada tepalo, osvjedočen je nizom razglednica, danas neprocjenjivim svjedokom tih dana. Tako je bilo i za prvih poslijeratnih godina, kada Raša postane središte najvećeg ugljenokopa u tadašnjoj Jugoslaviji. 

Krizom rudarenja i zatvaranjem rudnika šezdesetih godina proteklog stoljeća u Raši polako zamire svekoliki društveni i gospodarski život. Nema više doseljavanja mladih rudara, već (kasnije) i polako iseljavanja njihove djece, pa se kartoline manje traže. Sličan se proces u posljednjim desetak godina događa u Labinu, na čijim razglednicama više nema motiva novog dijela grada - Podlabina, već samo drevnog grada, kojega često posjećuju turiste, ali i naši ljudi!

U posljednjih tridesetak godina novih razglednica gotovo više i nema. Iz tog razdoblja pronašao sam tek jednu razglednicu Raše iz vremena "fiće" i "stojadina" u nakladi Turistkomerca iz Zagreba, te nekoliko prigodnih kartolina iza kojih stoji Josip Pino Knapić, ondašnji načelnik raških općina i vlasnik Vetva grapha. Jedna je posvećena najmlađem gradu u Istri, druga 70-om rođendanu Raše, treća s najvrjednijim motivima glavnog trga, gdje se nalazi i crkva sv. barbare, zaštitnice rudara. Njih je dizajnirala labinska akademska slikarica Mirta Diminić, koja već dugo živi u Veneciji.

Lijepo je očekivati ​​da će se pametnom revitalizacijom grada, koji svoj nastanak zahvaća rudnikom i rudarima, što je preduvjet njegova oživljavanja, razglednice opet vratiti na scenu, ali sada u oštroj konkurenciji s pametnim telefonima i internetom, koji i na mnogo širim prostorima sužavaju njihov životni prostor!







  

 

subota, 28. kolovoza 2021.

OPĆINA LABIN OD PIĆNA DO BARBANA!

 Povijesna općina Labin, Terra Albona, prostirala se na području četiri župe - Sveta Nedelja, Sveti Martin, Sveti Lovreč i Sveta Lucija, odnosno Skitaca. Nikada nije prelazila granice rijeke Raše, dok je Općina Plomin, također dugih povijesnih korijena, bila samostalna, premda je nekada (valjda štednje radi!) Imala s Labinom zajedničkog podeštota. 

Nakon raspada Jugoslavije i osamostaljivanja Hrvatske dolazi do reorganizacije i preventikog i preskupog usitnjavanja lokalnih samouprava pa su na području nekadašnje općine uz Grad Labin, sveden na samo njegovo najbliže okruženje, nastale još općine Raša, Sveta Nedelja, Kršan i Pićan. Išpak, dvadesetak godina ranije na prelazu iz šest u sedmo desetljeća, Općina Labin je teritorijalno najveća u svojoj dugoj povijesti. Uz već ranije spojenu Općinu Plomin pripaja joj se, nakon kratkog postojanja, nekadašnja Općina Potpićan, kao druge strane Raše i Barban s okolicom, područje Labinjanima poznato kao Vlašija!

Događalo se to u godinama kada je Labin gospodarski bio značajan zbog rudnika, novostvorene industrije i brzog razvoja turizma, ali će se trajati samo nekoliko godina, kada se Barban opet vrati u granice Općine Pula, gdje se brodogradilište Uljanik vrlo brzo razvija.

Na to vrijeme podsjeća ova rijetka mozaik kartolina s utisnutim pečatom Rapca i datumom 20. lipnja 1970. godine, koju je zadovoljna gošća iz Karlovca poslala u Nećakinji u Zapadnu Njemačku. Zanimljivo je da je izdavač ove razglednice bila labinska poslovnica Vjesnika, koju je vodio Stjepan Stanić, otac labinskog zubara i jednog od prvih članova HSLS-a Ivana Stanića, koja je jedno kratko vrijeme, zajedno s SDP-om i drugim oporbenim strankama, bila na vlasti u Labinu. 

 



četvrtak, 26. kolovoza 2021.

DIMNJAK NEKADAŠNJE LABINSKE TOPLANE U DESET SLIKA U VREMENSKOM RASPONU OD ČETIRI DESETLJEĆA

 Uz rudarski toranj, popularni "šoht", visoki betonski dimnjak na rubu Pjacala nekadašnje gradske toplane novog dijela Labine, poznatijeg kao Podlabin ili Poco, nijemi (okomiti) svjedok ne samo duge rudarske tradicije Labinšćine, već i rudarskog grada u podnožju drevne Alvone. Tada vrlo modernog grada, mlađeg samo pet godina od Raše, koji 2022. "slavi" svoj 80-ti rođendan. 

Na rad toplane, ugašene tamo negdje prije 40-tak godina, podsjećao je crni omotač na vrhu masivnog i elegantnog dimnjaka, koje su u međuvremenu isprane kiše. Svojevrsnu "rehabilitaciju" doživljaj uoči obilježavanja ovogodišnje 100. obljetnice štrajka rudara, kada dobiva atraktivnu rasvjetu, o čemu svjedoče fotografije na jednom drugom prilogu ovog bloga. A još više pogleda na njega iz starog grada u noćnim satima. Sva sreća da ga nisu gradili naši zidari, jer bi se u međuvremenu već bio vjerojatno urušio - rekao mi je nedavno jedan znanac kada smo o njemu pričali.

