SPOMENIK RUDARU BORCU U LABINU - TRI DESETLJEĆA ZABORAVA!

Prvog svibnja 1981. godine, prije 34. godine, u Labinu je svečano obilježena 60. obljetnica Labinske republike, koja je ujedno bila središnja prvosvibanjska proslava u Hrvatskoj. Tom prilikom su, s nemalo ponosa, objavljeni rezultati anonimnog jugoslavenskog natječaja za izradu spomenika rudaru i rudaru-borcu, kako se službeno zvao spomenik.

Prva nagrada za izradu najboljeg idejnog rješenja spomen prostora nedaleko od novog autobusnog kolodvora primala je dvojcu - akademski slikar Quintino Bassani iz Zagreba-Labina i diplomirani arhitekt Berislav Iskra iz Rovinja. Bili su bolji i od ponuđenih rješenja znamenitog hrvatskog kipara Dušana Đamonje, koji je dobio drugu nagradu i trećenagrađenog Šime Vulasa. Ukupno je komisiji stiglo 200 prijedloga.

Predsjednica Komisije bila je Ema Derossi-Bjelajac, a pored nekoliko stručnih ljudi njeni članovi bili su još Serđo Baskijera, zatim direktor Raše, te Đino Hrvatin i Ecio Zulijani, u ime Općine Labin i njezinih društveno-političkih organizacija.

Spomenik rudarima, dotad najveće priznanje rudarima Labinšćine, prema zamisli autora čine četiri masivna čekića od crnog čelika postavljena ma betonsko postolje, koje svojim podzemnim prolazom i prilazom asocira na rudarske rovove.

Uoči prvoga blagdana u prostorima obližnjeg Doma 2. ožujka postavljena je izložba svih pristiglih radova iz gotovo cijele zemlje. Izložbu je otvorio politički najmoćniji Labinjan Josip Hrvatin, izvršni tajnik Predsjedništva CKSKH. Podsjetio je da je to bio veliki izazov za umjetnike iz cijele zemlje kako na pravi način obilježiti Labinsku republiku i ulogu labinskih rudara.

Ubrzo se počelo s realizacijom projekta na Zelenicama, najveći građevinari grade svoj dio i onda je na svoje mjesto stigla skulptura od željeza - Čekići, rad labinskog slikara i nekadašnjeg partizanskog Quintina Bassanija, kao tradicionalni simbol rudara.

Sve ostalo je poznato - izmijenile su se generacije ovdašnjih političara, nestalo je Jugoslavije i socijalizma. U Labinu sjećanje na Labinsku republiku nije glavni općinski blagdan, koji je bio i neradni dan, a već oko sedam godina na ovom svijetu nema više glagoljivog i naočito slikara.
Nema više ni obećanja, ni novih rokova dovršenja spomenika, pa čak ni nekih novih rješenja, uključujući i prijedlog o nasipavanju hodnika, kao simbola rudnika.

Da se ovih dana nisu posjekli stari borovi koji od prvog dana zaklanjaju vidik na taj neobičan spomenik, vjerojatno nitko ne bi zamijetio ono što je već gotovo 35 godina dio labinske zbilje.
Da je samo znati tko je u ono vrijeme došao na zamisao da se rudarima, uz to i rudarima-borcima, posveti spomen prostor. Možda bi i bio problem mnogo načina da se ponudi skulptura od drva, a ne čelika?!

Od pisanja ovog teksta proteklo je sedam godina, odnosno preciznije - od obilježavanja 60. obljetnice Labinske republike i skorog početka radova 41 godinu, uz tek povremeno osvjetljavanje te skulpture u sklopu obilježavanja nekadašnjeg blagdana Dana rudara, odnosno Labinske republike. 

