PLOMIN JE LIJEPI GRAD

Tako poručuje narodna pjesma o gradiću ponad istoimenom zaljeva, ispod Sisola, smještena na točki gdje se dodiru povijesne provincije Liburnia i Histria. Takav je ne tako davno i bio, sve dok se nakon Drugog svjetskog rata nije odigrao egzodus njegova stanovništva preko nove granice. Najprije u Italiju, a onda i širom svijeta. Nekadašnji srednjovjekovni gradić trgovaca, obrtnika, veleposjednika i pomoraca, s korijenima koji prodiru još u predrimsko razdoblje, s vremenom se pretvorio velikim dijelom u grad ruševina, prekinutog kontinuiteta, čemu danas uz rijetke stanovnike, najbolje prkose dvije crkve. Ona manja na rubu mjesta s kojeg je zaljev najljepši, nosi ime svetog Jurja, ali je u njemu najljepši i najposjećeniji oltar svetog Nikole.  Sveca zaštitnika pomoraca, ribara i Plomina, kojemu se se Plominjani stoljećima zahvaljivali i molili za sretan povratak svojih mornara, članova svojih obitelji. Crkvica je iz 11. stoljeća, a njen 15 metara visoki romanički zvonik i danas svjedoči o povijesnoj raskoši Plomina. Na pročelju crkvice nalazio se kameni reljef s glagoljaškim natpisom, nastao između 11. i 13. stoljeća. Crkva je predivan spomenik srednovjekovne hrvatske graditeljske baštine, podignuta na rimskim temeljima i s mnogo ugrađenih kamenih ostataka iz doba Rimljana.
Prožimanje dviju kultura i civilizacija u drevnom malom Plominu ponavlja se i u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije podignute 1474. godine, svega 54 godina nakon što je i ovaj dio Istre priznao vlast Venecije. U njoj je prije desetak godina za obnove njene unutrašnjosti iza jednog drvenog oltara otkrivena zidna slikarija-poliptih s likom Gospe od mlijeka(Madona del Late). U tekstu pisanom na glagoljici i latinici navodi se da je taj izuzetan rad djelo Alberta iz Konstanze, grada na Bodenskom jezeru, oslikan godinu dana nakon posvećenja crkve.
U povijesnom bavulju rimske Phlanone pronađena je i legenda o napadu uskoka na grad 20. siječnja 1599. godine, kojom su prilikom, kako ona kaže, živu glavu izvukle samo nona i kćerka, sakrivši se u dimnjak. Otud i talijanski naziv Fianona za Plomin. U obrani venecijanskog Plomina od uskoka, koji su upadali iz austrijskog dijela Istre i Primorja herojski je poginuo  Calavani, kojemu su Talijani 1929. godine, u spomen 300 obljetnice njegove pogibije usred Plomina podigli spomen ploču s reljefom Venecije, simbolom gotovo četiri stoljetnog njihova prisustva na ovom prostoru. Taj će reljef skinuti nova vlast odmah nakon 1945. godine, da bi prije kojih desetak godina provincija Veneto svoju novačnu podršku obnovi grada uvjetovala vraćanjem mletačkog lava na staro mjesto. Danas lava nema, ali ni aktualna vlast nema odveć sluha za obnovu drevnog grada, koji i u ovakvom stanju mami šarmom i legendama koje kao da izlaze iz svake ruševine. A da se ipak ne zaborave sva ta sjećanja pobrinuo se pokojni tršćanski odvjetnik plominskih korijena Mario Gerbini, koji je s ljubavlju svom rodnom kraju posvetio četiri knjige. Najpoznatija plominska obitelj bili su Tonneti, veleposjednici, trgovci, pomorci i intelektualci, koji su u ovaj kraj došli ubrzo nakon što se u gradu zalepršala venecijanska zastava. I neke od ponuđenih razglednica izdao je član te obitelji Isidoro Tonetti.
Sam grad je imao vrlo malo koristi od gradnju dviju termoelektrana u svom podnožju, to se nije dogodilo ni nakon obnove i odmuljavanja luke bez pravog prometa, koja je oduvijek bila gospodarska žila kucavica Plomina, uz Labin nastarije općine na Labinšćini. Ta činjenica nije pomogla da se središte nove općine nastale 1993. godine u okvirima nekadašnje plominske komune, smjesti u taj grad, već je nova-stara općina dobila ime po Kršanu, gdje je danas njeno sjedište. U prilog mu nije išla ni izgradnja tunela kroz Učku, od kada je promet prometnicom prema Rijeci i Puli sve slabiji. Vjerojatno bi posjetitelja Plomina bilo još manje da se u njemu ne nalazi jedan dobar restoran, kojemu Plomin zahvaljuje kakav-takav životni ritam.           .

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)