GLASILA LABINSKE ŽUPE -.OD LABINSKIH HORIZONTA DO RIJEČI

Kada se početkom sedamdesetih proteklog stoljeća u Labinu pojavilo glasilo Labinske župe naslovljeno Labinski horizonti izazvalo je popriličnu pažnju tamošnje javnosti. Kako i ne bi kada se to dogodilo u crvenoj, radničkoj Labinšćini, kako se tepalo ovom dijelu Istre, i to u godini obilježavanja pola stoljeća Labinske republike, odnosno velikog štrajka započetog 2. ožujka 1921. godine. Bilo je i komentara u stilu kako su se to usudili, ali se dalje od takvih ocjena partijskih dogmata nije otišlo.

Urednik Labinskog horizonta bio je ondašnji župnik Ante Žufić, a njegova se redakcija u Župnom uredu u Podlabinu, ondašnjem Šetalištu Đure Salaja, nedaleko od današnje kuće obitelji Vukelić. Možda i zbog opreza same redakcije, odnosno Župnog ureda, u LH nisu bila napisana imena njenih članova, a među novinarima, uz poznate istarske svećenike, među kojima je bio i kršanski župnik Ivan Prodan bili su i kasnije poznati labinski novinari Daniel Načinović i Aldo Matelić te Božo Glavičić, radnik Prvomajske iz Kranjci, koji će kasnije, poput Načinovića i Matelića, biti autor više knjiga.

Zanimljivo je da se ovo glasilo tiskalo na šapilografu, pa je i grafički bilo dosta loše opremljeno, a izlazilo je nekih desetak godina. Točno koliko ne znam, što ne znaju ni u Župnom uredu, gdje nemaju sačuvane brojeve.Ovaj primjerak objavljen uoči Božića 1976. godine, sačuvao je Franko Zidarić, osoba veoma vezana uz labinsku crkvu, posebno njen zvonik, koji je bio i suradnik LH kao autor križaljke objavljivane na posljednjoj stranici.

Uz njegovo ime i strast prema križaljkama povezuje se i drugi labinski crkveni glasnik Riječ, čiji je prvi broj izašao na Božić 1994. godine. Vremena su bila druga pa je i to glasilo tehnički bilo mnogo kvalitetnije. Tiskalo se u Tiskari i knjigovežnici Labin, a njen glavni i odgovorni urednik bio je tada omiljeni labinski župnik Vilim Grbac, koji u Labin dolazi potkraj osamdesetih. Poznati su i članovi uredničkog vijeća: Lorena Dušati, Elvira Fonović, Juna Kiković, Nevina Miškulin, Stipan Mišura, Draga Novak, Sabrina Stemberga Vidak i Kristina Zidarić. Dio tekstova je objavljen i na talijanskom jeziku, a osobito su bili aktivni mladi.

U nastavku svog postojanja Riječ doživljava redizajn i ljepši izgled, a mijenja se i sastav uredništva te lista suradnika, među kojima su i fotografi Rajko Tasić i Rajko Boričić, odnosno njegov Fotofestival. U impresumu broja 32 iz srpnja 2000. godine navodi se sastav uredništva, u kojem su, uz glavnog i odgovornog urednika Vilima Grpca još novi članovi Zdenka Carević, Ester Kokot, Gordana Milevoj i Božica Višković. Uz nju tekstove lektoriraju Gordana Milevoj, Zdenaka Carević i Josip Miličić. List je tehnički uređivala Sandra Juričić, grafički obrađivala Antika d.o.o a tiskao se u Labinskoj tiskari 

Odlaskom Vilima Grpca iz Labina, koji je u njemu djelovao punih 16 godina, ubrzo je utihnula i Riječ, a ovaj primjerak također je sačuvao Zidarić. Hoće li se jednog dana pojaviti i novo glasilo, u kojem će se pisati o vjerskom segmentu života u Labinu ?

