I na Labinšćini ima dosta spilja, od kojih je jedna u neposrednoj blizini starog Labina. Nalazi se kojih petnaestak minuta hoda od njegovih zidina, ispod Podvinja, uz stazu koja vodi do Rapca, a kod Principi se spaja s dobro uređenom pješačkom stazom. I u ovim danima velike suše iz njena uska otvora izvire hladna voda, koja ispred spilje čini malo jezerce, odakle voda žubori na svom kratkom putu do mora. Većini Labinjana je nepoznata, s njom sam se upoznao vrlo kasno, a kasnije sam od nekih Labinjana čuo da je to Negrijeva spilja. Ime je navodno dato po Aldu Negriju, prvom ratnom komandantu Labina nakon pada fašističke Italije, koji su u njoj skrivao od neprijatelja. Možda se on zaista u njoj neko vrijeme i skrivao, ali čitajući nešto kasnije tekst poznatog Britanca Richarda Francisa Burtona iz njegove studije Istarsko priobalje, mnogo mi je toga postalo jasnije. Poznato je da je ovaj svestrani diplomata, dok je bio konzul Velike Britanije u Trstu, baveći se i arheologijom, često dolazio i na Labinšćinu. Naklonost prema našem kraju dobio je nakon što se upoznao s Tomasom Lucianijem, koji je također bio zagrižen za arheologiju i prošlost Labina i Istre. Kod nas su ga posebno zanimali kaštelijeri, kojih je zabilježio dvadesetak, od kojih je najpoznatija Kunci u Ripendi. Na spilju podno starog grada uputio ga Luciani, gdje se uputio u ljeto 1878. godine, očekujući da bi se u njoj mogli naći tragovi njena pretpovijesnog nastanjivanja. Premda se govori da se spilja, koju je nazvao Trda stina, prostire do groblja, Burton je utvrdio da je duga svega 25 metara, a široka od pet to sedam metara. Nije našao nikakve tragove ljudskog života, već je samo ustanovio "da ju je jedan član obitelji Negri pretvorio u hladnjaču, tako što je popločao tlo, a na ulaz smjestio veliki poklopac, odnosno suhozid." Dakle, to je tajna njena naziva, budući da se ona nalazila na njihovom posjedu i da su je oni koristili na spomenuti način. Burton i nije bio odveć razočaran ovakvim ishodom, naglašavajući da ovdašnje vlažne spilje nisu bile pogodne za život, zbog čega je Labinšćina i imala toliko kasteljera, u kojima su obitavali njeni prvi stanovnici.
Na donjoj fotografiji je snimak spilje na razglednici poslanoj 1928. godine, s opaskom da je na njoj Ernesto koji istražuje fosile na njenom ulazu. Šteta da se spominje i njegovo prezime, ali vrlo je moguće da se radi o Ernestu Nacinovichu Frisoliniju, rodom iz Svete Nedelje, koji je između dva rata bio i labinski podestat. Bez obzira o kome se radi snimak je šminkerski jer teško je očekivati da će netko ući u spilju u bijelom odijelu i s gospodskom palicom u ruci. Ipak, i taj bi detalj bio dovoljan da se na Labinšćini aktualizira istraživanje ove i ostalih špilja, od kojih su posebno zanimljive one iznad Krapna prema Svetom Bortolu, ali i nedaleko od Bartići. O prvoj je u nedavnoj objavljenoj knjizi Albona-Labin, pisao i Tomaso Luciani, najpoznatiji labinski gradonačelnik 19. stoljeća, koji je svojim Labinjanima, uz više studija i knjiga, ostavio i prometnicu Labin-Rabac te gradsko kazalište. Kao srednjoškolac bio sam zajedno s Jožetom Bogulinom u spilji iznad Krapna i tada je meni djelovala vrlo impresivno i zastrašujuće opasno.
(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)
Nema komentara:
Objavi komentar