LABIN -"KOKTEL" FOTOGRAFIJA NASTALIH U PORAĆU

Većina ovih fotografija nastala je u razdoblju od 1946. do 1953. godine, i uglavnom dosad nisu nigdje objavljivane. Posuđene su iz obiteljskih albuma, a svjedoci su različitih trenutaka za tih teških, ali u mnogočemu zanimljivih godina. Uglavnom prikazuju politički i društveni život Labina i Labinšćine u to doba. Svaka od njih zanimljiva je na svoj način - bilo da prikazuje sastanak upravnog tima Istarskih ugljenokopa Raša, kojega je vodio direktor Milan Rukavina-Šain, ili pak odmor lijepe glumice Branke u Rapcu, nedaleko od lanterne. Na prvoj fotografiji prepoznajem još inžinjera Ivu Marinovića, nekoliko godina kasnije generalnog direktora Raše te još Ratka Gverina Lazarića. O natjecanju učenika na trgu u Podlabinu doznaje se od jedne druge fotke, a nedaleko od središta rudarskog grada pozirala je grupa labinskih rukovodilaca.
Možda će netko svog oca ili rođaka prepoznati na grupi opuštenih mladih Labinjana s demožinkom u ruci jednog od njih, na poleđini koje fotografije piše "Brijoni 1946".
Snimak učenika područne osnovne škole u Trgetarima pokazuje da Labinšćina nije u to vrijeme patila od demografskih deficita unatoč snažnog iseljavanja u to vrijeme.
Dvije grupne fotografije prikazuju labinske čelnike sa ovdašnjim ugostiteljskim radnicama za neke od praznika, a na njima kao i na maloj fotki snimljenoj u sadašnjim prostorijama Gradske knjižnice prepoznao sam Zaneta Golju i Ivana Frankovića, aktualnog i budućeg predsjednika Skupštine općine Labin.

 

EDUARD STRENJA - VRIJEME LETI, SJEĆANJA (I DJELA) OSTAJU!

Kopajući po svojoj dokumentaciji u ruke mi je došla ova neobično lijepa fotografija Crća nastala prve večeri 2001. godine i ovog 21. stoljeća. Nakratko sam ostao bez daha, jer u trenu sam se sjetio njenog autora - majstora fotografije, fotoreportera Glasa Istre i divnog, krasnog čovjeke, prave ljudine - Eduarda Strenje.
S ovog je svijeta otišao prije tri godine - 26. rujna 2011. godine. Otišao, ostavio i svoje najdraže, suprugu Vanju i male blizance Gabriela i Luciju. I sve one koji su ga neobično cijenili, prisjećali se njega i druženja s njim.
Imao sam sreću da sam godinama radio s Edijem u Glasu Istre, a dodatno zadovoljstvo da smo zajedno radili na više knjiga o Labinšćini - od vodiča Labina, knjižice o župnoj crkvi do monografija Od crkve do crkve i Labin tragom vjekova.
Vjerojatno su i te šetnje mojim zavičajem s fotoaparatom u ruci doprinijela da je Edi dodatno zavolio ovaj dio Istre i njegove ljude. Zbog toga se ne samo vjenčao u labinskoj župnoj crkvi, već je i svoje male anđele Gabriela i Luciju krstio u župnoj crkvi svete Lucije na krovu Labinšćine u Skitači.
Edi Strenja nije bio opčinut samo Istrom, već ga je stvaralački nerv odvukao u Indiju i Dominikansku Republiku i druge zemlje naše kugle.
U kadru svog fotoaparata hvatao je i životinje, cvijeće, ali i život podmorja. Sve ono što nas okružuje. Meni će do kraja života ostati u sjećanju njegov profesionalizam, osjećaj za prostor, vrijeme i profinjena umjetnička duša. I prije svega ogromno srce.
Vrijeme bez Edija vrtoglavo leti, ali njegova mnogobrojna djela najbolji su svjedoci njegova lika.
Sređujući svoju foto-arhivu, koja sadrži više od tisuću fotografija, negativa i slajdova o Labinu i Labinšćini, najvećim dijelom rad Edija, našao sam i negative nastale prvog dana ovog stoljeća na Crće. Uz već objavljeno fotografiju prije četiri godine ovom tekstu prilažem još sedam motiva naše prelijepe place, nekada središtu mnogih događanja, od maškara, fešti do dočeka novih godina, a danas glavnom tranzitnom prometnom pravcu prema gradskom groblju te turističkim odredištima Sveta Marina i Ravni.

