ANDREA GLAVINA ĆIRIBIRCIMA DONIO OPĆINU

Još u 15. stoljeću bježeći pred Turcima Vlasi, Istrorumunji, Istroromeni ili Ćiribirci, kako ih sve danas zovu, naselili su se s ove strane Učke, najviše u njenom podnožju. U našem kraju najduže su sačuvali svoj jezik i običaje u Sušnjevici i okolnim selima, dok su se u ostalim dijelovima Labinšćine potpuno stopili sa slavenskim stanovništvom. O njima u drugoj polovici 19. stoljeća piše i znameniti Labinjan Tomaso Luciani, zamijetivši u studiji Labina, koja je u hrvatskom prijevodu objavljena u kolovozu 2012. godine, da je proces prirodne asimilacije i onda bio snažan te da su oni nekad živjeli sve do Skitače.
U novojoj povijesti Sušnjevice, koja je, kako kažu, dobila naziv od spajanja rumunjske riječi SUS, odnosno NA  i hrvatske NJIVICA, neizostavno je ime Andreje Glavine.U dobi od 12 godina potkraj 19. stoljeća u Rumunjsku ga uzima tamošnji sveučilišni profesor Teodor Burada, da bi potom na fakultetu u Klužu završio fakultet. Vraća se u rodni kraj i pad Austro-Ugarske monarhije zatekao ga u Svetoj Nedelju na mjestu učitelja u tamošnjoj osnovnoj školi, odakle dolazi u rodnu Sušnjevicu gdje djecu podučava na talijanskom, rumunjskom i vlaškom jeziku. On je, međutim, u povijesti svog zavičaja postao mnogo poznatiji po njegovoj presudnoj ulozi u osnivanju Općine Sušnjevica 1922. godine, koja je tada dobila nov naziv - Valdarsa. Uz to dobila je i općinsku zgradu, jaslice, poštu, trgovinu, gostionice i druge sadržaje.
Osim Sušnjevice u sastav nove općine ušla su i sela Gradinje, Grobnik, Brdo, Kostrčani, Letaj, Jesenovik i Novo Selo, koja su dotad najvećim dijelom bila u sastavu plominske općine. Glavina će općinski  načelnik biti svega tri godine, budući da 1925. godine umire u dobi od nepune 44 godine. Danas je potpuno zaboravljen u svom kraju, koje je upravo njemu, a i svom romanskom podrijetlu, tada prolazilo kroz svoje najbolje dane. Njegovo ime nosi klub iseljenika Ćiribiraca u Trstu, gdje ih je danas, poslije New Yorka, najviše. Procjenjuje se da ih danas u Sušnjevici i okolnim selima živi manje od 400,  dok ih je 1949. godine bilo oko 1200, što je ipak upola manje nego početkom dvadesetih proteklog stoljeća. Bez obzira gdje žive veoma su međusobno povezani i vole svoj govor na kojem je pokojni kovač Franjo Belulović pisao ljubavne pjesme.  

( saznajviše u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)