LABIN I TOŠO DABAC

Jedna od najljepših i najkvalitetnijih poslijeratnih monografija Istre pod naslovom Istra - prošlost, sadašnjost objavljena je 1969. godine u Zagrebu u nakladi BINOZA-EPOHA. Korektan, odmjeren tekst više autora, među kojima su i Zvane Črnja, koji je i urednik knjige, te Vjekoslav Bratulić, Josip Roglić, Jelka Ribarić-Radauš, Slavko Zlatić i Etore Poropat. I još bolje fotografije koje potpisuje hrvatska fotografska legenda Tošo Dabac(autor čuvene fotografije istarske seljanke u liku dviju nonica iz Presike Tonke Višković i Luce Brezac), njegov pulski pandan majstor fotografije Alojz Orel, zatim Nenad gattin, Krešimir Tadić i drugi. Za odličan izgled monografije pobrinulo se ime u liku i djelu Alfreda Pala.
Potkraj šezdesetih, dakle prije nešto više od četiri desetljeća, i Istra se sve dinamičnije razvija u zemlji koja je otvorila svijetu svoje dotad čvrsto zabarikadirane granice. Uz brodogradnju i industriju sve se brže razvija i turizam, koji svoje korjene pušta i na Labinšćini, odnosno u Rapcu. U to vrijeme novo ljetovalište ima u svim smještajnim kapacitetima oko 8400 mjesta, s udjelom od 11,5 posto u ukupnom turističkom prometu Istre. Uz još uvijek prisutno rudarstvo razvija se i industrija tokarilica Prvomajska, podignuta je TE Plomin 1, a i Raška dolina dobro se obrađuje za razliku od sadašnjeg korova i otužne slike. Sve to uz prirodne ljepote Labinšćine i njenu bogatu  povijest našlo se u fokusu fotografa spomenute monografije. Uz podatak da je Općina Labin prema popisu od 1961. godine imala oko 35600 stanovnika, ili gotovo deset tisuća više nego danas.



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

NAŠ RENATO PERNIĆ

Danas mi se u moju biblioteku vratila knjiga Renata Pernića Narodne pjesme iz Istre, tiskane daleke 1985. godine. Kako sam je bio već gotovo otpisao radost njena vraćanja u staro jato bila je to veća, pogotovo što se radilo o djelu osobe s kojom sam na Radio Puli radio petnaestak godina. I što ne samo zato što je Renato Pernić nama u baštinu ostavio silno bogatstvo naše, istarske narodne glazbene tradicije, koje bi bez njega najvećim dijelom otišla u trajni zaborav, već što je u istoj mjeri bio veliki čovjek. Odličan suradnik, koji je za naše novinske priloge uvijek birao pravu glazbu, dobrodušan, uvijek nasmijan, neposredan. Od jutra do mraka spreman za šalu, nezaboravan zabavljač u prigodnim feštama zaposlenika Radio Pule. Osoba koja je voljela Istru, njenu narodnu glazbu, ljude, dala ogroman doprinos društvenom i kulturnom razvoju svoga Roča, u kojem tamošnje kulturno-umjetničko društvo s razlogom nosi njegovo ime.
Kakav je Renato bio gromada od čovjeka najzornije će vam predočiti ovaj događaj koji se zbio prije tridesetak godina. Poslom smo išli do Slovenije, nadomak talijanske granice i onda smo se na njegovo traženje našli u Trstu. Automobil se našao ispred jedne trgovine u koju je Renato uletio i isti čas se zagrlio s prodavačem, koji je bio ozaren od sreće. Kako su međusobno govorili na svom ročkom dijalektu, koji je "otkačen" kao i naš labinjonski, Renato će mi brzo objasniti da je to njegov prijatelj iz Roča, koji je prije nekoliko godina Buzet zamijenio Trstom. I sada je uslijedilo ono najvažnije - nakon što je njegov prijatelj fino poslužio kupca, na moje iznenađenje zaključava vrata trgovine, otvara bocu i reže salamu i koji trenutak kasnije zapjevaše iz sveg glasa jednu našu narodnu! Lako kantat doma, ma pravi gust je kada zakantaš usred Trsta - dobaciše mi ošinutim srećom neobična susreta!
I zbog čega smatram da je Renato Pernić i naš, koliko je i dio svakog kutka glazbene Istre, a ne samo rodnog Roča? Neprijeporno je da je on neobično volio Labinšćinu, da je posebno cijenio naše narodnu glazbenu tradiciju i njene mnogobrojne sopce i pjevače, koje je opisao u dvije svoje knjige, od kojih je ona o sopcima posebno svečano promovirana u Raši. Zbog toga mu nije bilo teško, zajedno sa svojim uzorom i učiteljem Slavkom Zlatićem,. sudjelovati na svakoj završnici Labinskih konti na Dubrovi, čijoj je ondašnjoj afirmaciji nemali njegov doprinos. Ne jednom je u razgovoru sa mnom naglasio da su mu Labinjani posebno dragi, da se među njima osjeća kao doma. Možda je nato malim dijelom utjecao i njegov glavni urednik i direktor na Radio Puli Šanto Kranjac, koji je svestrano podupirao njegovo djelovanje.
Ove je godine prošlo deset godina od njegova prerana odlaska s ovog svijeta. Premda je znao da mu je kraj blizu, i dalje je, premda u mirovini, magnetofonom i u pratnji snimatelja i velikog prijatelja Branka Paića putovao Istrom snimajući emisije iz narodne glazbene baštine za Radio Pulu i Hrvatski radio. Srećom, nadživjela su ga njegova djela, njegove pjesme, svirke i drugi svjedoci našeg dugog prisustva na tlu Istre. Iz njegovih knjiga Narodne pjesme iz Istre i Meštri svirci i kantaduri, a bio je neobično pismen i pedantan, tek nekoliko fragmenata koji svjedoče o sopcima i kantadorima naše Labinšćine.



