U posljednjih nekoliko godina sprovodi naših najmilijih sve više podsjećaju na ukope u velikim gradovima zapadne civilizacije - u krugu najuže rodbine i eventualno prijatelja. U vrijeme automobila i mobitela sve je manje slobodnog vremena, sve smo češće u vremenskom tjesnacu, žurbi. Još do prije četrdesetak godina, kada Labin nije imao mrtvačnicu, žalosna povorka je polazila od kuće umrlih prema groblju. Danas zvuči gotovo nevjerojatno, ali tako je bilo i kada je primjerice netko umro u Vinežu, a ukop je bio na labinskom groblju. Tada nije bilo ni kolica pa se kovčeg s pokojnikom nosio na rukama sve do groblja, zbog čega se izmjenjivalo nekoliko ekipa koje ga je nosilo. Treba li naglašavati da je najteže bilo na usponu za Labin i da je cijeli rutual trajao i po nekoliko sati, bez obzira na vremenske prilike? I da se pritom kroz glavni trg prema groblju, ondašnjom Ulicom palih boraca nije prolazilo ravno, najkraćim putem, već zaobilazno uz rub trga, kao što se vidi i na drugoj fotografiji prilikom sahrane jednog rudara. Premda onda automobila gotovo i nije bilo, moralo se razmišljati o svakom detalju sprovoda, kao što je primjerice sviranje limene glazbe uz lagani, posmrtni korak, ili ubrzano kretanje povorke kada je glazba utihnula. Zbog toga je postojao i svojevrsni organizator sprovodne povorke koji je budno pratio njeno kretanje i sigurnost, a u to vrijeme jedna od najpoznatijih organizatora bio je odavno pokojni Ljubo Bučić. Tada je bilo pravilo da je glazba svirala samo onima koji su se ukapali bez svećenika, sa zvijezdom na čelu povorke, da bi se ukopom roditelja jednog uglednijeg Labinjana preko noći prekinula takva praksa. Danas glazba nikome više ne svira budući da se s vremenom shvatilo da se može i bez tog skupog luksuza.
Uređenjem mrtvačnice nedaleko od od sportsko-rekreacijskog centra u starom gradu, za Italije poznatog GIL-a, gdje su poslije rata održavane i plesne večeri, prekinut je taj običaj, koji je počeo i gušiti promet, osobito za turističke sezone. Ipak, od mrtvačnice do groblja i dalje se nosilo mrtvoga, ali je put bio mnogo kraći, pa su i automobili čekali kraće, a s vremenom su uvedena i kolica. No i to je ostao jedan drevni običaj - rodbina umrlog je sve oni koji su došli izraziti sućut ponudila vinom, u pravilu iz bukalete, koje je išla u krug. Kada je prije otprilike petnaestak godina na groblju izgrađen komemorativni centar s dvije mrtvačnice ti običaji su nestali iz naših glava kao da nikad nisu ni postojali. Kada se za koji dan uredi i parkiralište uz novi prometni režim ispred labinskog groblja, koje se stalno širi, zaboravit ćemo da smo na tom istom mjestu sve donedavno imali probleme s parkiranjem svojih automobila.
(Inače, za mene groblja su svojevrsni muzeji na otvorenome, i gdje god imam priliku obilazim ih. Zaa mene su to kratki, ali dobri povijesni kursevi tih sredina. Uvjerite se i sami obilaskom labinskog mjesnog groblja, koji se širi brže od samog grada, kakve je demografske i etničke promjene doživio u poslsjednjihh sedam desetljeća!
Nema komentara:
Objavi komentar