NIKOLA TESLA ISTRORUMUNJ !

Upravo takvu tvrdnju sam pročitao na portalu Istro-romain.net pokrenutom 1999. godine u New Yorku, prenoseći uglavnom tekstove koji obrađuju život i razna događanja među Istrorumunjima, Čiribircima ili Vlasima, koji obitavaju u Sušnjevici i okolnim selima u podnožju Učke i na rubu nekadašnjeg Čepićkog jezera. U opširnom tekstu rumunjskog sveučilišnog profesora i akademika Dinu Stefana T. Morarua, objavljenog 11. siječnja 1999. godine, navodi se da je slavni znanstvenik iz Smiljana podrijetlom bio Istrorumunj. Pravo ime bilo mu je Nicolae Teslea te da nije bio  Srbin ili Rumunj rodom iz Banata, o čemu se prema autoru također nagađalo. Prema autoru Vlasi, odnosno Istrorumunji u potrazi za dobrom ispašom svoje stoke u 15. i 16. stoljeću stoljeću dolaze u Istru i Liku. Teslina se majka zvala Gica Mandici(Mandić), a otac je bio pravoslavni oficir Austro-Ugarske u Krajini. Navodno on nije nikada bio u Rumunjskoj, ali je jednom prilikom poslao toj zemlji novčanu pomoć. Bit će da iza svega toga stoji samo svojatanje velikog Tesle, čiji se spomenik u središtu  Mannhatna u New Yorku nalazi u dvorištu Srpske pravoslavne crkve. Korištenje naziva Istrorumunj, iz čega bi se moglo zaključiti da se radi o stanovnicima Istre, našim ljudima, u rumunjskoj znanstvenoj terminologiji je uobičajeno nakon njihova temeljitog istraživanja života Vlaha u Istri. Jedan od njih Andrea Glavina, studirao je u Rumunjskoj prije otprilike stotinjak godina, bio je učitelj talijanskog i rumunjskog jezika, a nakon što je 1922. godine za Italije osnovana općina Sušnjevica, odnosno ondašnja Valdarsa, on je bio njen prvi predsjednik.

 

OCVALA RUŽA VJETROVA NA CRĆU

Za glavni trg starog Labina, Piazza Borgo ili samo Crć, kažu da je jedan od najljepših u Istri. Onima koji u to baš nisu odveć uvjereni prisnažuje se upitom ima li još negdje trg s lijepom ložom i gradskom kulom, do kojeg se dolazi prekrasnim usponom. Bilo kako bilo taj je trg vrlo dugo bio srce Labina, mjesto svih glavnih događaja, fešti i manifestacija. Danas se vrti jedan sasvim drugi film, u kojem na placi ima više automobila nego šetača, koji s oprezom prelaze s jedne na drugu stranu trga preko kojeg prolazi sam promet s njegovim zaleđem. Stoga vjerojatno teško i zamjećuju da je trg svojevrsni mozaik raznih ploha u središtu kojeg se nalazi ruža vjetrova, pogotovo što su te površine danas znatnim dijelom oštećene. Trg  početkom 20. stoljeća nije bio betoniran, već su spomenute plohe omeđene kamenim ivićnjacima bile posute tucanikom. Betonski pokrivač dobit će sredinom 30-ih proteklog stoljeća, čćuo sam od Ninija Štemberge, umirovljenog bankara, a u ono vrijeme znatiželjnog 10.godišnjeg dječarca. Kako je onda krasno izgledao vidi se po skici, koja se tih godina našla na jednoj razglednici, na kojoj je ruža vjetrova u prvom planu. Kada će zapuhati povoljan vjetar za  uvelu i zaboravljenu ružu na lijepom trgu još ljepšeg, ali zaboravljenog srednjovjekovnog dragulja, čije se vrijednosti i sjaja sjetimo tek prigodno?

