četvrtak, 24. studenoga 2022.

PRIČA O ISELJENIČKOM KLUBU LABINJANA RUDAR U NEY YORKU

 

Vjerojatno da je malo Labinjana koji ne znaju da u New Yorku postoji iseljenički klub Rudar, u kojem su već nekoliko desetljeća najvećim dijelom okupljeni iseljenici s Labinšćine, ali i ostalih dijelova Hrvatske. Zbog toga taj naziv nije dat slučajno budući da je većina njihovih očeva i djedova, a manjim dijelom i oni radila u našim ugljenokopima., pa im je to bilo duboko usađeno u sjećanja prilikom odlaska preko oceana.

Većina od njih su bili dio drugog velikog vala iseljavanja koji se pokrenuo sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih proteklog stoljeća, kada se konačno otvaraju granice ondašnje Jugoslavije. Dok je u prvom emigracijskom valu odmah po završetku Drugog svjetskog rata bilo najviše Talijana(oni doseljeni u vrijeme Italije otišli su dobrim dijelom već nakon kapitulacije Mussolinija) i onih kojima se onda kruti staljinistički režim zamjerio na bilo koji način, u tom drugom valu je bilo najviše mladih ljudi, kojima nije odgovarao rad u rudniku, pa su legalno, uz pasoš, otišli potražiti potražiti bolji, bogatiji i sretniji život. (Bilo je tu i mnogo mojih vršnjaka, prijatelja i znanaca, mahom onih koji su završavali stručne škole, dok su gimnazijalci odlazili na studije). Tu su u Americi našli, ali je većini od njih srce, uz roditelje i prijatelje, ostalo u rodnom kraju, zavičaju, ili "storen kraju" kako su ga s nostalgijom zvali. Upravo takvi zavičajni klubovi su im pomagali da i u dalekom svijetu pronađu mjesto svog okupljanja, druženja, djelovanja, pjevanja na "tonko i debelo" uz meh. 

Starije generacije djelovale su već u sličnim klubovima, od Plominjana, Čepljana do kluba Istria, a oni "tdri Labinjani" već 2. marta 1977. godine, u spomen na Dan rudara i blagdana svog Labina osnivaju svoj zavičajni klub, iza kojeg će u slijedećim desetljećima ostati mnogo zajedničkog druženja i aktivnosti. od nogometa, do folklora i silnih piknika. Prvi predsjednik kluba Rudar bio je Gvido Bastijanić, koji je radio u ondašnjem Istratransu, kojega sam poznavao dobro, kao i mnoge njegove prijatelje i članove društva. Od početka su održavali vrlo dobre odnose sa službenim Labinom, kojega će kasnije često posjećivati a imali su i dobre odnose sa jugoslavenskim  konzulatom. 

  Već dvije godine kasnije na svoj nogometni turnir zovu labinski Rudar, ali igrom okolnosti na njihovo mjesto upada NK Istra, a njihov sam gost i ja, tada urednik tek pokrenutog općinskog glasila Labinska komuna, na čijim je stranicama bila tiskana i rubrika Iseljenički kutak. Lijepo se sjećam da je nakon prve utakmice nedaleko od aerodroma John Kennedy jedan od zanesenih labinskih iseljenika počeo mahati zastavom i vikati "Živjela Jugoslavija i Tito", na što mu je drugi uzviknuo da bi mu bilo bolje da je ostao doma! 

Prvi mali ljubilej - desetu obljetnicu postojanja obilježili su prigodom foto-monografijom, a potom još s nekoliko sličnih djela, vjernih svjedoka njihova života u bogatom i šarolikom svijetu daleko od njihova ognjišta. Doma čuvam neke od tih dragih knjiga, koje je na sličan način objavljivao i drugi veliki iseljenički klub Istra, ali sve do neki dan nisam vidio njihovo prvo izdanje. Do njega sam došao srećom u Antikvarijatu Krila Labina u središtu Podlabina, gdje često zalazim kupujući, ali i donirajući uglavnom zavičajne knjige. Knjiga je bila u lošem stanju, ali to nije umanjivalo njenu vrijednost. Pisana je na dobrom hrvatskom jeziku s malo grešaka, dobrim emocijama i poruka, vrlo plastično opisujući njihov život i djelovanje unutar svog Rudara. Njeno tiskanje poticano je i  mnogobrojnim sponzorima mali ili većih tvrtki iza kojih su u pravilu bili naši ljudi, što je dodatno oslikavalo njihov život i snalaženje u dalekom svijetu. Pozdravima su se priključile i brojne obitelji.