PRVE RAZGLEDNICE LABINA I PODLABINA UNUTAR GRANICA JUGOSLAVIJE

Premda ne bi bilo ništa neobično da su prve jugoslavenske razglednice Labina odmah nakon rata, dakle u vrijeme krajnjeg siromaštva i racionalizirane potrošnje, bile skromne i loše odrađene, to baš i nije bilo tako. U to vrijeme i nije bio veliki izbor razglednica, zbog čega se u samom početku nove države koriste stare, talijanske razglednice, nerijetko s odrezanim talijanskim tekstom. Zlu ne trebalo. Pogotovo ako je na njoj pisalo Salita Mussolini, koja danas novi ima Alda Negrija. Premda je papir razglednica bio nešto skromniji i nekvalitetniji nego u doba Italije i osobito Austrougarske, odabir motiva i njihova realizacija bili su vrlo profesionalni. Bilo je čak i više izdavača, od Putnika iz Beograda, Istarske knjižare iz Rijeke do tvrtke RVJ iz Zagreba, koja se punim imenom zvala zapravo naklada Foto, poduzeće R.V.J za promet foto-potrepštinama i foto-obrt.
Zahvaljujući ponajviše njima danas je lakše ocijeniti naslijeđenu graditeljsku baštinu Podlabina - u doba Italije grada Pozzo Littorio d Arsia, zapravo najmlađeg grada u Istri. Službeno je inauguriran pet godina nakon Raše, danas službeno najmlađeg istarskog grada, i ne tako daleke 1942. godine. Hvala njima vjerno se oslikava širenje Podlabina preko državne ceste Pula-Rijeke, gdje je 1949. godine započela gradnje novog stambenog bloka, kasnije poznatog kao Nove zgrade. Ili nešto ranije gradnja današnje Ulice slobode na križanju za Rabac.
Kod kartofila, a i povjesničara razglednice koje su, kako se kaže, putovale, imaju dodatnu vrijednost, jer osim žiga i marke dodatno govore i o prilikama u vrijeme njihova slanja. A nerijetko ponešto i onima koji je razglednice slao.Ili primao. Jedna od njih je i razglednica s pogledom na Podlabin iz Labina, a slana je iz Raše u veljači 1949. godine. To je mjesto zbog rudnika onda bilo na znatno višoj cijeni od Labina, pa nije slučajno što je jedna razglednica Labina s motivom Ulice slobode prekrštena u Rašu uz sljedeći tekst:
"Izgradnjom novih stanova za rudare u Raši poboljšavaju se životni uslovi naših rudara"

MALI ISTRANIN O RUDARSKOJ KATASTROFI U RAŠI 1940. GODINE

S obzirom na svakodnevnu neizvjesnost svakodnevnog povratka domu s radnog mjesta nije neobično što je usklik SRETNO bio najčešći pozdrav solidarnošću povezanih raških rudara.
Nesreće su bile česte, a ni katastrofe rijetkost. Najveća u povijesti rudarenja na Labiunšćini dogodila se u raškom ugljenokopu u veljači 1940. godine.
Odjek te katastrofe našao se i u zagrebačkom časopisu Mali Istranin u ožujku 1940. godine, kojega su izdavale udruge istarskih emigranata u Jugoslaviji, u koju je nakon dolaska Italije u Istru emigriralo oko 70 tisuća stanovnika tog poluotoka
Labinjana vrlo malo, budući da su rudari nakon krize u rudnicima i osobito nakon velikog štrajka 1921. godine emigrirali na sjever Francuske, Belgiju i Nizozemsku.

