VOJNA KARTA ČEPIĆKOG JEZERA GODINE 1928.

Vrlo detaljna karta Čepićkog jezera, koju je 1928. godine izradio Vojni geografski institut Instituto geografico militare) Kraljevine Italije 1928. godine, odličan je posrednik za uranjanje u ne tako daleku prošlost tog dijela Istre. Karta je snimljena u posljednji čas, neposredno prije početka isušivanja nekada najvećeg jezera na Poluotoku, kojega se danas sjećaju tek rijetki Čepljani. U njemu je vrlo plastično u prvoj Hrvatskoj pučkoj čitanki u Istri tiskanoj 1912. godine pisao Vladimir Nazor, a na to jezero podsjećaju i stare razglednice i fotografije. Ova pak karta najbolje dosad prikazuje njegove obode, potvrđujući da je ono jednim dijelom, onim na zapadnoj obali, bilo zapravo močvarno, nezdravo tlo. Zbog toga se o njegovom isušivanju razmišlja još u drugoj polovici 19. stoljeća, u doba Austrije.
Ova je karta zanimljiva i onima koji se bave toponimima, odnosno u konkretnom slučaju talijanizacijom naziva mjesta, brda, polja, potoka i drugih svjedočanstava slavenskog okruženja područja ispod Učke gore. U to vrijeme Čepićko je jezero poznato kao Lago d'Arsa, općinsko središte Sušnjevica zove se Valdarsa, polja Lug ponad Jezera postala su Lucchi, Brdo Briani, Nova Vas Villanova d'Arsa, Lazarići, Lazzari, Kontuši Contusia, Čambarelići Ciambarelli Čepić Felicia, itd. Često se samo mijenja grafija (Costerciani, Pogliana, Slatizza i drugo), vrlo česta su i skidanja onog Ć (Nacinovi, Laccovi, ali nerijetko ostaju i dalje Sincovici, Soldatici, Carlovici ili Bernici. Boljunčica se zvala Torente di Bogliuno, ali je s vrha Učke, od davnine poznate i kao Monte Maggiore i dalje tekao potok Studena. U vjerojatno prvoj knjizi o raškim rudnicima između dva rata, tiskanoj već 1919. godine priložena je zemljopisna karta s nazivima Susgneviza, Berdo i Cepić.
U svakom slučaju neobično vrijedna, zanimljiva, poučna i precizna karta koja se bez zamora može gutati satima.

                                                      saznaj više: www.mat.-flacius.com

RAŠA - OD VIA ROMA DO ULICE MATIJE VLAČIĆA ILI

Raša - grad ponos fašističke Italije, graditeljski je i povijesni biser čije vrijeme tek dolazi. Grad je to mnogobrojnih vrijednosti i zanimljivosti vezanih uz rudarsku tradiciju i Italije i Jugoslavije, mjesto sve češćeg obilaska znatiželjnika, ali i poznavatelja povijesti arhitekture i urbanizma.
U godini inauguracije Raše - Arsije, i ne tako daleke 1937. godine njen stanovnik postao je i tada jednoipol godišnji Bepi Kokot, koji u "bijeli grad" dolazi iz obližnjeg sela Cere. Dijete izuzetnog pamćenja, današnja glazbena legenda Labinšćine, koji u mirovinu odlazi kao šofer Grada Labina, prisjeća se mnogih detalja i zgoda iz onog doba. Ovom prilikom nam je tek spomenuo da je živio na dnu Via Roma, u trećem bloku, odnosno lotu, koje će se mnogi Aršijani, više sjećati kao Ulice Petra Drapšina, jugoslavenskog generala koji je sudjelovao u završnim operacijama u oslobađanju zemlje od njemačke vojske. Najmlađa generacija Rašana zna da ta ista ulica, u kojoj se nekada nalazio hotel inženjera, a kasnije nestala tvornica Inda, danas nosi ime znamenitog Istrana Matije Vlačića Ilirika.
Usporedo s tom "vijom" protezala se ulica koja je tada nosila ime talijanskog kralja  Vittorija Emanuela Trećeg.
U vrijeme kada su nastale razglednice obiju ulica, a to je bilo prije inauguracije Raše 4. studenoga 1937. godine, one još nisu bile službeno nazvane, pa se ispod motiva ulice koja je nosila naziv glavnog grada Italije pojavila legenda s tekstom Una via!

