ISTOČNI ULAZ U STARI LABIN

Istočni ulaz u drevni Labin, onaj iz pravca groblja, dio je nekadašnje rimske ceste Pula-Trsat, koja je Raški zaljev prelazila kod Trgeta, zbog čega na tom lijepom mjestu najvjerojatnije i naziv, sredinom šezdesetih doživljava ogromne promjene.

Kako što je poznato zbog nekontroliranog rudarenja ispod starogradskih zidina gotovo je nestala Sveta Katarina, koja je dobila naziv po također nestaloj crkvici. Posljedice umjetno izazvanog potresa, zvanog među rudarima kao "škopijo", bile su ravne najtežem potresu ili žestokom bombardiranju.

O tome sam objavio podosta fotomaterijala, kartolina i snimaka, ali me uvijek veseli kada dođem do novih motiva. Ovu, najnoviju u zbirci koja ima blizu 800 razglednica, kupio sam proteklog tjedna u Zagrebu, a tiskana je nakon četrdesetih 20. stoljeća u nakladi RVJ FOTO iz Zagreba. Uvećanjem skene razglednice, čiji je motiv učinjen s ruba Presike, vjerojatno od crkve sv. Mihovila, pred vama se pružaju sve draži i posebnosti drevnog grada, koji je bio u puno boljoj kondiciji od današnjeg. Pruža se i panoramski pogled na sam ulaz u stari grad, kojeg više nema, te na Podvinje, tada još dobro obrađivan i održavan gradski vrt.

Ostale zanimljive detalje prepuštam da ih vi sami pronađete.

   

MAŠKARE NA CRĆU/BORGO U STAROM LABINU

Pokladne svečanosti u Labinu imaju dugu tradiciju, a u doba Italije maškare su i imale svoje novine nazvavši ga Su e zo del Borgo. I kada su se sedamdesetih proteklog stoljeća maškare razmahale u Nedešćini, odakle su pohodili mnoga mjesta u Istri, starogradski trg, za kojeg znaju reći da je jedan od najljepših u Istri, bilo je nezaobilazno mjesto njihova ludovanja.
I tako nekoliko desetljeća, sve dom gradski oci nisu odlučili da maškarama tamo nema mjesta, pa su se sredinom prvog desetljeća novog stoljeća premjestili na mnogo atraktivnije mjesto - na ulicu u središtu novog dijela Labina, glavnom mjestu okupljanja Labinjana, osobito mladih. Poznatijem po popularnom nazivu "Poli semafora."
Prije 21 godine, zajedno s Eduardom Strenjom, mojim kolegom s posla i urednikom fotografije Glasa Istre, koji je preminuo 12 godina kasnije u 59. godini života, objavili smo monografiju Labin tragom vjekova. Knjiga je ilustrirana s nizom odličnih radova vrsnog fotografa, na kojima su zabilježeni svi najvažniji detalja u životu Labina potkraj 20. stoljeća. S odmakom od samo dva desetljeća, te su slike odlično svjedočanstvo događanja tih dana, od kojih se dobar dio odvijao na današnjem Titovom trgu. Među njima i pokladne svečanosti, koje su 1999. godine bile posvećene zatvaranju posljednjeg ugljenokopa na Labinšćini nakon tradicije duže od četiri stoljeća, onoga u Tupljaku. UZ nezaobilaznog Eura!
Hvala Edi na lijepim fotkama koje si stvarao ne samo s mnogo znanja, veći ljubavi!

Italia Arsia