PUTUJEMO JADRANOM DO LABINA, RAŠE I LABINSKE REPUBLIKE

Knjiga Putujemo Jadranom, naslov je knjige objavljene 1965. godine u nakladi Znanje iz Zagreba. U njoj autor Mato Božičević putuje Jadranom, od Kopra do Budve, i bilježi svoja zapažanja.
Čini to umješno i zanimljivo, uključujući i kada obilazi rudarsku Labinšćinu. Drevni Labin, novi Podlabin ili rudarski "hit" Rašu. Ili piše o povijesti Labinske republike. Stil mu je tečan, podaci o prošlosti rudarenja brojni i točni, pa ne upadaju u oči sitnije greške. Primjerice luka Bršica postaje Bršćica, Krapan Krapanj, a Vinež Vinjež. Bit će da se dobro informirao o mjestima kojima će proći na svom dugom putu po Jadranskoj obali, pa mu nije izbjegao podatak da je jedan od vlasnika rudnika bio bogat bankar Rothschild, ili da je intenzivno rudarenje započelo 1808. godine. Došao je i do nama poznatog podatka da je izvjesni Filipo Veranci još 1626. godine počeo kopati ugljen, odnosno smolu.
Divi se i podatku u rudarskim galerijama i horizontima, odnosno katovima, kroz koje je bilo izgrađeno više od tisuću kilometara pruge, kojima je ugljena završavao na Štalijama odnosno luci Bršica. I niz drugih podataka, uključujući i da je Albona bila rimski municipij  te je da je Labinjana Matija Vlačić bio jedan od najučenih Europljana 16. stoljeća. Bit će ipak da je njemu prije puta u ruke došla knjižica Labin kroz stoljeća autora Milovana Marića Monyja, objavljene desetak godina ranije u kojoj na sličan način piše o našem kraju.
I ovaj putopis u sebi sadrži i malo agitpropovskog duha, što je bilo uobičajeno u ranoj fazi socijalizma, gdje se vanjski i unutarnji neprijatelj tražio ili očekivao na svakom mjestu. Stoga i ovaj autor spominje strane vlasnike koji su grubo eksploatirali ugljen na štetu siromašnih rudara. Pritom je malo prošao mjeru, kada je napisao da je plod takve nemilosrdne eksploatacije bilo i urušavanje dijela starog Labina zvano Sveta Katarina. Pritom ga valjda nitko nije upozorio da se to dogodilo u vrijeme socijalizma, kada se tako nešto prema ondašnjim službenim kriterijima nije moglo dogodi ni slučajno!
 

RAŠA U GRADNJI NA NEGATIVIMA NA STAKLU

U ondašnjoj Italiji Raša je odmah u početku gradnje u proljeće 1936. godine bila pravo čudo ondašnje države. Kada je u ljeto iste godine duče Benito Mussolini posjetio gradilište najpoznatijeg rudarskog grada s veoma visokim standardima urbanog i osobnog življenja onda je središte grada već imalo današnje oblike.

Kako je to isto gradilište izgledalo na početku, dakle svega nekoliko mjeseci kasnije može se vidjeti i iz pet negativa na staklu učinjeni u milanskom studiju Grand prix, prema svemu sudeći autora M. Cappellija.

Usmjeravanjem prema svjetlu dolazi se do fascinantnih slika, ali pokušavajući ih skenirati, uz veliku opasnost da ih oštetih, rezultati su mnogo skromniji. U Labinu nisam od njih uspio dobiti fotografije, za što postoje posebni studiji, pa ću s vama do daljnjega moći podijeliti preslike samo tri negativa na staklu. Jedno od njih je nastajanje središta Raše, odnosno ulice koja je od Trijumfalnih vrata vodila do rudarskog okna odnosno bolnice. Drugi se snimak, dosta kvalitetniji, odnosi na zgradu u Vinežu, nekadašnji spacio, u kojem se danas nalazi popularna gostionica obitelji Rastović. Na trećem se negativu naziru temelji i tek podignuti zidovi kuća u donjem dijelu Raše. Bit će da je prilikom slaganja negativa u kutije, kojih je očito bilo više, i to ne samo Arsije, već i drugih labinskih rudnika, došlo do malih grešaka, pa se u tom paketu našao i Štrmac, odnosno zgrada današnjeg popularnog restorana.

Ove vrijedne negative sačuvane su zahvaljujući Brunetu Nacinelliju, našem Labinjanu iz Kanade, koji ih je dobio, koliko sam shvatio, od svog noneta. Još jednom hvala obojici, uz obećanje da će ti snimci biti dio naše rudarske baštine, bez koje je nemoguće pisati povijest Labinšćine.
Skenirani su zahvaljujući Povijesnom i pomorskom muzeju iz Pule, odnosno kustosici Lani Skuljan-Bilić, koja pokazuje veliko profesionalno zanimanje za fotografije s Labinšćine.

OD DOPOLAVORA DO MIRAMARE

Davno sam sam sebi rekao da ću sakupljati stare razglednice Rapca sve dok u moje ruke ne dođe kartolina s motivom nekadašnjeg hotela Jadran. Još uvijek tragam za takvom razglednicom. Izgleda da je hotel izgrađen uoči početka Drugog svjetskog rata, da je u njegovom sastavu bio i Dopolavora, društveni dom pod kapom fašističkog režima, koji su se gradili u svim većim selima Istre.
Bio je to treći hotel u Rapcu. Prvi albergo Quarnero, otvoren je 1889. godine, bio je u vlasništvu obitelji Višković, a pod tim se imenom zapravo skrivao pansion. Hotel Trieste je sredinom dvadesetih izgrađen u produžetku gradske luke, a u njegovoj neposrednoj blizini otvoreno je prvo pravo rabačko kupalište. Za Jugoslavije bit će to popularni hotel Primorje, od kojeg danas radi samo restoran.
Dopolavoro, kasnije Jadran, ugošćavao je uglavnom labinske radnike i rudare te njihove obitelji. Danas je taj objekt pod nazivom Miramare jedan od simbola turističke povijesti Rapca, odnosno njegovog početka, koji je bio nezamisliv bez smještaja turista u obiteljskim kućama. Tradacija je to duža od jednog stoljeća.
Među šezdesetak razglednica s motivom Miramare odabrao sam ovih osamnaest na kojima ćete sami uočiti mijene u ovom dijelu Rapca s kraja tridesetih proteklog stoljeća, do izgradnje zaobilaznice otprilike pola stoljeća kasnije.