(saznaj više: mat-flacius.com)

LABINŠĆINA - RASADNIK VRSNIH NOGOMETAŠA

Za Jugoslavije Labinšćina je u širem prostoru bila najpoznatija po ugljenu, odnosno rudarima i vrsnim nogometašima "Rudara", zbog čega nije Labin slučajno nazivan rasadnikom, bazenom odličnih nogometaša. Od kojih su se mnogi afirmirali izvan svoje sredine - u Puli, ali još češće u riječkom bijelu dresu. Još daleke 19446/47 dres ondašnjeg Kvarnera iz Rijeke obukao je legendarni Toni Privrat, koji je zbog svoje efikasnosti bio nazvan dijamantna igla. Ubrzo se vraća u Rudar, koji mu je bio draži, a dvadesetak godina kasnije Labin će po svojim nogometašima koji su igrali za Rijeku biti popularan među njenim navijačima. O Brunetu Veselici, popularnom Brunićiju, pisao sam u tekstu o nastanku nogometa u Labinu u knjizi Četrdeset zelenih proljeća, objavljenoj 1986. godine, uz podatak da je sa 83 gola bio drugi strijelac u povijesti riječkog prvoligaša. Samozatajni i skroman Labinjan, koji je ostao živjeti u Rijeci nakon završetka karijera, bio je jedan od najboljih igrača Labinšćine, a do reprezentacije Jugoslavije nije stigao stjecajem okolnosti.

Anđelo Milevoj je dres Rijeke oblačio čak 350 puta, a i zbog svojih ljudskih vrlina, popularni "anđeo čuvar" bio je dugogodišnji kapetan "bijelih". Bio je ne samo najbolji branič u više sezona među jugoslavenskim prvoligašima, već je dva puta igrao u mladoj, jednom u B reprezentaciji i u četiri navrata u najboljoj reprezentaciji bivše države. Bio je jedini Istranin koji je nosio dres tada vrlo jakog tima bivše države Jugoslavije!

Nije Milevoj bio jedini Labinjon koji je u to vrijeme bio na Kantridi, jer su uz njega istodobno igrali pouzdani i zapaženi Bruno Rabac, Serđo Štemberga, koji su došli do Rijeke preko Pule, gdje su boje tamošnjeg Uljanika, Pule, odnosno Istre, branili još i Cezare Vlačić, Faraguna, braća Ongaro, Dario i Klaudio Čekada, Lučano Miletić,  Karleto Poldrugovac i drugi. Mario Poldrugovac je igrao u splitskom Hajduku.
Dubok trag u Rijeci ostavio je korpulentni i beskrompromisan Mario Brnjac, Luciano Celić, Vlado Golja, Bepi Mohorović, Roberto Paliska, Davor Radmanović, Valdi Šumberac i drugi. U jednom trenutku, kako se vidi na prvoj fotografiji, pogotovo pola sastava Rijeke poteklo je iz Rudara!. Kada Milevoj dolazi u Rijeku zatekao je Labinjane Veselicu i Rapca. Braneći boje pulske Istre i zagrebačkog Dinama 1964 godine u Zagrebu su se zatekli, na slici s lijeva na desno, Labinjani Elio Mohorović, Mario Černjul, Dario Čekada, Serđo Štemberga, Franko Kokot i Lučano Miletić, kojima se pridružio i pulski nogometaš Maras. Takve su slčike danas neponovljive Labin i njegov nogomet su u sasvim drugoj poziciji, a mnogo bolja nije ni slika hrvatskog nogometa. Onda se radilo s mladim igračima, mnogi su potekli iz škole Đovanija Privrata, a danas se vrti jedan drugi film u kojem glavnu ulogu igra novac, na ovim prostorima vrlo rijedak i prevrtljiv gost. Bit će da bez rudara nema ni snažnog Rudara!

(Detaljnije podatke i fotografije o Rudaru i njegovoj povijesti možete naći u mojoj knjizi Četrdeset zelenih proljeća)


  