I onda je aktualni gradonačelnik Labina Valter Glavičić početkom ove godine najavio ono što se čekalo više od četiri desetljeća - nastavak radova odnosno dovršetak spomenika labinskih rudara! Potkraj rujna ove godine (2202.) na novom gradilištu pojavili su se radnici labinske građevinske tvrtke DECONTE. Od tada su prošla blizu dva mjeseca i sredinom studenoga već su zamjetne toliko očekivane promjene. Zbog prethodnog čekanja znatno je nastradala betonska podloga i zidovi pa su bili nezaobilazni sanacijski radovi, zbog čega ne bi bilo, uz ostalo, da su obavljeni na vrijeme. 

Radove nadgledava dipl. arh. Berislav Iskra, jedan od koautora jedinog spomen obilježja rudarima, kojima su se inače svi političari zaklinjali, pa ne sumnjam da će sve završiti kako je bilo i zamišljeno.

Također, vjerujem da će oni biti završeni do kraja ovog mandata aktualnog labinskog gradonačelnika, čime će ostati zabilježen kao prvi posljednji čelnik, koji je ovim potezom dovršio ovu dugu i tužnu, pa čak i sramotnu priču u našem gradu izraslog na temeljima teškog, napornog i pogibeljnog rada rudara.i     

Radovi se nastavljaju, pa se može očekivati ​​da će se ovaj spomenik rudarima završiti nakon četrdesetak godina čekanja! I da će time nestati razlog konstatiranja da labinski političari slave rudare i rudarenje samo na riječima i prigodnim proslavama, ali ne i na djelu. Bude li tako i dalje će ostati itanje kada će se započeti s gradnjom rudarskog muzeja i hoće li Labin opet vratiti Labinsku republiku kao svoj glavni praznik. Jer bez rudara i njihove bogate i svekolike baštine i povijesti(ai sadašnjost) našeg grada bila bi sasvim drugačija. I siromašnija!

  

ARSA-RAŠA 4.II. 1938. 9,38 h

O ovim fotografijama znam tek da su nastale 4. veljače 1938. godine, a zahvaljujući satu na trgu Impero, oko deset sati ujutro. I da su njihovi vlasnici bili iz okolice Bologne. Njima današnja Raša ništa ne znači, ali su s pravom procijenili da su nastale u povijesnom rudarskom gradu, kojega je dvije godine ranije, dok je još bilo gradilište pohodio i Duce Mussolini. I zbog toga završile na aukciji.
U svakom slučaju vrijedni snimci, iz kojih se može štošta toga isčitati. Pogotovo na dvjema posljednjima koje su nastale na prostoru iznad nogometnog igrališta i samog gradilišta danas napuštene i devastirane upravne zgrade Jame Raše.
U svakom slučaju lijep foto-izlet u Rašu, svega nekoliko mjeseci nakon njenog službenog rođendana 4. studenoga 1937. godine. Uz nužnu znatiželju nekadašnjeg novinara - Tko su bili ljudi s tih fotografija!

PRVI VIŠESTRANAČKI IZBORI NA LABINŠĆINI - KOMUNISTIMA DVIJE TREĆINE!

