petak, 10. srpnja 2020.

EMA DEROSSI-BJELAJAC - PRVA PREDSJEDNICA (SOCIJALISTIČKE) HRVATSKE!

Uz Dušana Diminića i Josipa Hrvatina Ema Derosi-Bjelajac, koja je preminula u Zagrebu 20. lipnja ove godine u 96. godini života, spada u sam vrh ne samo labinskih, već i istarskih političara u poslijeratnoj jugoslavenskoj i hrvatskoj politici. Bila je jedna od najvažnijih i najmoćnijih političarki SR Hrvatske nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine. Rođena je u rudarskom Štrmcu 3. svibnja 1926. godine, a kao djevojka pridružuje se Narodnooslobodilačkoj borbi na Labinšćini. Djeluje uglavnom u Agitpropu, čija su se glasila u završnici rata ilegalno tiskala u njenom zavičaju - u Ripendi i zaseoku Barčica nedaleko od Štrmca, takorekuć pred nosom okrutnog okupatora. Zajedno s istarskom novinarskom legendom Šantom Kranjcem, koji prva novinarska iskustva stječe također u ratu, u zaseoku Veselici-Ripenda uređuje partizanski tisak Hrvatski list, Domaće vijesti i La nostra lotta.

Na kraju rata započela je njena plodna novinarska i politička karijera. Bila je u stranačkim odborima Pule i Rijeke, a ratno novinarsko iskustvo prvo ju je odvelo do šefa dnevnika La Voce del Popolo, novina talijanske manjine u Istri i Rijeci. Potom dolazi u Glas Istre, koji je tada izlazio u Rijeci, gdje je 1953. nakratko bila glavna urednica, naslijedivši svoju učiteljicu Šantu Kranjec. Godinu dana ranije, nakon što je Glas Istre ponovno počeo izdavati nakon jednogodišnje stanke, ali i u Puli kao tjednik, na naslovnici je objavila uvodnik s obrazloženjem nužnosti i opravdanosti ponovnog objavljivanja. Nakon kratkog uređivanja Glasa Istre, ona je, kao članica Regionalnog odbora Narodne fronte, preteča kasnijeg Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN), bila je i direktorica izdavačke radne organizacije Otokar Keršovani u Rijeci. Istodobno je završila beogradsku političku školu Đuro Đaković.

Poslije Rijeke politički je uspon vodi u Zagreb, gdje je 1959. godine diplomirala na Visokoj upravnoj školi, da bi šest godina kasnije magistrirala upravno pravo na Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta. Nakon što je kao asistentica znanstvenu karijeru započela na Višoj upravnoj školi u Zagrebu, na toj će ustanovi od 1968. do 1974. godine predavati nauku o upravi.

Slomom Hrvatskog proljeća 1971. godine, kada s političke scene nestaje legendarni Mika Tripalo,
koja je odmah nakon rata živjela u Labinu kao predsjednica istarske omladinske organizacije, a čistke u stranačkim redovima započele su njezinu vrlo uspješnu političku karijeru. Zajedno s Milkom Planinc i Savkom Dapčević-Kučar bit će zabilježena kao jedna od tri najmoćnije i najpoznatije političarke u Hrvatskoj u to vrijeme. Bila je članica Središnjeg odbora SKH u dva mandata, a jednom je sjedila i u Izvršnom odboru tog najvišeg stranačkog tijela. U razdoblju od 1978. do 1982. godine, kada je pristupila Predsjedništvu Socijalističke Republike Hrvatske, bila je najvažnije republičko izvršno tijelo. Predsjednica Predsjedništva s jednogodišnjim mandatom postat će 1985. godine, što će je ostaviti prvom predsjednicom Hrvatske! Godinu dana kasnije zamijenit će je Ante Marković, nama poznatiji kao posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije i autor predloženog projekta privatizacije društvene imovine u bivšoj državi. Bila je prva žena na tom položaju u socijalističkoj Hrvatskoj i ujedno Istrijanka s dosad najvišim političkim uredom u Hrvatskoj.

U mirovinu odlazi 1986. godine, ostavši zapamćena i kao političarka koje je cijelo vrijeme svog djelovanja bila tijesno povezana sa svojim krajem i Istrom. Bila je, između ostalog, i predsjednica Čakavskog sabora, jedno vrijeme ključne kulturne institucije u Istri, uvijek spremna na pomoć i podršku. Svojem je Labinu pomagala i u prevladavanju vrlo teškog gospodarskog i društvenog stana nakon dugogodišnje krize Istarskih ugljenokopa potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Veliki je bio i njen utjecaj i u nastanku Labinprogresa, poduzeća za supstituciju rudarenja na čelu s Tomažom Dobrićem, čime je učinjen presudan korak ne samo u prevladavanju krize, već i napuštanju dotad veoma dominantne rudarske djelatnosti u tamošnjem gospodarstvu.

Osamostaljivanjem Hrvatske potpuno se povlači u privatni život, bježeći od bilo kakve javne pozornosti, a posljednji pozdrav s njom od strane njenih Labinjana i Istrana, bio je više nego skroman i gotovo nečujan. Bez obzira na to njena se ljubav i mnoga djela prema svom zavičaju nikad neće moći izbrisati.