MATE SANTALEZA SPAŠAVAO BRODOLOMCE S TITANIKA

Listajući neki dan Istarsku Danicu iz 1988. godine pažnju mi je skrenuo članak pod naslovom Jedan iseljenički život vrijedan divljenja. Odmah u prvoj rečenici piše da je 17. ožujka 1987. godine u Astoriji u 96. godini pokopan istaknuti istarski iseljenik Mate Santaleza. I onda slijedi opširna biografija našega zemljaka. Rođen je 1892. godine u siromašnoj obitelji u selu Santalezi nedaleko od Svete Nedelje. Na nagovor svećenika tada 18. godišnji mladić bistra uma 1910. godine počinje kao bolničar ploviti na brodovima kompanije  Ungaro-Croata. Najprije na parobrodu Aquitania, a potom i Carpathia, kada ga dvije godine sudbina odredila da s tim brodom sudjeluje u spašavanju oko 700 brodolomaca s broda Titanic na njegovom prvom putovanju preko Oceana. U rodni se kraj vraća nakon Prvog svjetskog rata kada se 1921. godine ženi s Dinkom Verbanac, koja mu je rodila četvero djece. Vraća se opet u New York gdje radi u hotelima lanca Dupont, za koje je vrijeme stekao mnogo prijatelja i štovatelja. Često se vraća svojoj obitelji u zavičaj, da bi definitivno doma ostao 1939. godine, zapošljavajući se u rudniku i cementari u Koromačnu. Slobodoljubiv, pravdoljubiv, iskreni vjernik barba Mate ne može ostati u režimu u kojem se potiru te vrijednosti i četiri godine nakon završetka druge svjetske kataklizme zajedno s cijelom obitelji odlazi po treći put i zauvijek u Astoriju.
Članak završava zaključkom da je barba Mate bio veoma inteligentan čovjek, koji je u svom dugom životu mnogo toga naučio, uvijek zračio dobrotom, ali i ljudskim dostojanstvom. Za oko mi je zapeo i podatak da je govorio šest jezika i da je neobično volio knjige.
Igrom slučaja tih sam dana putem interneta više puta komunicirao s Luigijem Santalesom iz New Yorka, osobom veoma širokog spektra interesa, obrazovanim, tolerantna duha, intelektualcem, koji obožava knjige i čita ih na nekoliko jezika. Upoznao sam se s njim za jednog njegovog boravka u rodnom kraju uvjerivši se u sve njegove vrijednosti . Od tada me svaki kontakt s njim neobično veseli.
Primakao se Luigi osamdesetoj, zdravlje ga odveć ne služi, ali on je i dalje okrenut knjizi i ostaje vedra, optimistična duha. Upitah ga da li mu je slučajno bio poznat izvjesni Mate Santaleza, o kojem piše Istarska Danica. Taj dragi barba Mate bio je moj otac - odgovorio mi je Louis tonom kojim se na njegovom licu osjetila radost.
 I od njega doznadoh da je njegov otac odlično poznavao hrvatski, talijanski i engleski jezik te da se dobro služio mađarskim i grčkim jezikom. Prve knjige na tim jezicima dobio je u ranom djetinjstvu upravo od oca, koji je u Svetoj Nedelji pohađao po dvije godine pučke škole na hrvatskom i talijanskom jeziku.
Pa kako se ne složiti s onom narodnom da jabuka ne pada daleko od stabla?!

Prije nekoliko dana Luigi mi je poslao pismo u kojem je bilo oproštajno pismo od njegova oca Mateta. Umro je 16. ožujka 1987. godine u New Yorku, a sahranjen je tri dana na groblju u Astoriji, gdje ga je uz suprugu i djecu ispratilo 11 unuka. Vrlo lijep i dirljiv oproštajni govor, koji neobično plastično govori o sudbinama naših ljudi u svijetu, napisao je njegov unuk Richard, sin od Luigija, a pročitao njegov drugi unuk Eduard, sin od brata Riketa. Posljednji govor, odnosno hvalospjev, je na odličnom hrvatskom jeziku preveo Luigi, s kojim najčešće putem interneta kontaktiran na našoj cakavici. Kada me uhvati dobro raspoloženje cijeli ću govor ukucati na ovaj blog.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

NOGOMET U LABINU - POČELO JE 1926.

