Za aktualni pad broja stanovnika Labina ima više razloga i dosta njih nisu karakteristični samo za nas, već i za cijelu hrvatsku državu, koja ubrzanim ritmom, kao jedna od najnerazvijenijih zemalja Europske unije, gubi stanovništvo. Proces je to koji traje dugo, samo što je u samostalnoj državi, zahvaćenoj i ratom, dobio dodatne zamah.
Demografska kretanja u našem gradu pratim već dugo, pa me ovakav rasplet i nije iznenadio. Labinšćina je nakon 1945. godine izgubila puno stanovništva, iseljavanje, ne samo talijanskog stanovništva, osobito iz starog grada, bilo je veliko. Istodobno je doseljavanje, isključivo zahvaljujući rudniku, bilo je isto tako snažno, pa je u ukupnoj bilanci bilježen i porast stanovništva. Najprije su se u Labinu u napuštenim stanovima, a kasnije i nove stambene komplekse, doseljavali ljudi iz obližnjih sela, ubrzo iz drugih dijelova Istre, a potom iz cijele Jugoslavije.
U doba Austrije, a kasnije i Italije, djeca su bila brojna u mnogim labinskim obiteljima, da bi nakon rata taj broj pao na 2-3 djece. Potom taj prosjek još brže opada, rijetke su obitelji sa troje djece, da bi se kasnije mladi sve kasnije ženili, a dvoje djece već su "luksuz." O tom trendu svjedoče i mnogo pozatvarane seoske osnovne škole, ai srednjoškolaca sve je manje. I dječji vrtići su dio te priče Kada sam 1961. godine završio je osnovno školovanje u tri osma razredu škole Ivo Lola Ribar bilo nas je oko 120, otprilike za trećinu više nego danas svih učenika u raškoj osnovnoj školi.
U pokojnoj Jugi za stambeno zbrinjavanje zaposlenika brinule su se ondašnje radne organizacije, najviše onda veliki Istarski ugljenokopi, a kasnije Prvomajska i drugi radni kolektivi. Kada je standard malo porastao, a gradnja stanova je bila skupa(/kao i uvijek), onda su poduzeća poticala izgradnju obiteljskih kuća, iz kojeg je vremena i sloga "Imaš kuću vrati stan!" Najprije je intenzivna gradnja bila u Rapcu, a potom su otvorene stambene zone u Starcima, Streljani, drugim prigradskim lokalitetima i selima. Iz tog je razdoblja kao uzor (p)ostala Marcilnica, gdje je sve učinjeno po oglednom konceptu - najprije je na tada državnom zemljištu izgrađena asfaltirana cesta, potom određene građevinske parcele, do kojih je došla vodovodna mreža i kanalizacija!Tako uređene parcele ondašnja Općina Labin na javnom natječaju pod povoljnim uvjetima nudi mladim obiteljima(stari ljudi ne grade kuće, nego ih ostavljaju djeci!)
Dolaskom najprije rudnika u križu, a potom i većine drugih poduzeća zamire gradanja stambenih višekatnica, a još više obiteljskih kuća, što je još više došlo do izražaja zatvaranjem rudnika, čime je i prekinuto doseljavanje u našem kraju.
U posljednjih tridesetak godina samo da njega više nije bilo, nego je nastavljeno iseljavanje, uz sve manji broj djece i porast broja umirovljenika (s niskim osobnim mirovinama). U to vrijeme u Labinu izgrađeno je manje stambenih višekatnica na Katurama, uključujući i one koje se sada grade, nego u Jugi za godinu dvije! Istodobno, veoma se intenzivirala gradnja obiteljskih kuća u selima, u većini slučajeva izvan granica današnjeg Grada Labina. Što zbog želje da se živi u svom domu s vrtom, garažom i drugim prednostima, što zbog gradnje vile s bazenima za turiste, čime su se sela preobrazila, a cijene zemljišta pristojno "poskočile!" Poprilično Labinjana prodala je svoje stanove u Labinu, ili ostavila svojim potomcima, da bi izgradili kuće u svojim rodnim selima, a sada dio mladih ljudi iz Rapca, zasićenih ljetnim gužvama, gradi također kuće u selima.
Ne treba posebno naglašavati da je i to dodatno utjecalo na pad broja stanovnika u samom Labinu, čega bi bilo osjetno manje da su, po receptu Marcilnica iz sedamdesetih godina gradske vlasti uredile površine za obiteljske kuće mladih obitelji! Valjda one sada s mnogo pompe najavljuju uređenje građevinskog lokaliteta na rubu te iste Marcilnice za mlade za čak četiri obitelji, što je simboličan broj ne samo u usporedbi s brojem parcela u tom dijelu grada, već i sa sadašnjim potrebama mladih!
A takvog nepovoljnog trenda za ostarjeli Labin ne bi bilo da je izgrađena zaobilaznica za turistički Rabac, od sadašnjeg marketa Konzum preko Kature do skretanja za Ripendu, odnosno prometnog čvora od kojeg bi se nastavio promet prema Rapcu i također planiranoj, ali nikad realiziranoj zaobilaznici starog grada prema novoj turističkoj zoni od Prtloga, preko Svetog Marina do Ravnog. Time bi se izbjegao ne samo gust promet gradom u ljetnim mjesecima, već i promet preko starog grada i lijepe Place, kojim se dolazi do tog novog i sve većeg turističkog odredišta!
Sve je to bilo aktualno prije više od četiri desetljeća, kao dio strategije razvoja Labina, kojom bi se otvorila nova stambena zona, prije svega obiteljskih kuća, ali i preselile sportske dvorane i drugi sportski sadržaji iz središta grada na njegov mirniji rub. Još ne tako davno govorilo se o preseljenju stadiona NK Rudara u tu (nepostojeću) zonu, a igralište namijenilo stambenoj gradnji!
O svemu tome sam intenzivno pisao za svog dugog novinarskog radnog vijeka, a posljednji put prije otprilike dvadesetak godina, kada je u hrvatskom parlamentu odbijen amandman ondašnje IDS-ove zvijezde Damira Kajina za državno sufinanciranje gradnje te zaobilaznice, uz obrazloženje da nije pravno sređena njena trasa. Nakon toga o tome ni riječi!
Zasigurno bi današnji Labin drugačije izgledao i funkcionirao, s više djece i mladih na ulicama i manje ljetnih gužvi na njima da se imalo snage, znanja i volje za takav, za grad strateški vrlo važan rasplet!
Za tako nešto još uvijek nije (pre)kasno!
Na posljednjoj fotografiji je pogled na Marcilnicu s današnjeg gradilišta stambenih višekatnica nasuprot Konsuma nastale prije nešto manje od pola stoljeća!