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

  

DRAMA KOVA JE NASA RAŠANA ŽUPANIĆA

Neki dan me zvala znanica i pitala da li slučajno znam tko se krije iza pseudonima Rašan Županić, koji je potpisao dramu Kova je naša objavljenu prije točno četiri desetljeća, odnosno 1972. godine. Uzvratio sam da je Rašan Županić zapravo poznati istarski novinar Armando Černjul, za svoju braću Bruno. Rašani je nadimak njihove obitelji, a kako sam navodi u predgovoru knjige džepnog formata, rođen je u selu Županići nedaleko od Svetog Martina na Labinšćini.
Njegova drama temeljena je na događajima iz 1921. godine, odnosno pobune labinskih rudara, poznata kasnije kao Labinska republika., koja je trajala od 2. ožujka do 8. travnja, kada je ugušena u krvi i hapšenju rudara. Prvi i treći čin odvijaju se u raškoj gostionici, u kojem je glavni lik Dinko Mene Bičić, koji se u razgovoru s mladim rudarima iz Bosne prisjeća povjesnog štrajka. Drugi se čin, kao san Bičića odvija u pulskoj sudnici u kojoj se sudi organizatorima tog bunta, među kojima je njihog vođa Ivan Pipan.
U predgovoru, pisanoj na labinskoj cakavici, autor navodi da je dramu napsao 1967. godine, kada je nudi najprije Televiziji Zagreb, a 1970. godine i Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan Zajc, ali nikada nije dobio odgovor. Iste godine dobiva negativan odgovor Odbora za 50. obljetnicu Labinske republike, koja se svečano i uz nazočnost Tita obilježila godinu dana kasnije, uz obrazloženje da mu se neće izvesti drama "perke je napisena na labinsken dijalekte, a da je proslava jugoslavenskog karaktera..." U dosad neizvedenoj drami pjeva se i Černjulova pjesma Labinski kovari, koju je uglazbio pokojni skladatelj Nello Milotti, a zvedena je 1969. godine na MIK-u.
Naslovnu stranicu drame oblikovao je akademski slikar Renato Percan, izdavač je bila LIBURNIJA-UMFIKSI,  a za izdavača se potpisuje još jedan Labinjan - Bruno Rajković.



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

Armando Černjul je novinarsku karijeru započeo u labinskom Raškom rudaru, a završio kao dopisnik Večernjeg lista u Puli.

