ponedjeljak, 12. travnja 2021.

VINEŽ U NOVOM DJELU AUSTRIJSKOG PUBLICISTA GERHARDA RIEDLA

 Austrijski povjesničare i publiciste sve češće zanima prošlost nekadašnjih dijelova Habsburgove monarhije. Jedan od njih je i Gerhard Riedl, koji je prije nekoliko mjeseci zatražio motiv nekih starih razglednica Vineža. Točnije rudnika u tom mjestu nadomak Labina, kojega je 1879. godine pokrenuo Josef Werndl, poznati kao kralj oružja. Dvije godine kasnije, točnije 30. srpnja 1881. godine prodao ga je za 1,2 milijuna forinti, o čemu su detaljnije napisali u knjizi Labinski album tiskanoj 2007. godine.

Samo nekoliko mjeseci kasnije na moju adresu je proteklog vikenda stigla lijepa monografija tog autora naslovljena Mreža pruga (Netzwerkbahn), u kojoj obrađuje nastanak bogatog pružnog sustava u nekadašnjem carstvu. Podnaslov knjige Život za prugu i ugljen (Ein Leben fuhr Bahn und Kohle) posvećen je upravu prvom i kratkom vlasniku rudnika u Vinežu, koji je tada imao već oko 250 zaposlenih. Autor monografije navodi i druge podatke o tim danima vezanim uz proizvodnju ugljena, navodeći, između ostaloga, da se već tada planira gradnja žičara od Vineža do Rapca, ali je kasnije ipak sam prijevoz ugljen do mora podzemnim prugom usmjeren prema Krapnu i Bršici. Uz neke vrijedne dokumente, uključujući i snimke konja koji su vukli vagonete (baci) u vinskom rudniku, Riedl objavljuje nekoliko motiva iz starih razglednica koje sam mu poslao. 

Čovjeku godi kada se neko sa strane pokazuje za zanimanje iz prošlosti našeg zavičaja, ali sam se osjeća dosta neugodno kada sam mu na njegov upit odgovorio da u našem gradu ne postoji muzej naše rudarske baštine, u kojem bi se sačuvali svi vrijedni tragovi rudarskog identiteta Labinšćine . Nije mu bilo jasno ni zbog čega Labin nema na jednom mjestu svuda literaturu o rudarenju. Mogao sam mu reći: Malo morgen, što je "odgovor" koji se Labinjanima nudi desetljećima!










 

subota, 3. travnja 2021.

ŠETALIŠTE KVARNER - PIAZZA SAN MARCO - ILI VREMENSKI RASPON VEĆI OD 120 GODINA VIĐEN IZ 30 KOTIVA KARTOLINA!

 Možete li zamisliti pogled na istočni dio drevnog Labina s groblja bez masivnog rubnog zida? Ne možete, naravno! Možete li pak bez tog istog zida u sebi predočiti taj dio grada, preko kojeg vodi put, uz lijepu Pinetu slovenskog šumara Alojsa Čufara, do utvrđenja Fortice, s koje se razastire prekrasan pogled na Rabac, cijeli Kvarner i Ušku goru, danas jedan od najposjećenijih dijelova drevne Alvone? Još manje! Upravo je tako prije stotinjak godina izgledao kao dio Labine okrenut izlasku prvih sunčanih zraka, prepuštajući se tiho blagim padinama svog neposrednog okruženja. Poznatog kao Podvinje, stoljećima plodnom vrtu Labinjana, usred kojeg je žuborila voda prema moru iz tamošnjeg izvora.

O tim vremenima i godinama koje će uslijediti nakon odluke da se započne s gradnjom masivnog i lijepog potpornog zida, a bilo je to potkraj 19. stoljeća, mnogo jasnije od teksta, govorit će odabir od 30 razglednica iz zbirke starih kartolina Labinšćine. U rasponu od narednih stotinjak godina niže se niz pojedinosti oko nastanka prepoznatljivog labinskog zida, koji će ovom gradu udahnuti novi, bogatiji, sadržajniji, drugačiji i ljepši život ondašnjim Labinjanima, koji su novu gradsku šetnicu nazivali Stradon. 

Kruna novog dijela starog grada - Piazza San Marco bila je fontana, iz koje je voda potekla 1937. godine, iste godine kada je inauguriran ne samo najmlađi grad u Istri i ondašnjoj Italiji, već tada i najmoderniji rudarski grad u svijetu! Te godine Raša je spojena na vodovodnu mrežu - vrlo dobra pitka voda najprije dolazi iz Kožljake, izvora u podnožju Učke, nešto kasnije i manje kvalitetne vode iz izvora Fonte Gaja, iz neposredne blizine grada, gotovo na samoj razini mora!

Uz dugi zid, koji je kroz snažnu obnovu prošao gotovo prije dva desetljeća i nekoliko zanimljivosti. Izgradila ga je poznata obitelj labinskih građevinara Lenuzzi, koji su uz ostalo, podigli i potporni zid iz cestu koji stari grad povezuje s njegovim nekadašnjim Suburbijom, današnjim novim Labinom. Zanimljivo je da vrlo poznati arhitekt i graditelj Zagreba također nosi isto prezime te da se najljepši dio metropole nalazi između Trga bana Jelačića, kolodvora i Hrvatskog kazališta po njemu zove Lenucijeva potkova. Treba li posebno navoditi da se koristi čvrsti kamen iz obližnjih kamenoloma u Presikiju? Uz to, ako ste svoj pogled na zidu fiksirali uz stepenice koje vode do Podvinje i izvora, zamijetit ćete spojene obrise triju volti, uz objašnjenje nekih Labinjana da je to zapravo stilizirano prvo slovo dučea Musolinija, koji je 1936. godine, 

Na kraju nekoliko riječi o autorima i izdavačima starih kartolina, kojima smo mnogo zaslužni za vrlo slikovit pogled na sve faze nastanka i života zida na prekrasnom licu Labina - od Habsburgove Austrije, Italije, Jugoslavije do Hrvatske, bez kojeg ovaj stari mladić ne bi bio isti . U tom bogatom nizu privremeno mjesto pripada L. Mioniju iz Malog Lošinje i Pule, tada najpoznatijim istarskim fotografom. Čari Labina, kao i Plomina, ostale su zabilježene u fotografiji Edgara Schmidta i Stengela, rodom iz njemačkog grada Dresdena. Poštanski žigovi tih kartolina nos tragove kraja 19. stoljeća. Česti izdavač labinskih kartolina na početku novog vijeka je i Stein iz Trsta, ali i domaći, labinski fotografi kao što su T. Vladislovich (Valdini), Valcich (Valcini), zatim Gius, G. Furlani, Raganzini i poštar Edoardo Palisca. Iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata odabrao sam svega nekoliko razglednica nepoznatih autora i izdavača iz Zagreba i Beograda, posljednju razglednicu s pogledom na zid s obrisima novih kuća na trgu i već zaraslim vrtom u Podvinju s početka devedesetih proteklog stoljeća izdalo je Hotelsko poduzeće Rabac (uz odabir mojeg snimka). Većina razglednica već je objavljena na ovom blogu ili knjigama Kartolini z Labinšćini i Labinski album.