Pod tim su naslovom na prvoj stranici općinskog glasila Labinska komuna objavljeni konačni rezultati prvih višestranačkih izbora na Labinšćini održani potkraj travnja i početkom svibnja 1990. godine. Od ukupno 71 općinskog vijećnika u Vijeću mjesnih zajednica, Društveno-političkom i Vijeću udruženog rada dvije trećine pripale su članovima Saveza komunista Hrvatske - Stranke demokratskih promjena. Ostali mandati otišli su Socijalističkom savezu i nezavisnim vijećnicima, a i među njima su mogli biti, prema ondašnjim izbornim pravilima igre, članovi SKH.
Ostalih stranaka na tim izborima prije gotovo četvrt stoljeća nije bilo, pa su to na Labinšćini zapravo bili uvjetni, prijelazni višestranački izbori. U to vrijeme u Labinu je osnovan i ogranak nove stranke Istarski demokratski sabor, odakle dolazi upozorenje da na izbore neće izaći zbog monopola komunista. Istodobno se čulo, da je nova regionalna stranka odustala od izbora zbog nedovoljne pripremljenosti i slabe stranačke infrastrukture, strahujući da bi zbog toga na njima loše proći. Prvi predsjednik te stranke u ondašnjoj Općini Labin je Valter Brubnjak, a u stranačkom vrhu je i Mario Blečić, koji će za tri godine na novim izborima postati prvi načelnik Općine Sveta Nedelja. Ipak, već tada se na nekim poništenim glasačkim listićima našlo ispisano ime IDS-a.
Ostalo je zabilježeno da je prvi višestranački predsjednik Skupštine Općine Labin, tada ne i gradonačelnik, postao Marin Brkarić. Njegov zamjenik bio je Marijan Milevoj, dipl. ekonomist, onda zaposlen u Croatia osiguranju.
Branko Ružić i Ranko Švraka, oba na listi SKH-SDP, prva su dva čovjeka Društveno-političkog vijeća.
Mirko Radović (SKH-SDP) iz TE Plomin i samostalni poduzetnik Ivan Vargek nezavisni vijećnik) predvodili su Vijeće udruženog rada, a Tullio Vorano (SKH-SDP) i samostalni poduzetnik Vladimir Smoković, također nezavisni vijećnik, bili su predsjednik, odnosno potpredsjednik Vijeća mjesnih zajednica.
Na idućim višestranačkim izborima održanim na Labinšćini, održanim 1993. godine, IDS će pomesti Stranku demokratskih promjena, sljednika Saveza komunista Hrvatske, i to uglavnom s dojučerašnjim čelnim kadrovima Partije.
Prije četvrt stoljeća na Labinšćini su istodobno održani i izbori za Sabor RH, u kojega su ušli Delfina Arapović, Gracijano Kiršić i dr. Enco Tireli, svi s liste SKH-SDP.

 

SA SLAVICOM RUŽIĆ - OD STAROGRADSKE LJEPOTICE DO PARKA SKULPTURE NA DUBROVI

Žika, Slavica i Rajko - tri su generacije labinskih profesionalnih fotografa, od kojih je aktualan ovaj potonji, najmlađi. Slavica Ružić je imala svoj foto-studio u starom gradu, u kojem će kasnije ugostiti labinsko glasilo Labinska komuna. U tom je listu bila zaposlena od prvog do posljednjeg dana njegova postojanja, od 1976. godine do početka devedesetih i pada socijalizma.
Njena pojava je bila nezamisliva bez torbe s fotoaparatom, a bilo je to vrijeme kada su "škljoce" bile rijetke, a mobiteli i sve njegove kasnije aplikacije daleki futur. Zovom posla pratila je sva zbivanja, a ovom prilikom našlo se desetak fotografija iz tog doba, koje su se našle u mojim ladicama i preživjele neku od mojih brojnih "čistki".
Izlet u osamdesete započinje s Crća u starom gradu gdje se upravo dovršavalo pročelje zgrade podignute na mjestu nekadašnjeg studija Žike Tasića. Zbog njena lijepa izgleda u trenucima zadovoljstva što se život počeo vraćati u drevni grad teško oštećen rudarenjem, zgrada se tada nazvala Ljepotica.
Događaji su je potom odveli u Tupljak, gdje je tada počeo veliki štrajk rudara. Sjećam se, bio je to travanj 1987. godine na na njenoj fotki su novinari u čavrljanju s rudarima.
Slikalo se tada sve, od raznih fešti do radnika na radnom mjestu, o čemu govore fotografije S. R. nastale u tvornici igračaka u Potpićnu te među osobljem rabačkih hotela.
Slijede snimke iz osnovne škole ivo Lola Ribara, učenički pjevački zbor s dirigentom Atanackovićem, zatim obilazak malih folkloraša raške osnovne škole.
I na kraju zanimljiv detalj iz Dubrove, kada su akteri s Mediteranskog kiparskog simpozija u kratkom predahu razmjenjivali dojmove o svojim radovima.
Fala ti Slavić!