                                              

                                            aznaj više: www.mat-flacius.com

JAMA U GOLJIMA, POZNATIJA KAO VINEŠKA FOJBA

I nedavno očitovanje talijanskog parlamenta o fojbama u Istri aktualni je odjek davno završenog rata na ovim prostorima. Još uvijek neapsolvirana tema. Sergio Cella, autor vrlo opsežne monografije Albona, objavljene prije otprilike pola stoljeća, navodi da je u fojbi u Vinežu završilo stotinjak ljudi iz raznih dijelova Istre, odakle su dopremani autobusima smrti (la corriera della morte). Među njima je bilo i dvadeset Talijana Labina i 17 Raše.
Povjesničar Porečko-pulske biskupije u Istarskoj Danici od 1999. godine piše da je najzloglasnija bila jama u Goljima, odnosno Faragunima, poznatija kao kao fojba u Vinežu. Izvlačenjem žrtava iz fojbi u Goljima od 16. do 26. listopada 1943. godine rukovodio je na čelu vatrogasaca Pule maršal Arnaldo Harzarich, inače i iskusan speleolog. Vatrogascima se pridružila i spasilačka ekipa raškog rudnika, a njihov je rad osiguravala grupa od 25 njemačkih vojnika. U dva navrata službenoj se komisiji pridružio i porečko-pulski biskup Raffaele Radossi. Specijalnom dizalicom, koja je dopirala i do dubine od 226 metara iz jame je izvučeno 84 leševa, među kojima su žrtve bile i tri žene te 12 njemačkih vojnika.
Prema službenim podacima poslijeratne vlasti, objavljenim i u knjizi Radnički pokret i NOB na Labinšćini za Drugog svjetskog rata u tom je dijelu Istre u njemačkim, fašističkim i ustaškim logorima, "rastralentima" i mnogim ratištima život izgubilo 1336 Labinjana. U tom su popisu navedene samo žrtve koje su poginule od strane nacifašista, što nije konačni i precizan podatak o demografskom gubitku Labina i okolice u tom razdoblju.
Na zbrajanju samo vlastitih žrtava nije se oslonio Mario Gerbini, tršćanski odvjetnik rodom iz Plomina, koiji je u knjizi Quaderni di Fianona d'Istria nastojao napraviti spisak svih poginulih za rata s područja plominske općine, uključujući i one koji na morskim bespućem poginuli na talijanskim ratnim ili trgovačkim brodovima. Njegova se brojka zaustavila na brojci od 255 žrtava.
Prije desetak bilo je aktualno obilježavanje fojbe u Goljima te davanje počasti svim žrtvama rata na tom mjestu u prvim danima nakon pada Mussolinija.

                                    saznaj više: www.mat-flacius.com

RAŠKA DOLINA POČETKOM DVADESETIH 20. STOLJEĆA

Proteklo je nešto više od 90 godina kada je 23. ožujka 1923. godine iz Barbana prema Kopru, na adresu poštanskog službenika Carla Cosancicha, poslana ova neobično vrijedna kartolina. U početku me malo zbunjivala budući sam mislio da je s barbanske strane učinjen ovaj snimak Raške doline početkom dvadesetih godina minulog stoljeća. Onda mi se film odmotao do kraja shvativši da je fotograf bio na labinskoj strani nedaleko od Vlaške, gdje će se petnaestak godina kasnije izgraditi istoimena termoelektrana. U desnom dijelu razglednice je cesta Labin-Pula nadomak današnjeg mjesta Most Raša, koji u to vrijeme ne postoji. Pažljivo će oko zamijetiti most preko rijeke Raše i bijeli makadamski put koji vodi do Štalija i Trgeta. Mjesto Barban obilježio je pošiljatelj razglednice iz tog mjesta, naglasivši svoj prijatelju da se nalazi na nadmorskoj visini od 130 metara. Gradnja nove makadamske prometnice Labin-Pula započela je 1898. godine, dovršena je deset godina kasnije, kada je svečano otvorena 28. travnja 1908. godine. U isto je vrijeme premošćena i rijeka Raša, a dotle je Labin s Pulom bio povezan preko Pazina i Žminja. Kasnije dovršena prometnica Rijeka-Pula uz istočnu obalu Istre nazvana je Via Liburnia.
Ogromna vodena ploha, danas najvrjedniji dio snimka, dio je Krapanskog jezera, koji se proteže od današnje Raše do neuređenog toka i ušća rijeke Raše. Desetak godina kasnije, usporedo s isušivanjem Čepićkog jezera, ondašnjeg Lago d'Arsa, i melioracijom Raške doline, plitke močvarne površine će se isušiti i pretvoriti u plodna polja(ne obrađuju se, nažalost, posljednjih dvadesetak godina. Opsežnim i skupim radovima rukovodio je grof Giuseppe Lazzarini, prijatelj Ducea Mussolinija, a oni su bili prethodnica izgradnje modernog rudarskog grada Raša 1937. godine.
Razglednica je nastala svega nekoliko godina nakon aneksije Istre od strane Italije, što je vjerojatno bio jedan od glavnih razloga njenog krivog povezivanja s Barbanom. Nepreciznost je brzo uočena, pa je ispod teksta Barbana d'Istria utisnut pečat pravi naziv Valle d'Arsa.