PEČAT OPĆINE SUŠNJEVICE ILI COMUNE DI VALDARSA

Za stanovnike Sušnjevice i okolnih sela, Istrorumunja, Ćiribiraca ili Vlaha, kako sami sebe zovu, razdoblje između dva svjetska rata, odnosno uprave Italije, bilo je posebno zbog njihove lokalne samouprave.
Taj su status dobili 19. siječnja 1922. godine kao romanski narod vrlo blizak Talijanima, a na vlaškom jeziku službeno se zvala Administratiunea municipala din Valdarsa. Tada je imala oko 2.200 duša, ili nekoliko puta više nego danas na tom istom području.
Njen prvi načelnik bio je Andrea Glavina, rumunjski student i učitelj talijanskog jezika u Svetoj Nadelji, najzaslužniji za njeno osnivanje.
Umrijet će tri godine kasnije u dobi od svega 44. godine.
Ovaj vojni dokument talijanske vojske pisan na ime ovdašnjeg stanovnika Giovanni Braiuke(izvorno Brajuha), ima općinski žig od 22 rujna 1927. godine, ili pete godine nove ere, odnosno brojanja od dolaska Mussolinija na vlast 1922. godine.

LABIN POD SNIJEGOM GODINE 1929.

Velika i duga zima u Europi dogodila se 1929. godine, kada i isto tako velika globalna gospodarska kriza, koja je svoje ishodište imala na američkoj financijskoj burzi.
Izgleda da je ova foto-razglednica iz iste godine, premda na njenoj poleđini nema pisanih tragova koji bi to i potvrdili.
Ipak, o tome svjedoči razina (ne)dovršenosti velikog potpornog zida na istočnom prilazu gradu, koji je dovršen šest godina kasnije. Zid je tzo koji je nastajao gotovo četiri desetljeća mijenjajući ne samo izgled grada, nego prije svega bitno utječući na njegovo prometno i funkcionalno povezivanje Međutim, više od toga raduje veduta Labina, prikazujući zahvaljujući upravo bjelini sniježnog pokrivača, svu njegovu ljepotu i graditeljski sklad i suglasje tkanu stoljećima.
Gotovo me opčinjuje razigranost i usklađenost krovova, koji od najviše točke - zvornika, imaju zadivljujući i harmoničan pad. Tu harmoniju nije prekinula ni šuma podignuta potkraj 19. stoljeća, koja slijedi zamišljenu crtu urbanističkog kontinuiteta, nikad kasnije ponovljenu.
Ta me ljepota krijepi i nadahnjuje uvijek kada je pogled uperen prema drevnom gradu, a ponajviše nakon dužeg ili kraćeg izbivanja iz njegove blizine.
Ono što je u posljednjih sedamdesetak godina nastalo u njegovom podnožju - Podlabinu, sasvim je druga, po mnogočemu suprotna priča! Ali opet draga, jer sve se to događalo unutar našeg praga!

LABIN 1920. - POGLED SA SVETE KATARINE

Masivni potporni zid Labina na njegovom istočnom prilazu jedna je od posebnosti našeg drevnog grada. I po nastanku mnogo je mlađi od njega, budući da se počeo graditi na prijelazu 19. u 20. stoljeće, a bio je dovršen tri i pol desetljeća kasnije, kada se izgradnjom fontane obilježava nova etapa u njegovom životu. To tada put do vode bio je tegoban i mukotrpan, budući da se ona na plećima naših slabo plaćenih nonica dovodila iz obližnjeg izvora uzidanog u novi zid ili još udaljenijeg izvora Šćurak. Nisu sve obitelji bile toliko imućne da mogu uživati u vlastitoj kalanici, koja je bila simbol povlaštenog društvenog statusa.
I na ovim razglednicama pored prekrasne vizure Albone, grada ilirsko-keltskih korijena, u prvom je planu nedovršeni zid izgrađen od vrlo kvalitetnog kamena iz Presike. Zbog rata radovi na njemu su bili obustavljeni, a zanimljivo je da su obje kartoline u Trst na adresu gospođice Dore Calafati, poslane u ožujku 1920. godine, tek nešto više od godinu dana nakon što se Istra našla unutar granica Italije.  Za one koje se malo teže snalaze - prva razglednica Albona - vista da S. Catarina, nastala je s mjesta ponad današnjeg parkirališta, gdje su, ne tako dugo, bili vrtovi, a ispod njih lanac kuća nestalih sredinom šezdesetih proteklog stoljeća.