Početkom pedesetih proteklog stoljeća u Labinu je vrlo turbulentno vrijeme. Proizvodnja ugljena raste, dovršava se pruga Lupoglav-Štalije, izgrađeno je 49 kuća s dva ulaza i osam stanova za rudare. Naselje ćemo od prvog dana zvati Nove zgrade, premda je Podlabinu tada bio star svega sedam-osam godina Dosta je ljudi optiralo za Italiju, bez obzira na njihovu nacionalnost, ali su do papira lakše dolazi oni koji su se deklarirali kao Talijani. Na njihovo su mjesto dolazili drugi ljudi, novi rudari, kojih je uvijek manjkalo. Nije nedostajalo ni povratnika iz europskih i prekomorskih zemalja, pa se na ulici čuju svi jezici. Mnogi dolaze, ali brzo i odlaze u potrazi za boljim životom, ili se vraćaju tamo gdje su već jednom emigrirali. Čuo sam da je dosta ljudi u rudnik došlo protiv svoje volje, ili da su u jamu silazili samo do dobivanja prvog radnog odijela i cipela i onda dali petama vjetra. Ni politički odnosi s Italijom nisu bili do kraja normalizirani, Trst je još bio u igri, pa se sjećam godine 1953. kada sam po prvi put sjeo u školske klupe na Rialtu, da su prosvjednici uzvikivali "Život damo, Trst ne damo." Mnogo kasnije ćemo u tom istom Trstu kupiti prve traperice ili neodoljivi šuškavac.
Samo mjesto je pravo rudarsko, sumorno, dosadno.S malo zabave. Igralo se s krpenjačama, prava gumena lopta bila je rijetkost kao i igračke, što je poticalo našu dovitljivost u izmišljanju igara. Igrali smo se na pandule, cip-cop, nešto kasnije "graničara" ili "Neka bije". Rudarima su pak krpene lopte služile za rušenje složenih lončića u više redova, koji su se rušili u putujućim montažnim barakama, a služili su uglavnom za izvlačenje teško zarađenog novca mladim kopačima. Osim autobusa i kamiona prometa na cestama nije bilo. Subotom su se plesne večeri održavale u Palestri, kinodvorani ili na otvorenom na nekadašnjem GIL-u u starom Labinu. Kako Labinjani tada još uvijek nisu dobro ovladali književnim jezikom na plakatima za ples znala se naći i poruka "Pice po izboru". Kako mladići iz unutrašnjosti nisu pritom mislili na dobar izbor pića, ili pizza kojih onda nije bilo ni u primislima, već na lijepe djevojke, znalo je doći do nesporazuma, pokojeg šamara djevojci koja je odbila plesati, a ponekad i do tučnjave.
Državni su se praznici posebno slavili, Prvi maj i Dan Republike pogotovo, vješale su se zastave ili pleli lovorovi vijenci, kao što se vidi na jednoj od ovih razglednica, na kojoj su u prvom planu livade ili prekopana polja. Koju godinu ranije tu su bile još barake, a početkom idućeg desetljeća već će se kopati temelji zgrade nove pošte i banke. Zgrada uprave jame "Labin" tada još nije dozidana, a u njenom sklopu je restoran za rudare zvan "Četvrti obrok", u koju su nas roditelji ponekad slali kupiti ukusnu pivu točenu u brokvu. Iznenadno oglašavanje reskog i zastrašujućeg zvuka sirena bio je pouzdan znak rudarske nesreće, koje su mi se posebno dojmile, budući da sam živio blizu ulaza u rudnik. Uostalom, Labin je tada bio malen grad, koji je završavao posljednjim "kazakapima" i nogometnim igralištem NK Labina, gdje je prije tridesetak godina podignut nikad dovršen spomenik rudaru-borcu. Kako se početkom šezdesetih ondašnji Podlabin počinje širiti tako polako životni ritam gubi povijesni Labin, ali i Raša, najmlađi istarski grad.
(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)
Nema komentara:
Objavi komentar