U narednih deset fotografija, u fokusu kojeg je glavni lik ove priče, ostaje pogled na crni omotač, ali i pregled na razvoj našeg grada u tom razdoblju. S nizom zanimljivih detalja!













ponedjeljak, 16. kolovoza 2021.

ISTARSKA PRIČA - ROMAN DIEGA ZANDELA, TALIJANSKOG KNJIŽEVNIKA LABINSKIH KORIJENA

 U talijanskoj književnosti ime Diega Zandela, književnika iz Rima, poznato je s očeve strane iz Labina. Kao dijete izbjeglica iz Rijeke, rođen je 1948. u Fermu, logoru  za poslijeratne izbjeglice iz Istre, Rijeke i Dalmacije. Do sada je objavio više od deset romana i zbirki poezije, u kojima osjeća ljubav prema domovini svojih roditelja. Roman Una storia istriana njegov je prvi roman koji se događa u Labinštini, odnosno u njegovim Kunjima, Vinežu, Barrbićima, Malim Turinima, Barbićima, Raškoj dolini, Labinu i drugim mjestima. Njegovi glavni likovi nose labinska imena, što nam radnju romana čini još atraktivnijom i izazovnijom.

Taj je roman prvi put objavljen 1987. godine u nakladi milanske izdavačke kuće Rusconi, a najviše zahvaljujući susretljivosti autora njegovo izdanje na hrvatskom jeziku, u nakladi labinskog izdavača Mathias Flacius Illyricus objavljen je 1999. godine pod naslovom Istarska priča. O toj će knjizi naš Vinežon, novinar, pjesnik, književnik, glazbeni skladatelj i slikar Daniel Načinović u Glasu Istre  između ostalog napisati.

"Zandel ne rastvara povijenu fresku, on o njoj daje natuknice što se isprepliću sa sudbinom glavnog junaka Ive Mikuljana. Zandel nas, očigledno udaljenijim sjećanjima, vodi istočnom obalom Istre, od Rijeke do Pule, a žarište tih zbivanja je krajolik Labinšćine.

Odnosi između likova, njihovi plamsaji i rezignacije, strasti i tragedija u prvom su planu, ponekad bliže operetnom librettu nego istančanim psihološkim razmatranjima. Strasti i prst sudbine vitlaju ljudima, istarski je pejsaž njihov dekor..."

Nš Zandel će u međuvremenu objaviti niz novih djela, uključujući 2010. godine, u nakladi Društva hrvatskih književnika u Rijeci, na našem jeziku objaviti i knjigu Riječko-istarske priče, prožeta istim traganjima za događanjima u zavičaju njegovih roditelja.  

Da je to upravo napisao, a da se na ovim prostorima događa više romana, bilo bi mnogo i više nego dovoljno smatrati Diega Zandela našim, labinskim književnikom, na kojeg smo posebno ponosni! 

Samo dio tih romana objavljujem ovom prigodom.







petak, 13. kolovoza 2021.

KRATKA ŠETNJA ULICOM G.MARTINUZZI, NEKADAŠNJOM ULICOM GABRIELA D'ANNUNZIA

 Iako je poznata humanistika, pjesnikinja i političarka Giuseppina Martinuzzi rođena je u dijelu Labina poznatom kao Rialto, još je ranije Kalić (Calich) dobio ime po dugoj ulici, koja se štiti od zgrada Općinskog suda preko današnjeg malog trga poznatog i po Galeriji Alvona. do uspona prema Fortici. Odmah na njenom početku rodna je kuća Matije Vlačića Ilirika, poznatog reformatora, rođenog 1520. godine, pa bi bilo logično da ta ulica nosi ime tog znamenitog Labinjana svjetskog ugleda, ali to je već druga tema.U ovoj ulici nalazi se i palača plemićke obitelji Negri, au istoj ulici nekada su bile škole i rodilište, a danas je najpoznatija po galerijama poznatih labinskih slikara, koje su starom gradu prije pola stoljeća udahnuli novi život, otrgnuvši ga od teških oštećenja izazvanih rudarenjem ispod njegovih zidina. 

Na početku ulice, u dvorištu uz Vlačićevu rodnu kuću, u svojoj je galeriji godinama stvarao poznati kipar Mate Čvrljak, a danas se u neposrednoj blizini njegova dugogodišnjeg stvaralačkog prostora nalazi atelje slikarice Adalgise Škopac. Galerija i atelje Zdravka Milića nalaze se u istoj ulici, a njegova životna suputnica Sanja Švrljuga tu je stvarala do svoje prerane smrti. Dio tog svijeta je i slikar Vinko Šaina koji je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u obnovljenoj crkvi sv. Marije od Karmela, poznate kao Gospa od Karmela, uz pomoć Općine Labin otvorio je danas prepoznatljivu Galeriju Alvonu. Malo sakralno zdanje izgrađeno 1615. godine kao oratorij već spomenute obitelji Negri, kojoj će 1867. godine dati klasicističko pročelje.

Uostalom, sve je to već poznato, ali manje su poznate ove dvije razglednice iz moje zbirke, nastale između dva rata, kada ova duga ulica nosi ime osvajača Rijeke Gabriele D'Annunzija. Među najstarijim Labinjanima možda bi one mogle izazvati neke reakcije ili zapažanja. koja bi otkrila nove detalje o životu u ovom dijelu starog Labina gdje danas ima podosta urušenih i napuštenih kuća.