Tako glasi jedan od podnaslova knjige Ugljenokopi Raša - rudnici našega crnoga zlata, autora Ilije Uzelca, koju je početkom 1950. godine objavilo Društvo novinara NR Hrvatske iz Zagreba. Tekst uz brojne fotografije nastao nakon njegova višednevnog boravka među raškim rudarima u listopadu, premrežen je nizom ideoloških i propagandnih poruka, naboja i tvrdnji. Ova o kovačnici novih ljudi u Raši, u kojoj se miješaju razni jezici, običaji i tradicije, podsjeća na svojedobnu reportažu Giorgia Almirantea u kojem on moderan grad rudara vidi kao kotao stvaranja nove rase u fašističkoj Italiji. U takvom agitpropovskom okruženju Uzelac kapitaliste naziva šakalima, beskrajnim izrabljivačima, lopovima, nezasitnim polipima, tuđincima i drugim srodnim atributima. On hrvatsko vidi tamo gdje ga nema ni u tragu, pa primjerice muzej lapidara u labinskoj gradskoj loži, podignutog 1934. godine kao potvrdu romanskih korijena Labina, smatra zbirkom "ostataka hrvatske kulture u Istri". Taj isti će muzej ubrzo nova vlast ukinuti kao spomenik fašističkog režima i iredente. Međutim, skine li se ta ideološka koprena, svojstvena svim totalitarnim režimima, pred čitateljima se otkriva zanimljiv svijet rudara Raše i Labinšćine s mnogo točnih podataka. Uključujući i podatak o početku rudarenja u Krapnu 1626. godine, uz koji se vezuje ime Filipa Veranzija, a potom i Dragonje. Autor opisuje manirom dobrog reportera sve detalje njihova živora, silazi s njima u jamu, odlazi na zajednička druženja, u rudarsku menzu, na boćališta, ruča s njima. Odlazi i na plesne večeri gdje rudari i njihove drugarice plešu valcer uz vesele zvukove harmonike. Opisuje i odlazak autobusa punih umornih rudara nakon prve smjene u čak 17 pravaca, diveći se kako moderne "korijere" odlaze točno po komandi. I tako tri puta dnevno, budući da rudnik radi parom puna 24 sata. U ono je vrijeme bilo još dosta rudarskih "kovarica", preuređenih kamiona za prijevoz rudara, ali na njegovim slikama, slučajno ili ne, samo su moderni autobusi tek kupljeni u Italiji. Plaćeni tek iskopanim raškim ugljenom, koji se prevozio preko luke Bršica, dok se gradnja pruge Lupoglav-Štalije u knjizi tek najavljuje. Obići će i gradilište ribnjaka na kojem nalazi žene i dobrovoljce iz redova rudara, koji i tim činom daju svoj doprinos izgradnji socijalističke domovine.
Ipak nije sve idilično, ima problema, ali za njih su krivi zakleti neprijatelji naroda. Za tešku nesreću u rudniku, koja se dogodila 28. veljače 1940, uz prema njemu 350 poginulih rudara, kriv je eksploatatorski fašistički režim. Njegovi su pak ostaci, u liku uhićenog agenta Faragune, krivi za veliku nesreću koja je 14. ožujka 1948. godine odnijela 90-ak života rudara, premda će kasnije nekadašnji glavni direktor Ivo Marinović reći da je uzrok toj tragediji bilo neiskustvo novog kadra u rudniku. Zbog toga i Ličani odlaze nerado u rudnik, iako za sigurnost nema više bojazni nakon hvatanja zločinca - sugerira Uzelac. Uz svu prikazanu idilu rudnici imaju teškoća u proizvodnji, ali sada krivac za te nevolje, nakon rezolucije Infgormbiroa i razlaza sa Staljinom, dolazi s Istoka.
Posebna vrijednost ove skromne knjige su mnogobrojne fotografije, vjeran dokument tih dana, ali kako je tisak mnogo nekvalitetniji nego u doba Italije, njihov je otisak vrlo slab. Ali i to je pečat, trag tih nimalo lakih dana, koje opisuje i Ilija Uzelac, naglašavajući da rudari dobivaju najbolje bonove za ishranu, takozvane R-1, budući da ono troše i najviše kalorija.
(više u knjigama o Labinštini:
www.mat-flacius.com)
Nema komentara:
Objavi komentar