KATURE SEDAMDESETIH

Ova je fotografija najvjerojatnije nastala potkraj sedamdesetih kada sam radio u Glasu Istre. Na njoj su temelji nove višekatnice koja se počela graditi nasuprot benzinske stanice. U to vrijeme na Katurama se intenzivno gradilo, rudnici suprotno očekivanjima nisu zatvoreni, a u sklopu programa supstitucije rudarenja putem tvrtke Labinprogres na Dubrovi i Potpićnu otvoreno je više novih tvornica, uz proširenje postojećih. U samo nekoliko godina otvoreno je blizu tri tisuće radnih mjesta, ukupna se zaposlenost na Labinšćini popela na više od 10 tisuća zaposlenih. Premda ni tada u nekim tvrtkama nije bilo bajno, problemi su eskalirali desetak godina kasnije, tada je bilo vrlo malo nezaposlenih. Gotovo se moglo birati radno mjesto. Stoga i ne začuđuje intenzivno širenje novog stambenog naselja Kature, a u modi su bile i obiteljske kuće i povoljno kreditiranje.
I druga je fotografija Katura nastala u otprilike isto vrijeme, ali s drugog mjesta. Na njoj se nalaze Kature bez kompleksa višekatnica koje se nalaze između glavne državne ceste i cesta koja prolazi Katurama. Bile su to posljednje zgrade izgrađene za Jugoslavije na tom prostoru, u sjedištu kojeg je trg, bar Astoria i niz, mahom zatvorenih poslovnih prostorija u njihovom prizemlju.
U to vrijeme rad u novinama nije bio posebno na cijeni, a ni uvjeti rada nisu bili odveć dobri. Kao labinski dopisnik Radio Pule, a kasnije Glasa Istre u početku sam se javljao od kuće ili sam koristio telefone raznih tvrtki, budući da u početku nisam imao službene prostorije. Dopisnici nisu imali fotoaparat, pa sam si ga morao kupiti sam da bih mogao fotografirati ljude i događaje. Službeni automobil bila je misaona imenica.
Tekstovi su se slali telefonom, diktirali duže nego što su se pisali, zbog čega su se znale dogoditi i velike greške kada je u Puli dolazilo do zamjene iskusne daktilografkinje početnicom, kojoj mnoga imena ili toponimi nisu bili poznati.
A tek slanje fotografija! Izrezao se film, ili slao cijeli putem vozača korijera, kojima se najčešće morala dati "manča". I javiti u Pulu da pričekaju autobus na kolodvoru.
Prilike su se oko devedesetih znatno popravile. Stigao je i faks, kojega smo u početku koristili kod Batelića Bateta, a kasnije i kompjuter.
Ni onda političari nisu voljeli kritike, pogotovo ne novinara, ali je ipak bilo manje pritiska nego danas. Uostalom, i tu važi ona da imaš onoliko slobode za koliko se izboriš!

