PUT BARONA LAZZARINI OD DUBROVE PREMA LABINU!

 Lazzarini, vrlo bogata i posljednja plemićka obitelj Labina u doba Italije, a ranije Austro-Ugarske i Venecije, imala je posjede diljem Labinštine (i šire!). Posjedovali su i ljetnikovac Dubrova, u čijem je parku prije pola stoljeća stvoren Park skulptura, ročnije Mediteranski kiparski simpozij. U istom parku, koji je bio dio njihova ljetnikovca, desetljećima se održavala završna i vrlo dobro posjećena završna večer susreta narodnih glazbenika, pjevača i plesača, poznata kao Labinski konti. 

 Na rubu šume uz glavnu cestu nedaleko od ploče s natpisom Labin, gdje se njene desne strane završava asfaltirana šetnica započinje danas uska staza s kamenom podlogom, koja vodi do ljetnikovca na Dubrovi. Postoji priča da je to dio puta koji je od ljetnikovca vodio do Labina, odnosno nekadašnje ceste koja je preko Vineža, Svete Nedelje i Kršana naš grad povezivala s Pazinom, odnosno Trstom i Rijekom. Ako je vjerovati istoj priči taj se pravac za kočije-karoce koristio sve dok nije stancija Dubrova s Labinom povezana s cestom Sveta Nedelja-Vinež-Labin, a dio tog pravca bila je i današnja Bijela cesta u Parku skulptura.

Put preko Marcilnice nalazi se neposredno uz državnu cestu poznate kao Jadranska magistrala koja je probijena sredinom proteklog stoljeća, kada se već počinje razmišljati o razvoju turizma na obali od Kopra do Ulcinja. Buka motora gubi se u gustom zelenom pojasu, uz kojega se nalazi dosta zapušteno, ali još uvijek slikovito jezerce. Zapravo kol, kako mi baru zovemo "po nase.". 

S lijeve staze puta, danas sužene staze, zahvaljujući nedavnoj sječi drva ispod trase dalekovoda iznenada se pruža lijep pogled na Vatrogasni dom, nekada dio tog kompleksa, o kojemu prije stotinjak godina pišu i poznati istarski književnici. Do prije nekoliko godina istom se stazom, koja je prolazila uz zidove dvorca, dolazilo se do velikog platoa, odnosno današnjeg parkirališta. Sada staza skreće udesno  i vodi do glavne ceste, odakle se s male udaljenosti upada u oči devastirano zdanje, koje poodavno nema stanara. Oni koji imaju malo duže pamćenje prisjetit će se planova o njegovom  uređenju u moderan turistički kompleks s posebnim darom umjetnika - Parkom skulptura, ali je sve ostalo samo na zavodljivim obećanjima. Navodno, nije bilo suglasja restauratora, ali to je već druga priča, odnosno - politika!  

Začas zažmirim na tu ne lijepu sliku, koja je zapravo naše ogledalo, i vraćam se istim blaženim putem svome domu. Tek probuđeno raslinje opet me opušta. Misli se kotrljaju u neka druga vremena i prisjećam se moje cije Ući, koja mi je ispričala jednu divnu crticu o legendarnom liječniku Tomasu Lazzariniju i njihovoj karoci. Reče mi je kako si je njena mama, a moja nona Ivona, teško kosirom ozlijedila ruku dok je "va Strone sekla drivo." Da se nije odmah dosjetila pregačom podvezati ozlijeđenu ruku sigurno bi iskrvarila. Ovako se s mukom dovukla do dvorca Lazzarini, zvanog Kort, u nedalekom Svetom Martinu. Tu ju je odmah pregledao dobar "midih" Lazzarini i trenutak kasnije odlučio da se njihovom kočijom odveze u Labin na daljnju obradu!

 Možda su upravo tu karocu s gospodom plave krvi vukli konji i na ovom putu?

          

VINEŽ U NOVOM DJELU AUSTRIJSKOG PUBLICISTA GERHARDA RIEDLA

 Austrijski povjesničare i publiciste sve češće zanima prošlost nekadašnjih dijelova Habsburgove monarhije. Jedan od njih je i Gerhard Riedl, koji je prije nekoliko mjeseci zatražio motiv nekih starih razglednica Vineža. Točnije rudnika u tom mjestu nadomak Labina, kojega je 1879. godine pokrenuo Josef Werndl, poznati kao kralj oružja. Dvije godine kasnije, točnije 30. srpnja 1881. godine prodao ga je za 1,2 milijuna forinti, o čemu su detaljnije napisali u knjizi Labinski album tiskanoj 2007. godine.

Samo nekoliko mjeseci kasnije na moju adresu je proteklog vikenda stigla lijepa monografija tog autora naslovljena Mreža pruga (Netzwerkbahn), u kojoj obrađuje nastanak bogatog pružnog sustava u nekadašnjem carstvu. Podnaslov knjige Život za prugu i ugljen (Ein Leben fuhr Bahn und Kohle) posvećen je upravu prvom i kratkom vlasniku rudnika u Vinežu, koji je tada imao već oko 250 zaposlenih. Autor monografije navodi i druge podatke o tim danima vezanim uz proizvodnju ugljena, navodeći, između ostaloga, da se već tada planira gradnja žičara od Vineža do Rapca, ali je kasnije ipak sam prijevoz ugljen do mora podzemnim prugom usmjeren prema Krapnu i Bršici. Uz neke vrijedne dokumente, uključujući i snimke konja koji su vukli vagonete (baci) u vinskom rudniku, Riedl objavljuje nekoliko motiva iz starih razglednica koje sam mu poslao. 

