SKICE O POVIJESTI OSNOVNE ŠKOLE MATIJA VLAČIĆ

Najmlađa škola na području općine Labin odlukom Skupštine općine od 8. rujna utemeljena je 1962. godine. Ime je dobila po najvećem labinskom umu Matiji Vlačiću Iliriku, reformatoru i suradniku Martina Lutera, rođenom 1520. godine u Labinu. U školsku će zgradu, izgrađenu nedaleko od stare benzinske stanice na raskrižju Labin-Pula-Rabac, u nekadašnjem vinogradu poznate obitelji Šćira(na što podsjećaju još velika ulazna vrata u posjed), učenici će ući tek za dvije godine. Dotle će hlače derati na četiri mjesta u gradu: u starom gradu na Rialtu, u bivšoj zgradi Tehničke škole, u kojoj je danas uprava Građevinske radne organizacije Učka, u prostorijama nedaleko od Kule, a jedna se učionica nalazila i u školi "Ivo Lola Ribar". Osnivanje nove škole posljedica je preglomaznosti "Ivo Lole Ribara", koja u to vrijeme ima više od 1500 učenika.

"Raspodjela" učenika obavljena je po slijedećem ključu: u školi "Matija Vlačić" poći će sva djeca iz Gornjeg Labina, Ripende, Rapca i Drenja te iz Labina istočno i jugoistočno od ceste Pula-Rijeka.

Gradnja škole počela je 1960. godine, ali je njen završetak odgađan sve do 10. rujna 1964. godine, kada je u njoj prvi put zazvonilo školsko zvono. Izgrađeno je 12 učionica, radionica, dva kabineta, knjižnica, prostorija za domaćinstvo i upravne prostorije. Sportska dvorana, restoran i praktikum zbog pomanjkanja novca čekat će bolja vremena. 

Te godine škola ima 908 učenika, od kojih 43 u Rapcu i svega pet u Drenju. Zbog svega 11 polaznika škola u Ripendi zatvara vrata." 

Početak je to teksta Najmlađa škola", kojega sam 1991. godine, u izdanju Labinske komune, objavio u knjizi Do socijalizma i natrag. Točno prije četvrt stoljeća, ili 27 godina nakon početka njena rada. Od tada su se u školi, ali i Labinu dogodile velike promjene, od kojih mnogo i nisu imale uzlaznu putanju. Primjerice, školske djece sve je manje, nastava se održava samo u jednoj smjeni, sela su sve pustija, a u njima boravi više turista, osobito ljeti, nego školaraca.

Nova škola izgrađena je početkom šezdesetih kada se u podnožju drevnog Labina sve brže razvija novi grad s novim središtem. Rudnici su tada bili u još vrlo dobroj formi, industrija je dobivala zamah, a turistička privreda u obližnjem Rapcu nova krila. Istina, dio se Labinjana iseljavao u svijet, ali su migracijska gibanja još uvijek bila u velikom plusu, zbog čega je nova škola bila nešto što se nije moglo izbjeći. Tada je izgledalo da progresu nema kraja, pa se već nazirala gradnja nove škole na Katurama, novog naselja koje tek počinje nicati. Danas su razmišljanja o budućnosti Labina

O ovoj školi mnogo će više podataka biti na drugim mjestima, a ovom prigodom ću spomenuti da je prvi njen ravnatelj,kroničar i stravstveni ribič Miljenko Carević upisao ieman prvih nastavnika: 

Stjepan Pavišić, Radojka Hrvatin, Katica Đurić, Đurđa Mileta, Ankica Devčić, Petra Miškulin, Celestina Pavišić, Mladenka Miličić, Agata Jurčić, Marija Antonić, Marija Ivezić, Milan Komadina, Nera Novoselec, Marija Škorić, Borivoje Mojić, Eđidija Bastijanić, Gianna Škopac, Zdenka Carević, Juraj Novoselec, Ljubica Pernar, Dragica Borčić, Zlata Ukušić, Ljerka Černjul, Branka Martinović, Josip Žitković, Albina Vukelić, Atilio Zahtila i Savka Vidulin. Tajnica je bila Jelka Perić.

Prvi jubilej - desetu obljetnicu postojanja dočekana je sa 806 učenika, stotinjak manje nego na samom početku.

Danas ta škola ima svega oko 350 učenika, a s vremena na vrijeme pokoji se đak ispiše i s roditeljima iseljava u Njemačku ili neku drugu zemlju.

     

GLAVNI TRG STAROG LABINA DO SREDINE ŠEZDESETIH

Autori svih ovih razglednica bilo su na približno istom mjestu kada su okidali fotoaparat. Velo kafe, Municipio, Ulica Paola Sfecija, butiga od Velona. I to je uglavnom to. Nastajale su u razdoblju od odmah nakon rata do sredine šezdesetih.
Do tada je Crć ili Borgo, današnji Titov trg, bio uglavnom centar cijelog grada, u kojem je osobito živo bilo preko vikenda, kada se satima šetalo gore-dolje i uživalo. Pogotovo što im u to vrijeme automobili, rijetki i na ovim razglednicama nisu smetali. Dolazile su i korijere u međugradskom prometu, koje su najprije stajali ispred Velega kafe, a kasnije su se približili Molemu kafe.
Na svim ovim kartolinama još postoji jedna zajednička točka - sirena za uzbunu postavljena na krov općinske zgrade. Oglašavala se najčešće za teških rudarskih nesreća, koji u Labnu nisu bili tako rijetki i od kojih se uvijek strjepilo. Pogotovo ako je netko od vaših u trenutku oglašavanja bio na radnom mjestu u nekom od rudarskih otkopa.
I onda se, tamo negdje šezdesetih život iz starog grada počeo seliti u njegovo podnožje. Banka, SDK, Centar za socijalnu skrb, autobusna stanica i još ponešto. S vremenom je u njemu bilo sve manje ljudi, a sve više automobila.
Ove razglednice svjedoče o godinama koje su tome prethodile. Ukoliko imate oštro oko, a i podosta godina, možda na nekim od tih motiva prepoznate svoje rođake, prijatelje ili čak sebe. Na predzadnjoj kartolini prepoznao sam dobrog čovjeka Ninija Kralića (Cralli), koji je u to vrijeme bio javni redar. Bio je u uniformi, što se na razglednici i primjećuje. Bio je stanovnik starog grada, preci su mu poodavno došli navodno iz Slovenije, a materinji jezik bio mu je talijanski.Bio je spreman uvijek pomoći,a poodavno je na onom svijetu.
Na zadnjoj razglednici, prvoj u bojama, je navodno i moja pokojna cija Gašparina Vlačić iz Kapelice u društvu sa svojom kćerkom. Bude li imali malo strpljenja primijetit ćete i pojavljivanje kioska za novine, rešetke na prozorima koje su kasnije pretvorene u pasaž i još ponešto.

SLIČICE MALO DRUGAČIJEG LABINA

Kopajući po svojim albumima naišao sam na ove četiri fotografije nastale prije najmanje petnaestak godina. Vjerujem da ćete lokacije odmah prepoznati, a na "šohtu" ćete također zamijetiti neke razlike, odnosno kasnije promjene. Pisat o njima neću više, a eventualne komentare prepuštam vama.