Bez nogometa najnovija povijest Labina bila bi siromašnija i manje zanimljiva. Prava nogometna lopta u Labinu se pojavljuje 1926. godine, a donosi je sin krapanskog pekara zvanog Pierutti. Iste godine Labinjani na mjestu gdje se danas nalazi spomenik rudarima-borcima igraju svoju prvu utakmicu protiv Koprana, koji pobjeđuju rezultatom 7:1. Nešto kasnije gostuju u Poreču, gdje u njihovoj mreži završava 11 golova. Nisu dali ni jedan. Tri godine kasnije sudjeluju na prvom prvenstvu Istre, na kojem sudjeluju uglavnom klubovi iz Pule i okolice. Učinak im je bio ravan onom kojega zagrebački Dinamo u posljednje dvije godine postiže u Europi, u 12 utakmici isto su toliko puta pognute glave napustili igralište sa 32 primljena gola i svega dva u mreži svojih protivnika. Kasnije se o njima gubi trag, a sredinom tridesetih nogomet se snažno budi u novoizgrađenoj Raši, kada se rasformira US Albona.
Slična je slika i odmah nakon rata - Raša dobiva dvostrukog prvaka Julijske krajine, a skroman nogomet igra se u Labinu, odnosno Podlabinu, koji je tada grad za sebe. Novi rudarski grad dobiva NK Podlabin, kasniji Udarnik, koji je zapravo drugi tim raškog Rudara, a Labin osniva USO Albona. U njemu uglavnom igraju mladići od kojih će većina kasnije optirati za Italiju, a dres im je bio žute boje. Radilo se zapravo o prekrojenoj engleskoj uniformi. U prvih pet kola USO Albona vodi, pobjedili su, između ostalog, i tada vrlo dobar Pazin. Izgleda da prvenstvo tada nije ni dovršeno, a novo se organiziralo tek 1950. godine. Taj se klub vrlo brzo rasformirao, uprava mu je bila na "Patinađu", dok se igralo na Zelenicama. Jedan od prvih njihovih igrača bio je Giullio Cnappi, koji će karijeru 15 godina kasnije završiti u NK Cement. Pored njega igrali su još Sandro Mohorović, Bruno Labignan, Mauro Sfeci, Tullio Laube, Roberto Sopelsa, Luigi Serpi, Eliđo Škopac,  Anton Ružić-Njolo, Giovanni Barletta  rodom iz Sicilije, Bruno de Marchi i drugi.
U Labinu se na inicijativu labinske nogometne legende Bruna Karužića 1951. godine osniva Sportsko društvo Labin s više sekcija, među kojima je najjača bila nogometna. Predsjednik društva, sve do njegova rasformiranja 1955. godine i spajanja s NK Rudarom, bila je druga labinska nogometna legenda Anton Gergorić. Boja društva bila je bijelo-plava, a kako novca nije bilo ni za osnovne stvari članovi su za najnužnije aktivnosti sredstva prikupljali vrlo čestim održavanjem plesnih večeri na Patinađu, odnosno današnjem sportsko-rekreacijskom cenrtu, koje sada najčešće služi kao parkiralište.
 U prvoj godini natjecanja su treći, a naredne su uvjerljivi prvaci. Treće godine natjecanja u Istarskoj ligi suparnik im postaje raški Rudar, koji je dotad  igrao u Hrvatskoj ligi, s kojim se sastaju već u prvom kolu. Umjesto uvjerljivog poraza na koljenima je favorit Rudar s uvjerljivih 4:1. Na proljeće se očekuje lagan revanš, ali Rudar ponovo ostaje bez bodova. Na kraju natjecanja Labin je pri začelju, Rudar pri vrhu, a titula prvaka izmakla mu je upravo zbog poraza od svojih susjeda i najljućih protivnika.
Život Labina nije bio dug, potkraj 1955. godine spaja se s Rudarom, a u braku iz interesa nosi veliki  miraz - novi nogometni stadion. Uz Karužića, trenera i igrača Giorgia Giambastianija, jednog od najvećih nogometaša Labinšćine tog vremena, u SD Labin rađa se i jedan nogometni dragulj. Zvao se Bruno Veselica Brunići, koji je sa 15 godina zaigrao u prvom sastavu Labinjana. Ubrzo će prijeći u Rijeku, gdje je ovaj skroman, ali tehnički veoma potkovan igrač i vrsni strijelac, postao ljubimac navijača s Kantride. Karijeru je završio u ljubljanskoj Olimpiji, a danas živi u Rijeci, uz česta svraćanja u svoj stari Labin, gdje je njegov dom nedaleko od kampanila.
Na najnovijoj fotografiji NK Labina, koja je neobičnim putem preko Novog Sada došla u moju zbirku, nalazi se također ova labinska i riječka nogometna legenda. Pored njega tu su još dva poznata nogometaša Labina - Bruno Karužić i još jedna legenda - Giorgio Giambastiani, Talijan koji preko Pule u labinski nogomet dolazi 1937. godine igrajući za Arsu. Obojica su kasnije bila dugogodišnji rukovodioci i treneri labinskog Rudara. Među nogometašima prepoznajem i Ecija Blaškovića, koji će kasnije igrati za novonastali klub. Mislim da prepoznajem i Foška, koji je cijeli svoj radni vijek kao šofer proveo u Istratransu!
Od rukovodioca - nezaobilaznog Toneta Gergorića, tu je i Josip Mikac, jedan od najuspješnijih direktora raške Prvomajske, nekada poznate tvornice alatnih strojeva.
Fotografija je nastala 27. svibnja 1953. godine na starom igralištu, nakon prijteljske utakmice je jednim pulskim klubom. Zbilo se to na mjestu gdje je kasnije podignut još uvijek nedovršen spomenik rudara-borca, rad prvog poslijeratnog labinskog akademskog slikara Quintina Bassanija. Autor fotografije je studio Miro, prvi poslijeratni u starom Labinu, koji se nalazio u nestaloj ulici, koja danas nosi ime svete Katarine, a nalazio se nedaleko od kuće obitelji Štemberga. Fotografiju je nepoznati pošiljatelj poslao svom prijatelju u Italiju, da bi ona preko Srbije stigle na svoje polazište - Labin!