PAOLO FONOVIĆ, FONKE - DRŽAVNI REPREZENTATIVAC IZ ČAMBARELIĆI

Tražeći mjesecima bezuspješno podatke o Žaku Fonoviću, jednom od najuspješnijih biciklista Istrije novije generacije, rodom iz Čambarelići, lijepog sela nedaleko od Potpićna, slučajno sam na internetu naišao na podatak da je Iride Vidaković njegova sestra. Kako poznajem ovu turističku vodičkinju konačno sam odahnuo. I s pravom, budući da mi je usput rekla da je ne samo brat bio državni reprezentativac, već i njen otac. Još nešto, što nema veze sa sportom, ali ima sa sportskim, natjecateljskim duhom - da je sin od njegova brata Žerarda Fonović doktorirao na svjetski poznatom fakultetu u Njemačkoj.
Naoružan tim informacijama i dobrim vodičom jučer predvečer stigao sam u njihov dom u Čambarelići, selo koje se prostire na širem području nego što se može zaključiti s ceste koja vodi za Potpićan i središnju Istru.

Stali smo ispred njihove kuće, odnosno doma njene obitelji. Dočekao me otac Paolo, poznatiji kao Đani, od krštenog imena Gianpaolo, kršan čovjek u 76. godini te njena majka Ljubica. Sjedamo za stol u prostranom i toplom dnevnom boravku te uskoro doznadoh da je ona rodom iz Karlovca. Tu se rodila ljubav zahvaljujući njegovom sportu i strasti za biciklom, tu su upoznali i Ferdinanda Schenka, nekadašnjeg karizmatičnog svećenika iz Kršana i antifašista, koji se raspopio odmah nakon rata zaljubivši se u 23 godina mlađu Amaliju-Ljubicu iz Svete Katarine.

I onda započe njegova priča o uspješnoj, relativno kratkoj i javnosti malo poznatoj priči o mnogo tisuća kilometara provedenih na biciklom na našim cestama, ali asfaltu više europskih zemalja te Tunisa. Kao klinac navukao je dres Biciklističkog kluba Rijeka, ali nakon što je prije toga morao sam kupiti biciklu. Takvo je bilo vrijeme, kaže moj domaćin Paulo, službeno Pavel Fonović, kako mu je ime ispisano i u njemačkim zbornicima o biciklizmu. Njegova upornost i nadarenost brzo dolazi do izražaja, pa već kao kadet i junior postaje državni reprezentativac pokojne Jugoslavije, a kasnije i seniorski. Dodaje da se još kao junior natjecao sa seniorima.

U notes bilježim da je sudjelovao na sedam utrka Kroz Jugoslaviju, da je bio pobjednik svih brdskih ciljeva od Zagreba do Rijeka, da je pedalirao i na trgu Kroz Sloveniju i Krvatsku preko Vršiča. Na utrci oko Tunisa upoznao je novi svijet Tunisa, sredinom šezdesetih vozi utrku kroz Nizozemsku, a godinu dana ranije sudjeluje i na utrci u Bergamu, gdje je na cilj stigao peti među oko 300 biciklista! Pokazuje mi češke i njemačke knjige gdje se spominje njegovo ime, a onda kao da na mom licu vidi zrnce nevjerice, pa na stol, uz ranije vino, stavlja i album s brojnim fotografijama mladog vitkog mladića s kacigom na glavi.

Na kraju me vodi u drugu sobu punu fotografija na zidu te mnogo pehara u i na ormarima. Oni brojniji su od njegova Žaka, koji sada nošen poslom putuje po svijetu, a oni drugi su njegovi - veli mi Paulo, koji je sportsku karijeru završio u 26. godini u pulskom Siporeksu, kojega tada vodi legendarni Edi Rajković, Puljanin labinskih korijena. Kasnije će sa sinom  Žakom i rođakom Gržinićem osnovati biciklistički klub u Kršanu, čija je aktivnost zamrla prije nekoliko godina.
I dok u društvu njegove kćerke Iride, također prožete sportskim duhom, napuštam dom obitelji Fonović i njihove Čambarelice, čija ljepota je zapela za oku i jednom Nijemcu i Talijanu, što u njihovoj blizini sagradiše kuće, bilo mi je jasno da uz ovakvog oca nemirna duha, umirovljenog zidara, ni sinovi Žak, Žerard i David nisu mogli pobjeći od teškog, ali lijepog sporta prožetog kolektivnim duhom.

