Svako vrijeme nosi svoje breme - stara je narodna poslovica koja se mnogo puta pokazala točnom. Generacije su ovo labinskih učenika druge polovice tridesetih proteklog stoljeća, kada u starom gradu nije nedostajalo djece. Na njihove školske dane podsjeća fotografija kada su u uniformama balille, podmlatka fašističke stranke, pozirali ispred ulaza u školu koja se, do izgradnje nove zgrade na Rialtu, nalazila na katu općinske zgrade, Municipija. Ulaz je bio s druge strane zgrade, nedaleko od javne cisterne, s koje se i danas pruža lijep pogled na novi dio Labina. Ozbiljna lica djece od kojih desetak godina, kako uostalom, i priliči ozbiljnom trenutku. Na drugoj su fotografiji, možda ti isti klinci, ali sada u "civilu" i na drugom mjestu, tek otvorenom sportskom igralištu, koje je dobilo ime po fašističkoj organizaciji mladeži Gioventu italiano littorale, ili skraćeno GIL, kako se i danas zove u običnom govoru. Samo što sada na njemu nisu klinci, već automobili. Rastrčani učenici za kratkog su odmora punili pluća za nastavak učenja u zgradi, koja je također najvećim dijelom nestati sredinom šezdesetih. Tada zasigurno nisu ni slutiti da će plamen Drugog svjetskog rata za nekoliko godina zahvatiti i njihove domove, donijeti zlo i nesreće. Mnogi od njih če nakon završetka tog istog rata zajedno sa svojim roditeljima otići u egzil, u prvi mah puniti logore za esule u Trstu i drugim mjestima, da bi tek nekoji kasnije svratili nakratko u svoj rodni kraj. Ove su ih fotografije zasigurno često podsjećale na drugačije, bezbrižnije, sretnije dane, na prijatelje i grad s kojeg je more izgledalo tako lijepo i blizu.
Nema komentara:
Objavi komentar