PRVI LABINSKI PARK ILI ĐARDIN BARBA IVETA HRVATINA

U dosluhu sa sjećanjima stare kartoline otkrivaju mnogo toga. Na ova tri motiva mene u ovom slučaju najviše zanima park uređen u podnožju drevnog grada, koji se proteže iz velike zgrade kina i nekadašnje vile obitelji Franco, zvane Batocio, nekadašnjeg vlasnika kina. Prema mojem sjećanju uređivanje parka, koji danas nosi ime hrvatskih branitelja, počelo je sredinom pedesetih, kada sam ja, stanujući u prvom redu Vileta, kao desetogodišnjak promatrao radove kroz prozor ili se došetao do njega. Park je uređivao davno pokojni barba Ive Hrvatin iz Gondolići, čija kćerka Albina u dobi od 93 godina živi na Marcilnici kod svoje kćerke. Sve se to događalo na puškomet od popularne Pinete, prvi hortikulturni sadržaj Labina, kojega je potkraj 19. stoljeća uredio inženjer Alojz Čufar, poznatiji po uređenju Briona, gdje će otići nakon Labina.
Uređenju parka prethodilo je izgradnja staze i stepeništa, koja se od glavne ceste nedaleko od sadašnjeg spomenika Matije Vlačića Ilirika uspinjala da prolaza između crkve Majke Bojže od Zdravlja i spomenute vile.
Na prvoj razglednici, autor koje je poznati fotograf Đuro Griesbach iz Zagreba, vrlo se jasno vidi kako je taj prostor izgledao s tek posađenim stablima i drugim sadnicama te novom stazom.
Druga je razglednica nastala iz istog kuta, ali najmanje pet godina kasnije, što se zapaža iz već dobrano izraslih stabala, ali još jednog detalja. Neposredno nakon gradnje stepeništa njihovi su temelji popustili, da bi kamenje završilo blizu prvih kuća. Urušeni dio stepenica i betonske ograde je potom obnovljen. Uz učvršćene temelje, što se na razglednici i vidi.
U to vrijeme odlazi Labinjana na kupanje u Rabac bili su vrlo često, a kako su onda privatni automobili bili velika rijetkost, dobro je bio uhodan lokalni prijevoz autobusa na relacija Raša-Labin-Rabac.
Autobusno stajalište bilo je odmah nakon zavoja nasuprot današnje osnovne škole i nedaleko od kružnog toka.
Treća fotografija nastala je početkom šezdesetih, dakle u otprilike isto vrijeme, na što ukazuje i sve bujniji park. U to vrijeme već je otvoren Mlječnjak, izgrađena je stambeno-poslovna zgrada u koju se iz starog grada preselila banka i pošta. Iz Raše se pak u Labin preselila glavna direkcija Istarskih ugljenokopa. životni tokovi u našem gradu počeli su ići u drugom pravcu zaobilazeći sve više dotadašnje glavne žile kucavice. Nazirale su se konture novog grada i njegova središta.

 

RABAC - HOTELSKO NASELJE GIRANDELLA

Najbrži i najveći turistički preobražaj Rabac doživljava u razdoblju od 1961. do 1971. godine, kada je na čelu tamošnje hotelske kuće bio dvojac Đenio Kršulja-Mario Ilijašić. Autokamp i svi hoteli izgrađeni su u tih deset velikih godina, da bi se oni kasnije uglavnom obnavljali, proširivali, dobivali nove zvjezdice. Viši komfor i više cijene.
U tom razdoblju Rabac se počinje širiti na prostoru sjevernije od svjetionika, izvan od vjetra zaštićene uvale, drage, vale. Na područje kasnije poznato kao Girandella.
Svečano otvaranje cijelog naselja, što je onda bila novina, zbilo se 1967. godine, kada se gotovo udvostručuje broj kreveta u hotelima. Bila je to novina i za Labinjane, koji su se dotad uglavnom kupali na prostoru do lanterne.
Od tada je taj dio Rapca doživio velike promjene, od obnove i proširenja hotela, odnosno nekadašnjih paviljona, do sve atraktivnije šetnice, popularnog Lungomara. Šetnja Girandellom u zimskim mjesecima najbolja je prilika da se u miru i bez žurbe uvjerite u novi šarm starog naselje. Razglednice koje slijede prate mijene tog dijela Rapca od kraja šezdesetih, do početka 21. stoljeća
Unatoč svih obećanja, planova i najava cijelo naselje nije infrastrukturom, prije svega prometnicima bolje povezano s ostalim dijelom Rapca i Labina, gdje uvijek ima prostora za nove hotele.
Zanimljivo je i porijeklo tog naziva, kada se zvučnim naslovima nove hotele što više želi "internacionalizirati" i tako dodatno približiti stranim turistima. Naziv je zapravo iskrivljeni naziv prezimena učitelja Girardellija, čija se kuća nalazili na mjestu kasnijeg spomenika žrtvama terora njemačkih vojnika. Od kuće nema nikakvih tragova osim jednog zida nedaleko od hotela. Taj se učitelj potkraj tridesetih godina preselio u Lanišće na Ćićariji, gdje je tijekom rata, kao poznat fašista, ubijen od partizana.