Odlično uređen rudarski lift svakog sata spušta se do Podzemnog grada, radi kojeg svakodnevno i tijekom zimskih mjeseci dolazi na tisuće turista. Zbog toga je većina rabačkih hotela otvoreno, a zabavni noćni život zadivljuje svojom maštovitošću i raznovrsnošću. U trenutku kada sam ulazio u kavez lifta, panično se prepadoh dubine labinskog podzemlja. Dovoljno da se probudih. I odmah osjetih sreću što sam u krevetu i na čvrstom tlu, a ne na putu u središte zemlje. Dovoljno da se nekoliko sati kasnije s fotoaparatom uputim prema našem starom,zarđalom šohtu, za kojeg moj siromašan grad nema kojih stotinjak kilograma temeljne boje za njegovo bojanje. O čemu se priča najmanje dvadesetak godina.
Zadnji put kada sam sam se uspinjao prema vrhu tornja, nijemog svjedoka rudarenja u Labinu, nije bilo nikakve zapreke i barijere. Ovog me puta na stepeništu dočekaše zatvorena željezna vrata i znak zabrane prolaza. Nisam se, ipak zbunio, već sam se uputio prema stepeništu, koja su od nekadašnje lamparne vodila do šohta i Pjacala. I nisam se zabunio. Za čas sam se počeo uspinjati uskim stepenicama s foto-aparatom u rukama prepustivši se lijepom pogledu na svoj grad i bezbrižnom fotografiranju.
Administrator je uklonio komentar.
OdgovoriIzbriši