OPATIJA BAJNA U SRCU DANIELA NAČINOVIĆA

Početkom ovog tjedna Mjesec knjige u Gradskoj knjižnici Labina otvorio je nenadmašni Vinežon iz Pule Daniel Načinović. Više od sat vremena iz glave je, nadahnuto do daske, kazivao svoje pjesme, govorio, pjevao uz gitaru svoje pjesme, u maniri rođenog kantautora i šarmera držao publiku u svojevrsnom transu. I još jednom pokazao da je s pravom onaj pravi, istinski umjetnik, i prije svega čovjek. koji umije razgaliti dušu. I drugima dati svoje srce.
Pjevao je i o mnogim ljubavima, moru, galebovima i kartulinama u Opatiji bajnoj, učinivši je tako još bliskijom i dražom nama iz nekadašnjeg sivog rudarskog Labina, koji smo s nekom vrstom strahopoštovanja prilazili ulicama ovog mondenog ljetovališta iz doba Austrije.
Ove su kartuline, samo sitna kap u moru s timbrom Abbazia, koje su pronosile toplinu i ljepotu ovog mjesta u podnožju Učke. I dah duha uvijek vedrog i dobrog Daniela!



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius. com

SOPRAN ANA MARIA LABIN U (svom) LABINU

Upoznao sam je u starom Labinu. Preciznije u knjižari "Libreti&Rikordi".Mlada, zgodna, naočita. I kasnije - doznadoh - vrlo neposredna i srdačna!
 Kako se stalno raspitivala o Labinu, a govorila je talijanski, pitao sam je da li su njeni roditelji možda podrijetlom iz našeg grada ili postoji neki drugi razlog njenoj naglašenoj znatiželji za naš grad. Odgovorila mi je da živi u Bernu, da je rodom iz Rumnjske, Bukurešta, i da se preziva - Labin. Ana Maria Labin. I da je zanima postoji li kakve veze između njenog prezimena i našeg Labina, zbog čega je namjerno iz Beča skočila do nas. Na moj upit čime se bavi odgovorila je da je operna pjevačica, sopran i da ima sve više posla širom Europe. Ostali smo u kontaktu, zahvalio joj što besplatno prenosi ime našeg grada, pratim njenu karijeru, nastupala je i u Berlinu, Parizu, milanskoj Scali. Ime joj se sve češće spominje, a tek je sada navršila treće desetljeće. Bilo bi divno da se povežu dva Labina, da gđica Labin nastupa u Labinu. Onako usput tu sam (promocijsku) ideju predložio nekim političkom moći potkovanim sugrađanima, ali za tako nešto nije bilo sluha.

Surfajući po internetu naišao sam i na neka druga, manje ili više poznata imena, koja nose isto prezime. Danas je u moj biblioteci knjiga Stalin il terribile,  Francuskinje Suzanne Labin, u kojoj još potkraj četrdesetih proteklog stoljeća vrlo argumentirano piše ne samo protiv Staljina i Sovjetskog Saveza, već i protiv komunizma. Bila je socijalistkinja, ali ne i komunistkinja, davala je prednost deokraciji nad diktaturom, pa makar i u ime proletarijata. Poodavno je nema, a iza nje je mnogo sličnih naslova, od kojih ni jedan nije preveden kod nas.

U Beču danas nema ni tvornice papira po imenu Labin, o kojoj svjedoči ovaj zanimljiv račun s početka 20. stoljeća. Adresa brzojava glasila je LABINPAPER. Dosta kasnije doznao sam da je u Hamburgu odmah nakon Prvog svjetskog rata djelovala tvornica papirnate ambalaže Labin&Koppel, o kojoj svjedoči i priložena propagandna razglednica.

Doznao sam potom da se jedna slikarica iz Venecuele sa stalnim boravkom u Njemačkoj, gdje je diplomirala prije 22 godine, zove Clemencia Labin. Živi u Hamburgu, izlaže u cijelom svijetu, a protekle je godine branila boje svoje zemlje na Bienallu u Veneciji. Labin je prezime i jednog poznatog australskog glumca.

Osim zajedničkog prezimena koje nosi ime našeg grada, za kojeg je naš Matija Vlačić Ilirik još sredinom 16. stoljeća napisao da se na narodnom jeziku zove Labin, zajedničko im je da se radi o uspješnim ljudima ili tvrtki. Više od toga mogu samo špekulirati i pogađati, odnosno nazvati igrom slučaja, kako sam prije pet godina odgovorio i mladoj sopranistici s početka ovog teksta. Koja možda još uvijek čeka da je netko službeno nazove iz "njenog" Labina? Ili da se održi summit svih poznatih Labina u našem Labinu?!

Ovih sam dana doznao da sve obitelji Labin veže židovsko podrijetlo.