Djeličak te neobične i dobro složene knjige, koje zasigurno ne bi bilo bez tog kluba za Amerikance neobičnog imena, odvojio sam za ovu priliku i u spomen na sve one koji su napustili ovaj svijet. Lijepa bi bila naša gesta kada bi se odgovarajuća izložba o "našim Merikanima" našla i, recimo, u labinskom gradskom muzeju, gdje je prije nekoliko godina održana i izložba poznatog tamošnjeg fotografa i grafičkog urednika Bruna Blažine, rodom iz naših krajeva! Svojim sjećanjem na svoj "stori kroj" i njegovu rudarsku tradiciju to su i zaslužili!       























srijeda, 16. studenoga 2022.

OSVIJETLJENI DIMNJAK NEKADAŠNJE TOPLANE - VERTIKALNI SVJEDOK (KRATSKE) POVIJESTI RAŠE



Rijetki su gradovi kao Raša, grada starog tek 85. godine, koji još ima dosta svojih vršnjaka, koji bi bili lijepo poznati na obilježavanju zajedničkog rođendana - 4.studenoga 1937. godine, kada je i službeno proglašen općinom. Iako sam "trdi Labinjon" nikada ne propuštam priliku navesti da sam rođen u Raši, u vrijeme kada je ona imala tek nešto više od devet godina! Bile su to godine njenog ubrzanog rasta i dinamičnog života, koja su kasnije nas Labinjane često i vrlo rado privlačile u to mjesto, o čemu sam prije 15 godina pisao iu uvodu knjige "Raša moje mladosti", pa sada neće ponavljati to gradivo!(Joj što godine lete, pogotovo kada ih se puno "nakotilo"!)

Posljednje obilježavanje rođendana "Najmlađeg grada u Istri" bilo je također lijepo i sadržajno, a meni je najviše "in" bilo osvjetljivanje dimnjaka nekadašnje gradske toplane, koja je u početku bila jedan od zaloga i simbola tadašnjeg visokog standarda življenja (kojega su Rašani u međuvremenu izgubili!). Dimnjak je obnovljen oko dvije godine i njegovim osvjetljivanjem vraća se tračak nade u buđenje ovog dugog usnulog grada. 

On se nalazi na trgu nedaleko od ulaza u nekadašnji rudnik, poznat kao Karlota, odakle su nakon rata dosta dugo, najprije "kovarice", a potom moderni autobusi ondašnjeg Autoprometa vozila u više smjena rudara iz okolice Labina, ali i većeg dijela Istre, na posao je posla. Vjerujem da će se dogoditi čudo te da će mnogi znatiželjnici u neko skoro vrijeme preko ove zgrade moći razgledati duge hodnike nekadašnjeg rudnika. 

I još nešto - da će se brojni prostori danas zapuštene i devastirane Direkcije, koja je svojedobno bila ugostila i poodavno nestalu tvornicu čamaca "Kvarnerplastiku", biti pretvorena u atraktivna mjesta mnogih događanja i svjedočenja povezanih s ondašnjim rudnikom i njegove rudare, svojevrsne heroje ( i žrtve) rada! Bez kojih bi izgled i sudbina današnje cijele Labinšćine bila sasvim drugačija. Nekadašnji r udnik i rudari takav dobro osmišljen centar i zaslužuju. U tom slučaju središte Raše, kao i drugi njegovi dijelovi, ne bi bili pusti i przni kao u trenutku nastajanja ovih fotki, koji dan nakon velike fešte 

Uz rudarski pozdrav Sretno!