Vjerojatno da je malo Labinjana koji ne znaju da u New Yorku postoji iseljenički klub Rudar, u kojem su već nekoliko desetljeća najvećim dijelom okupljeni iseljenici s Labinšćine, ali i ostalih dijelova Hrvatske. Zbog toga taj naziv nije dat slučajno budući da je većina njihovih očeva i djedova, a manjim dijelom i oni radila u našim ugljenokopima., pa im je to bilo duboko usađeno u sjećanja prilikom odlaska preko oceana.
Većina od njih su bili dio drugog velikog vala iseljavanja koji se pokrenuo sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih proteklog stoljeća, kada se konačno otvaraju granice ondašnje Jugoslavije. Dok je u prvom emigracijskom valu odmah po završetku Drugog svjetskog rata bilo najviše Talijana(oni doseljeni u vrijeme Italije otišli su dobrim dijelom već nakon kapitulacije Mussolinija) i onih kojima se onda kruti staljinistički režim zamjerio na bilo koji način, u tom drugom valu je bilo najviše mladih ljudi, kojima nije odgovarao rad u rudniku, pa su legalno, uz pasoš, otišli potražiti potražiti bolji, bogatiji i sretniji život. (Bilo je tu i mnogo mojih vršnjaka, prijatelja i znanaca, mahom onih koji su završavali stručne škole, dok su gimnazijalci odlazili na studije). Tu su u Americi našli, ali je većini od njih srce, uz roditelje i prijatelje, ostalo u rodnom kraju, zavičaju, ili "storen kraju" kako su ga s nostalgijom zvali. Upravo takvi zavičajni klubovi su im pomagali da i u dalekom svijetu pronađu mjesto svog okupljanja, druženja, djelovanja, pjevanja na "tonko i debelo" uz meh.
Starije generacije djelovale su već u sličnim klubovima, od Plominjana, Čepljana do kluba Istria, a oni "tdri Labinjani" već 2. marta 1977. godine, u spomen na Dan rudara i blagdana svog Labina osnivaju svoj zavičajni klub, iza kojeg će u slijedećim desetljećima ostati mnogo zajedničkog druženja i aktivnosti. od nogometa, do folklora i silnih piknika. Prvi predsjednik kluba Rudar bio je Gvido Bastijanić, koji je radio u ondašnjem Istratransu, kojega sam poznavao dobro, kao i mnoge njegove prijatelje i članove društva. Od početka su održavali vrlo dobre odnose sa službenim Labinom, kojega će kasnije često posjećivati a imali su i dobre odnose sa jugoslavenskim konzulatom.
Već dvije godine kasnije na svoj nogometni turnir zovu labinski Rudar, ali igrom okolnosti na njihovo mjesto upada NK Istra, a njihov sam gost i ja, tada urednik tek pokrenutog općinskog glasila Labinska komuna, na čijim je stranicama bila tiskana i rubrika Iseljenički kutak. Lijepo se sjećam da je nakon prve utakmice nedaleko od aerodroma John Kennedy jedan od zanesenih labinskih iseljenika počeo mahati zastavom i vikati "Živjela Jugoslavija i Tito", na što mu je drugi uzviknuo da bi mu bilo bolje da je ostao doma!
Prvi mali ljubilej - desetu obljetnicu postojanja obilježili su prigodom foto-monografijom, a potom još s nekoliko sličnih djela, vjernih svjedoka njihova života u bogatom i šarolikom svijetu daleko od njihova ognjišta. Doma čuvam neke od tih dragih knjiga, koje je na sličan način objavljivao i drugi veliki iseljenički klub Istra, ali sve do neki dan nisam vidio njihovo prvo izdanje. Do njega sam došao srećom u Antikvarijatu Krila Labina u središtu Podlabina, gdje često zalazim kupujući, ali i donirajući uglavnom zavičajne knjige. Knjiga je bila u lošem stanju, ali to nije umanjivalo njenu vrijednost. Pisana je na dobrom hrvatskom jeziku s malo grešaka, dobrim emocijama i poruka, vrlo plastično opisujući njihov život i djelovanje unutar svog Rudara. Njeno tiskanje poticano je i mnogobrojnim sponzorima mali ili većih tvrtki iza kojih su u pravilu bili naši ljudi, što je dodatno oslikavalo njihov život i snalaženje u dalekom svijetu. Pozdravima su se priključile i brojne obitelji.
Djeličak te neobične i dobro složene knjige, koje zasigurno ne bi bilo bez tog kluba za Amerikance neobičnog imena, odvojio sam za ovu priliku i u spomen na sve one koji su napustili ovaj svijet. Lijepa bi bila naša gesta kada bi se odgovarajuća izložba o "našim Merikanima" našla i, recimo, u labinskom gradskom muzeju, gdje je prije nekoliko godina održana i izložba poznatog tamošnjeg fotografa i grafičkog urednika Bruna Blažine, rodom iz naših krajeva! Svojim sjećanjem na svoj "stori kroj" i njegovu rudarsku tradiciju to su i zaslužili!
 |
