LABINSKO GROBLJE - NEKAD BARA, DANAS PARKIRALIŠTE

Na mjestu glavnog parkirališta gradskog groblja u Labinu, koje se sada preuređuje, još prije tridesetak godina nalazila se velika bara. S obzirom na glinovito, nepropusno tlo lijepo uređena bara nije ostajala bez vode ni za najvećih suša. To je Labinjane, osobito između dva rata, kada Labin vodu dobiva tek sredinom tridesetih, a javne, komunalne cisterne ne mnogo ranije, bilo vrlo važno. Poradi toga svaka kap vode se neobično cijenila, a iz bara nerijetko su vodu pili i ljudi i stoka. Zar je stoga neobično, što su bare, ili kol, kako smo ih mi Labinjani zvali, imalo gotovo svako selo. Nažalost, poslije rata mnoge su zatrpane ili prepuštene zaboravu, iako su one vrlo važni spomenici i svjedoci življenja naših ljudi prije nekoliko generacija. Jedna od najuređenijih i najljepših bara, s kamenim stepeničastim prilazom i posebnim mjestom za brente, još uvijek postoji u selu Cerovica nedaleko od Skitače. Na veliki kol kod groblja, gdje su još donedavno bile poplave kolnika za snažnijih kiša, podsjeća ova fotografija najvjerojatnije učinjena početkom tridesetih  proteklog stoljeća. Za djecu je bio dovoljno velik i zanimljiv da se u njemu igraju sa svojim jedrenjacima, dok su njihovi roditelji, kako sam čuo svojedobno od najstarijih Labinjana, u njemu lovili ugore. Čuo sam također da je upravo u ovoj grupi bio i Aldo Negri, najpoznatiji labinski Talijan za ratnih dana, njegov prvi ratni komandant nakon pada Mussolinija u rujnu 1943. godine i član ZAVNOH-a, koji je poginuo 1944. godine.
Iz 1930. godine je ova vrijedna fotografija labinskog groblja koju mi je odstupila iz svog obiteljskog albuma Lucila Gobbo, udovica prije nekoliko godina preminulog Giovannija, zvanog Muscariol. Prema njenim riječima za zimskih je dana površina bare, zvane sveti Ivan po istoimenom groblju, bila omiljeno klizalište mladih Labinjana, na kojem nije bilo mjesta za djevojke. Uz baru, zapravo jezerce, prolazila je cesta za Presiku, odnosno Svetu Marinu i Ravni, a na desnoj strani fotografije nalazi se groblje, onda mnogo manje od današnjeg.
Gradsko je groblje od ovog ljeta, kada na njegovom parkiralištu svoje automobile ostavljaju i turisti, sve češće i mjesto obilaska uvijek znatiželjnih turista. Osobito njemačkih koji su na Labinšćini najbrojniji i najvjerniji posjetitelji. Da su došli kojih dvadesetak godina ranije zasigurno bi se zaustavili i kod spomen obilježja posvećenog njemačkim ratnim zarobljenicima koji su poginuli u velikoj rudarskoj nesreći 1948. godine. U to je vrijeme s natpisom TEMPORA TRANZIT MEMORIA MANET uklonjen i uništen, navodno zbog toga što nitko o njemu nije brinuo! Taj izuzetan spomenik tolerancije i novije labinske prošlosti, uništila su ga djeca komunista, čiji su ga roditelji "mrskom neprijatelju" postavili u mnoga teže i ideološki snažno obojeno vrijeme!