saznaj više: www. mat-flacius.com

KNJIGA UGLJEN - KOREKTNO ŠTIVO O RUDARENJU I RAŠI

Kada sam minule subote na buvljaku na Britancu u Zagrebu na jednom štandu zamijetio skromnu knjigu autora M. Marinovića pod naslovom Ugljen, odmah sam pomislio da tu ima štofa i za moju znatiželju. Ili preciznije rečeno - u njoj se mora pisati o raškim rudnicima i kamenom ugljenu. I nisam se prevario. Uz vrlo malo ideološkog štiha, a objavljena je 1950. godine u nakladi Naučne knjižnice seljačke sloge, u njoj se daje vrlo precizan pregled proizvodnje ugljena u svijetu i kod nas uz nizanje niza podataka o vrlo širokom spektru koristi od njegove prerade. Raški se ugljenokopi navode po modernoj proizvodnji kamenog ugljena, spominje se da je intenzivna proizvodnja započela početkom 19. stoljeća kada Istra dolazi pod okrilje Austrije, a u Krapan najprije Bečko rudokopno društvo, a potom i bankar Rotschild.
U prvim poslijeratnim godinama u novoj socijalističkoj Jugoslaviji u trendu su udarnici, a među njima najveći je brand Alija Sirotanović, a među Labinjanima, kako navodi autor, prednjače udarnici Bičić i Griparić, koji nadmašuju i Sovjeta Stahanova, koji su do raskola između Staljina i Tita u svemu bili uzor našem društvu.
Knjiga je ilustrirana i s nekoliko fotografija, među kojima i snimkom ulaza u raški rudnik te Podlabinom nastalim za fašizma, koje autor navodi kao uzorne kuće za rudare, ne navodeći kada su podignute.

                                                         saznaj više: www.mat-flacius.com

LABIN - POLITIČKA ELITA ISPRED KUĆE VLASTI

Kopajući po svojoj arhivi fotografija i razglednica u rukama mi se našla zanimljiva fotografija s najpoznatijim društveno-političkim radnicima i privrednicima Labinšćini u prvim poslijeratnim godinama. Nepoznatom fotografu pozirali su ispred ulaza u zgradu općine u Labinu, podignute 1900. godine, popularnom Municipiju, na isti način kao što su političari rado činili i za Austrije, a potom i u doba Italije. Također nije mi poznat ni povod njihova okupljanja, ali je znana godina nastanka snimke - 1961. Ipak, poznata lica glavnih labinskih batica i drugih mojih sugrađana u vrijeme kada sam upisao prvi razred gimnazije, zatim limena glazba, partijska zastava i zimski kaputi, daju naslutiti da se radi o obilježavanju Dana Republike ili nekog drugog praznika.

 U fokusu fotografije su tri predsjednika općine, po današnjem političkom vokabularu - gradonačelnici, koji su bili općinski čelnici u tom razdoblju - Anđelo Verbanac, Ivan Zaneto Golja( u mantilu) i Ivan Franković. Odmah do Golje je Nini Poldrugovac, a u prvom redu desno su Josip Mikac, do njega Milevoj Dušić, zatim kasniji općinski predsjednik Bepi Gobo. Prepoznajem i Josipa Verbanca Pasaverija, predsjednika Kotara Pula, poznatog labinsko-pulskog rukovoditelja Ratka Gverina Lazarića, direktora Istarskih ugljenokopa Kulika. U drugom redu je i moj otac Bepi Kagarin, a u mnoštvu se nalazi i Toni Milevoj Karijola, zaposlenik rudnika i strastveni ribič, zatim rudarski inžinjer i upravnik Jame Labin Franc baznik, Vitorio Blašković i drugi. Bilo bi zanimljivo znati tko su klinci koje je privukla limena glazba i svečanost trenutka.
I slijedeće tri fotografije nastale su na istom mjestu - na prve dvije su čelnici Labinšćine prilikom rasformiranja Kotarskog narodnog odbora Labina, a na posljednjoj, snimljenoj 21. svibnja 1963. godine poziraju vijećnici kojima je tog dana istekao četvorogodišnji mandat u vrijeme predsjednika Ivana Frankovića. Uz njega na fotkama iz 1955. godine nalazi se jezgro političkog rukovodstva Labina u prvom desetljeću življenja unutar Jugoslavije -Tomažo Dobrić, Josip Verbanac-Pasaverijo, Oktavio Blečić, Mario Bičić, Milan Škopac, Vitorio Blašković, Marko Licul i drugi. Među njima su i brkati i stameni Ličanin Milan Rukavina Šain te dugogodišnji direktor direktor labinske gimnazije i drugih ovdašnjih srednjih škola Stjepan Matečić Štef.

                                                      saznaj više: www.mat-flacius.com