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

      

BEPI JAČON Z KATUR - BESEDI OD VALOR

                                                       Provljojmo, ma provljojmo
                                                   kega smo spoznali, kuda smo pasali.
                                                                Od teh Bojzeg stazi ke smo staracali.
                                                       smo markani i timbrani.

Storen je za nas litrat, ne treba nic zontat.

Stihovi su to Bepeta Jačona, šloveka od Katur ka je još pred 50 let sa svojo Ado fini va Švedske, kede so spleli novo njuzlo. S pet lepeh i proveh tići ki so se va njen zlegli. Porti je po razume, ma mu je srce i mlados doma zustala. I saki put kada se je na svoje Kature i preteli spameti, besedi od kanta so somi po sebe vonka letele. Preko teh besid prvo put son zonjega co još tamo poli  1977. leta, kada je za Labinsko komuno poslo svoji lepi versi. Malo besid ke puno gonajo.

Od kada je ve mojen bloge Labinska Republika od prvega dneva preko storeh kartolini i litrati laglje se tarniva doma, laglje mu na mente pridu puno stvori ke se ne moro već tarnat, ke so zostale koko jedon litrat. I bi ote Bepi reć da saki od nas jima svoj put, svoje stazi, a saka staza ima svoj finjitak. Kroj. 
Zato fala Bepetu z Katur va Švedske ca nas se je spameti z vemi versi, pokle keh se mora malo već pensat. Za željo da još bude puno lepeh dnevi, proveh besedi i lepeh kartolini i fotografiji va keh je za vajka ostalo vreme pasano. Koko i va ven našen lepen i domoćen "ca". A oni ki ga poznojo neka ga nojdo na ven litrate storenen 15 febraja 1959. leta na kampe va Raše. Škvadra se je zvola Vihor, bila je trdo štabila, a on je, da van malo pomoremo, onaisti, visoki đogador, ka stoji drugi z desna. Prave da je bi dobar z balo!  Tri leta kašneje i on je porti preko kunfina.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

ISTARSKI KALENDAR 1946 - S ISTARSKIM BALUNOM PRED HITLEROM!

