PODLABIN - SAMO JEDNO DESETLJEĆE ZA BURNE PROMJENE

U dugoj i plodnoj prošlosti Labina, kojoj nije nedostajalo događaja i događanja, za najburnije i najdinamičnije razdoblje može se, s mnogo vjerojatnosti, odrediti peto desetljeće prve polovice proteklog stoljeća. Na samom početku 1940. godine započinje gradnja Podlabina, onda pod imenom Pozzo Littorio d'Arsia, dokle i dopiru granice nove raške općine. Dvije godine kasnije novi grad rudara ima prve stanovnike i svoj život, a ni 10 mjeseci potom kapitulira Italija, odlaze njeni vojnici, karabinjeri, a i stanovnici pridošlice iz Kraljevine Italije, koji su živjeli od rudarskog kruha. Svibanj je 1945. godine, završetak rata, dolazak nove države i njene administracije. Jedni rudari odlazi, a drugi dolaze, većina tek useljenih stanova je prazna. U njih se najprije useljavaju ljudi iz okolnih sela, a kasnije i drugih dijelova zemlje, a i inozemstva.  Promjene su brze, teško se snalaziti, neizvjesnost jednih miješa se s euforijom drugih. Nakon Pariške konferencije početkom 1947. godine Istra je  i formalno dio Jugoslavije, pa se intenzivira doseljavanje rudara - najprije iz Hrvatskog zagorja, potom Dalmacije i Like, a potom uglavnom iz Bosne. Stanova je sve manje, pa se već 1948. godine na križanju za Rabac, nedaleko od današnje zgrade uprave Vodovoda, a onda sjedište tvrtke za kopanje boksita gradi prvih osam kuća za rudare. Ulica slobode nije slučajan naziv za taj mali kompleks. Već dogodine na ogromnom posjedu obitelji Šćira, a ranije Depangher-Manzini, na površini od 17500 kvadratnih metara započela je gradnja 50 kuća s po osam stanova, uz planove da su u sklopu novog naselja, nazvanog kasnije Nove zgrade, podigne dom kulture, hotel i dječji vrtić. Ondašnji Raški rudar navodi da će kuće biti prozračne s vrtom, s razmakom od 25 do 50 metara. Ne navodi kako će se izgraditi prometnice između njih, što je godinama kasnije bio jedna od problema tog naselja. Spominje se 50 kuća, ali je izgrađena jedna manje , navodno je pedeseta kuća nestala u đepu glavnog rukovoditelja radova, koji je, opet navodno, s lovom šmugnuo na Zapad! Ako je to tako bila je to prva malverzacija u komunizmu, a Labinjani u šali znaju reći da su kuće namjerno tako ispremiješane da ih teže bude izbrojati. Bilo kako bilo, uz Poco i Nove zgrade, podnožje, odnosno predgrađe Labina, zvano Suburbio, u tih deset godina, zauvijek mijenja vizuru tog kraja. Oranice, livade i vinogradi, velika bara, zvana Lagetto, uz koje će uoči rata biti izgrađene kuće današnjeg Varteksa, odnosno obitelji Hrvatin i Stemberger, nastanilo je blizu tisuću ljudi. Sve što je slijedilo nakon toga samo je nastavak te priče, koja se sredinom dvadesetih istog stoljeća, iz kog je razdoblja prva razglednica, nije moglo ni sanjati. Pogledate li danas s gradskog zvonika u tom pravcu teško ćete povjerovati da sve što vidite, sve što je izgrađeni, a nije malo, nije postojalo prije nešto više od sedam desetljeća.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)