U takvom okruženju poraza nema!

         

STORI GROD - ILI ŠUMBERSKI KAŠTEL

Imate dosta slobodnog vremena, a manjak ideja kako ga utrošiti, uputite se u Šumber. Ili točnije u drevni kaštel na rubu Raške doline, uz Kršan i Kožljak, jedne od tri utvrde na među između Habsburga i Mletaka. Kraljevaca i Benečana, odnosno Pazinske knežije i Serenissime. Stori grod ili Faroš kako ga još mještani zovu. Pogledom gotovo nadomak biskupskog Pićna i središnje Istre, a preko doline rijeke Raše, ili Luga kako ga zovu, osjetite dah nedalekog mora.

Šumber, kojih pet kilometara udaljen od Labina, poznat je i po hodočašću Petangošt prema crkvi Majke Božje od Drena i njene neobične legende. Ljubitelje sakralne baštine privlači i crkvica svetog Kvirina iz 16. stoljeća s glagoljaškim tekstom.

Odlučite li se za kaštel na istom mjestu oduševit će vas spoj ljepote prirode, šarm ostataka srednjojekovnog kaštela te duh i mir župne crkve svetih Ivana i Pavle, na kojoj je u kamenu ispisana godina njena utemeljenja - 1679.

Ovom zgodom neću kukati zbog potpunog zaborava tog vjernog svjedoka našeg postojanja na ovim prostorima, čije je temelje postavio plemenitaš Schoenberg, koji će se s vremenom i duhom govora ovdašnjih ljudi pretočiti u kasniji i današnji Šumber. Ponudit ću vam svega nekoliko fotografija nastalih za nedavnog obilaska tog čarobnog kutka našeg zavičaja, sa željom da se uvjerite s njima što vam kazuju ove riječi.

I da se doma vratite s još ljepšim dojmovima i slikama te da se u Šumber opet dođete idućeg ljeta na Petangošt i još se jednom uvjerite u njegove ljepote i duh ovdašnjih ljudi. Ili da pokušate doći do knjige Jedna zemlja, jedan rat, Istra 1615/1618, poznatog pulskog povjesničara Miroslava Bertoše, u kojoj piše i o manje poznatoj povijesti Šumbera. Iz nje citiram slijedeće poglavlje:

Konjički providur Alvise Zorzi s milicijama iz Labina napao je 8. studenoga 1616. godinekaštel Šumber i spalio sve njegove burgove, odstranivši prethodno iz kuća djecu, starce i nemoćne. Isto je učinio i sa sjenicima i štalama na Šumberšćini i napisao u svojem izvještaju (koji je prenio vladi labinski podeštat Bollani) da je uništena velika količina vina, ulja, soliu i ostalih namirnica te oteto dosta stoke.Mletačka je vojska ubila 20 Šumberaca koji su pokušali braniti burgove, dok su se ostali povukli u teško osvojiv kaštel. Istodobno su spaljena i dva mosta na rijeci Raši preko kojih su nadvojvodina vojska i tamošnje žiteljstvo vršile napade na Labinštinu."

BONIFIKA ILI MELIORACIJA RAŠKE DOLINE

Do početka tridesetih proteklog stoljeća ušće rijeke Raše u more u istoimenom zaljevu bilo je neuređeno, pa su velike površine bile praktički neupotrebljive. Nakon isušivanja Čepićkog jezera započelo je njegovo uređivanje sustavom brana, kanala i velikih crpki. Tim je velikim melioracijskim zahvatom moru otetom mnogo zemlje, čime je Istra dobila prve poldere, inače "patent" Nizozemske. Dobivene su velike poljoprivredne površine koje su se, poznate kao bonifika, odnosno dobro, najviše koristile za prehranu rudara Krapna i uskoro novog rudarskog grada Raše.

Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata opskrba hranom rudara i lokalnog stanovništva postao je jedan od prioritetnih zadataka novog režima. Kako je rat prekinuo sve faze melioracije doline rijeke Raše, poslu se prionulo čim je oružje utihnulo.

U skladu s novim pravilima igre radne akcije, ne samo mladih, bile su onda najkraći i najbrži put za ostvarenje dobivenih zadataka.

Ukoliko vas zanima kako je to izgledalo možete ovdje prolistati više stranica Glasa Istre iz tog vremena.

STARI KOŽLJAK ČEKA SVOJE SUTRA!

Svaki put kada se uputim prema srednjovjekovnoj utvrdi, kaštelu, burgu, svejedno kako ga nazivam,u meni se bude posebno osjećaji.
Čim s ceste Vozilići-Sušnjevica nedaleko od današnjeg istoimenog sela skrećem uskim putem preko godinama otpisane pruge Lupoglav-Štalije, kao da ulazim u neki veliki lijevak davno svršenih vremena zaglušujuće tišine. Koju još više naglašava obližnja Učka i kameni lanac što se gubi u obližnjem Kvarneru.
Još dok mislima prebirem po u korov zaraslim šinama pogled mi se zaustavlja kraj malog kamenim zidom ograđenog groblja usred kojeg mnoge tajne čuva mala crkvica. Pokraj nje se prošao dosta puta, ali svaki novi dolazak doživljavam kao prvi. Kao i susret s ostacima sela Zagrad, uz čije kamene kuće, opet sve puste, šeću duhovi nekog drugog i drugačijeg vremena. Svoj parkirani auto doživljavam kao svojevrsno skrnavljenje tog trajno svršenog vremena.
I dok uskim putem, kojega obilježiše planinari, gotovo kradom i šuljajući hitam prema nekoliko stotina koraka udaljenom drevnom Kožljaku, kao da osjećam da će mi svakog trenutka prepriječiti puti srednjovjekovni vitezovi i ratnici.
Lijevo pogled mi se gubi na Čepićkom polju i zvoniku crkve u Brdu, a magla koja se njime razvukla kao da mi nudi nekadašnje jezero.
Desno mi se oči uspinju strmim kamenim stazama što vode prema Liburniji. Kao da čekam da će se iza prve kamene gromade pojaviti koja koza, divokoza po kome je mojem odredištu nadjenut i naziv. Kožljak. Wachsenstein, ili Rastuća stijena, kako mu nadjenuše ime njegovi srednjovjekovni gospodari. Bilo ih je dosta i kasnije. Među njima i plemenitaši Nicolichi, kojega se povijest sjeća po njihovom često konzumiranom pravu prve bračne noći.
U hipu sam ispred lijepih kamenih vrata i još jednom hitam u zagrljaj ovoj srednjovjekovnoj ljepotici. Utvrdi od koje su ostali tek goli zidovi, uključujući i crkve svetog Hadrijana. Pažnju mi opet plijene lijepo stepenište kojim poskakujem da samog vrha kaštela, koji se na nekim mjestima sljubljuje sa strmim kamenim blokovima. Uz stalni osjećaj da sam ne dobro došao uljez u nekom drugom dobu. I krivac za njegovu današnju sudbinu, koja mu je oduzela pravo na sutra. I ostavila tek bogatu prošlost, čiju poruku nikako da shvatimo.
I dok mi se u povratku pogled gubi prema njegovim kaštelima vršnjacima Kršanu i Šumberu, htjedoh reći Schoenbergu, koji su prije nekoliko stoljeća nadzirali među mletačkog i habsburškog imperija, sjetih se legendarnog Vladimira Nazora i njegovih priča o životu gospodara Kožljaka i okolnih seljaka. Ne bi li mi i on predbacio, da me ovdje sretne, zbog čega smo oduzeli dušu i pravo na sutra ovom srednjovjekovnom dragulju?
I večeras dosta dana nakon mog klanjanja sjeni Rastuće stijene misli mi teško izlaze iz grča tog vremenskog lijevka. Vir prošlosti mi ne da mira. Kao ni ove slike.