Na najboljoj tradiciji kalendara Franina i Jurina u nakladi Istarske nakladne zadruge iz Rijeke u prosincu 1945. godine iz tiska izlazi Istarski kalendar 1946. Grafički izgled vrlo dojmljiv, papir dobar, sadržajno vrlo bogat, hrvatski jezik sočan, tip-felere teško je uočiti. Kako i priliči onom vremenu, a i nekoliko desetljeća kasnije, na samom početku knjige fotografija ne samo Tita, već i Edvarda Kardelja. Uz državnu himnu Hej Slaveni. Nakon toga pregršt zanimljivih tekstova, koji i nisu bili toliko agipropovski pisani s obzirom da je oružje utihnulo tek prije otprilike pola godine. Odmah u startu daje se naglasak na bratstvo i jedinstvo istarskih Talijana i Hrvata, zbog čega se pojavljuje i tekst Erosa Sequia.
Kao nemalo iznenađenje u oči padaju tekstovi najpopularnijeg istarskog partizana Joakina Rakovca, koji je poginuo u ratu, zatim drugih palih boraca kao što su Niko Katunar, major Vitomir Širola Pajo i Vladimir Švalba Vid, koji opisuje žetvu na poljima Čepića u proljeće 1944. godine, svega nekoliko mjeseci prije svoje pogibije. Uz  brojne autore tekstove potpisuju braća Ljubo i Ante Drndić, koji su najvjerojatnije urednici kalendara, premda se njihova imena u toj ulozi ne spominju, budući da Istarski kalendar nema impresuma. Iza Osipa Surog krije se Zvane Črnja, objavljeni su tekstovi Anđelke Turčinović, Stanka Dodića, nezaobilazne su pjesme Mate Balote i mnogih drugih autora.
Za Labinjane posebno je zanimljiv nepotpisani tekst o Istarskim ugljenokopima, zatim o pogibiji Alda Negrija, ranjavanju malodobnog grafičkog urednika Porečkog glasnika i kasnijeg akademskog slikara Quintina Bassanija, tada zvanog Petko Basanić. Neobičano je pismo znamenitog skladatalja Ivana Matetića Ronjgova kojim se obraća labinskim sopcima, a ne manje golica i tekst u kojem se navodi da su 1936. godine članovi kazališne amaterske družine iz Zagreba na Olimpijadi u Berlinu izvodili istarski balun i svojoj zemlji Jugoslaviji donijeli najveće priznanje.Da li je istarskim balunašima s tribina pljeskao i Firer Hitler?
U Istarskom kalendaru može se i pročitati da je sredinom 19. stoljeća u Labinu boravio slovački slavist Jan Kollar, privučen spoznajom da je u njemu rođen Matija Vlačić Ilirik, ili po njegovom Matej Franković Vlah.
Kalendar na kraju ima poučne savjete te obvezne reklame, koje iz današnjeg kuta podsjećaju na prozor u ona, u svakom pogledu, teška vremena.
Za kraj malo i osobne emocije - samo četiri mjeseca kasnije od pojavljivanja Istarskog kalendara u knjige rođenih upisano je i moje ime.  Svega nekoliko mjeseci razmaka, a za mene dva sasvim različita i veoma udaljena svijeta.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

LABINSKI FOTOGRAFSKI BISERI

Zahvaljujući susretljivosti labinskog odvjetničkog doajena Renata Martinčića u ruke su mi došla dva fotografska bisera iz povijesti drevne Albone, koje su se prije više od tri desetljeća našle iu knjizi Kartulini z Labinšćine. Prva fotografija nastala je 22. listopada 1876. godine, i sad je najstariji snimak Labina koji se našao u mojim rukama. U njenom su fokusu članovi gradske limene glazbe, okruženi ljudima u svečanim odijelima i ozbiljna lica. Povod za okupljanje nije slučajan, slavi se obljetnica osnivanja Radničkog potpornog društva Labina, SOCIETA OPERAIO DEL MUTTUO SOCORSO DA ALBONA, koje je radom započelo 1871. godine uz podršku onda izbjeglog gradonačelnika i publicista Tomasa Lucianija. Dovoljan razlog za feštu uz ritam labinske "bande".Danas ime tog društva nosi klub iseljenih i izbjeglih Labinjana u Trstu.

U naličju ove vrijedne i zanimljive fotografije Labina, dosad najstarije našeg divnog grada u kojim rukama, nalazi se ime i prezime Josipa Belušića (Giuseppe Belussi), rodom iz Županića, koji je u svijetu postao poznat kao izumitelj brzinomjera(tahomjera), koji je po prvi put predstavljen na svjetskoj izložbi u Parizu!To do danas nije bilo dovoljno da njegovo ime dobije neku ulicu u njegovom Labinu. Naš Labinjon svojim potpisom navodi da je vlasnik te izuzetne fotografije, ili točnije "Proprieta del signor Giuseppe Bellussi, Trieste, Via Bo.... No 121.