Čovjeku godi kada se neko sa strane pokazuje za zanimanje iz prošlosti našeg zavičaja, ali sam se osjeća dosta neugodno kada sam mu na njegov upit odgovorio da u našem gradu ne postoji muzej naše rudarske baštine, u kojem bi se sačuvali svi vrijedni tragovi rudarskog identiteta Labinšćine . Nije mu bilo jasno ni zbog čega Labin nema na jednom mjestu svuda literaturu o rudarenju. Mogao sam mu reći: Malo morgen, što je "odgovor" koji se Labinjanima nudi desetljećima!

 

ŠETALIŠTE KVARNER - PIAZZA SAN MARCO - ILI VREMENSKI RASPON VEĆI OD 120 GODINA VIĐEN IZ 30 MOTIVA KARTOLINA!

 Možete li zamisliti pogled na istočni dio drevnog Labina s groblja bez masivnog rubnog zida? Ne možete, naravno! Možete li pak bez tog istog zida u sebi predočiti taj dio grada, preko kojeg vodi put, uz lijepu Pinetu slovenskog šumara Alojsa Čufara, do utvrđenja Fortice, s koje se razastire prekrasan pogled na Rabac, cijeli Kvarner i Ušku goru, danas jedan od najposjećenijih dijelova drevne Alvone? Još manje! Upravo je tako prije stotinjak godina izgledao kao dio Labine okrenut izlasku prvih sunčanih zraka, prepuštajući se tiho blagim padinama svog neposrednog okruženja. Poznatog kao Podvinje, stoljećima plodnom vrtu Labinjana, usred kojeg je žuborila voda prema moru iz tamošnjeg izvora.

O tim vremenima i godinama koje će uslijediti nakon odluke da se započne s gradnjom masivnog i lijepog potpornog zida, a bilo je to potkraj 19. stoljeća, mnogo jasnije od teksta, govorit će odabir od 30 razglednica iz zbirke starih kartolina Labinšćine. U rasponu od narednih stotinjak godina niže se niz pojedinosti oko nastanka prepoznatljivog labinskog zida, koji će ovom gradu udahnuti novi, bogatiji, sadržajniji, drugačiji i ljepši život ondašnjim Labinjanima, koji su novu gradsku šetnicu nazivali Stradon. 

Kruna novog dijela starog grada - Piazza San Marco bila je fontana, iz koje je voda potekla 1937. godine, iste godine kada je inauguriran ne samo najmlađi grad u Istri i ondašnjoj Italiji, već tada i najmoderniji rudarski grad u svijetu! Te godine Raša je spojena na vodovodnu mrežu - vrlo dobra pitka voda najprije dolazi iz Kožljake, izvora u podnožju Učke, nešto kasnije i manje kvalitetne vode iz izvora Fonte Gaja, iz neposredne blizine grada, gotovo na samoj razini mora!

Uz dugi zid, koji je kroz snažnu obnovu prošao gotovo prije dva desetljeća i nekoliko zanimljivosti. Izgradila ga je poznata obitelj labinskih građevinara Lenuzzi, koji su uz ostalo, podigli i potporni zid iz cestu koji stari grad povezuje s njegovim nekadašnjim Suburbijom, današnjim novim Labinom. Zanimljivo je da vrlo poznati arhitekt i graditelj Zagreba također nosi isto prezime te da se najljepši dio metropole nalazi između Trga bana Jelačića, kolodvora i Hrvatskog kazališta po njemu zove Lenucijeva potkova. Treba li posebno navoditi da se koristi čvrsti kamen iz obližnjih kamenoloma u Presiki? Uz to, ako ste svoj pogled na zidu fiksirali uz stepenice koje vode do Podvinje i izvora, zamijetit ćete spojene obrise triju volti, uz objašnjenje nekih Labinjana da je to zapravo stilizirano prvo slovo dučea Musolinija, koji je 1936. godine posjetio gradilište Raše, tada najmlađeg grada u Kraljevini Italiji. 

Na kraju nekoliko riječi o autorima i izdavačima starih kartolina, kojima smo mnogo zaslužni za vrlo slikovit pogled na sve faze nastanka i života zida na prekrasnom licu Labina - od Habsburgove Austrije, Italije, Jugoslavije do Hrvatske, bez kojeg ovaj stari mladić ne bi bio isti . U tom bogatom nizu privremeno mjesto pripada L. Mioniju iz Malog Lošinja i Pule, tada najpoznatijim istarskim fotografom. Čari Labina, kao i Plomina, ostale su zabilježene u fotografiji Edgara Schmidta i Stengela, rodom iz njemačkog grada Dresdena. Poštanski žigovi tih kartolina nos tragove kraja 19. stoljeća. Česti izdavač labinskih kartolina na početku novog vijeka je i Stein iz Trsta, ali i domaći, labinski fotografi kao što su T. Vladislovich (Valdini), Valcich (Valcini), zatim Gius, G. Furlani, Raganzini i poštar Edoardo Palisca. Iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata odabrao sam svega nekoliko razglednica nepoznatih autora i izdavača iz Zagreba i Beograda, posljednju razglednicu s pogledom na zid s obrisima novih kuća na trgu i već zaraslim vrtom u Podvinju s početka devedesetih proteklog stoljeća izdalo je Hotelsko poduzeće Rabac (uz odabir mojeg snimka). Većina razglednica već je objavljena na ovom blogu ili knjigama Kartolini z Labinšćini i Labinski album.