U svjetskoj povijesti značajna je 1929. godina kada je u Americi buknula velika gospodarska i financijska kriza, koje je uvelike promijenila sliku Svijeta. Za mali Labin ta je godina bila zapažena i po snažnoj zimi, o kojoj se pričalo desetljećima kasnije. Više od riječi o zimi 1928/29. svjedoči ova lijepa fotografija nastala nedaleko od mjesta na Borgu/Crću na kojem su se prije otprilike pola stoljeća okupili slavljenici s prve fotke, koje ljubomorno u svojim ladicama čuva labinski "vokat" Renata Martinčića, danas jedan od najstarijih aktivnih odvjetnika u Istri.

Pažljivo oko na obje će fotografije, osobito na prvoj, zamijetiti da svi likovi na njima, od djece do gospode u godinama, na glavi imaju pokrivalo - od kape do šešira. Onda je to dio tradicije u odijevanju, bez obzira na socijalni status i dubinu džepa!Ta lijepa navada ima navodno korijene u zaštiti od uši u vrijeme kada osobna higijena nije bila na zavidnoj razini pa se od tih nametnika sebe i druge štitilo obveznim pokrivalom glave.

LABIN - CRTEŽI ESULA

Ljubav i nostalgija prema zavičaju izbjeglih Istrana odmah nakon Drugog svjetskog rata i pripajanja Istre Hrvatskoj unutar nove Jugoslavije izražavala se i crtežima koji su se potom koristili kao predložak za tiskanje razglednica. Crtalo se prema sjećanju ili su se koristile stare razglednice, što se vidi i iz ova tri motiva Labina i Raše. Imena autora ne navode se na poleđini, ali se spominje da su tiskani u sklopu glasila esula L'Arena di Pola, uz poruku da će se Italija vratiti na svoje prirodne granice (Perche l'Italia ritorni ai suoi naturali confini). Izdavači su bili Movimento Istriano Revisionista i Comitato Nazionale per i rifugiati Italiani Venezia Giulia Italica.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

LABINSKI MOTIVI PRVOG PULSKOG FOTOGRAFA L. MIONIJA

Luigi Mioni prvi je pulski fotograf koji je svoj atelje pod nazivom L.Mioni otvorio 1862. godine na trgu Foro. Došao je iz Malog Lošinja u kojem je gradiću također imao vlastiti fotografski studio. U najvećoj ratnoj marini Austrijske mornarice djelovao je gotovo pola stoljeća, o čemu svjedoče mnogobrojne izuzetno vrijedne fotografije i razglednice te portreti Puljana. Za Labinjane je važno da je on svojim fotoaparatom obilazio cijelu Istru, napravivši, između ostalog, i snimke Labina, Pićna, Rapca, Plomina, Kršana i Svete Nedelje, od kojih osam posjedujem u svojoj zbirci. Među njima je i razglednica Torjona i volovske zaprege sa žigom od 1893. godine, što je dosad najstarija otkrivena kartolina drevne Albone. Pogled mame i razglednice s vedutom Labina s njegove istočne strane u vrijeme kada se počeo, početkom 20. stoljeća, graditi veliki zid. U onda začudnoj i više nego rijetkoj fotografskoj komori velikog maestra nalazi se i motiv nove gradske vijećnice Municipio s pečatom iz 1898. godine. Dvije godine ranije nego što je gradska palača službeno dovršena, pa nije isključeno da se radi o vrlo dobroj skici, odnosno montaži.
Uz naš kraj vezano je još jedno fotografsko ime Mioni. Dok mu je sin Erminio ostao raditi u svom pulskom ateljeu, drugi  sin Ernesto Mioni preselio se u Trst, gdje se bavio istim poslom. Na Labinšćinu će doći 1937. godine kada za jedan talijanski časopis snima seriju fotografija o novom rudarskom gradu Raši, ponosu samog Mussolinija.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

LABIN - SVE RUDARSKE KATASTROFE

O rudnicima na Labinšćini i njihovom značaju za gospodarski razvoj Labinšćine, ali i o njihovoj ulozi u gospodarstvu Italije, ranije Austro-Ugarske monarhije, a kasnije Jugoslavije, napisano je mnogo redaka. I održano mnogo političkih govora i zdravica. Rašu i Labin obilazili su i Mussolini i Tito, o udarnicima su se snimali filmovi, pisale reportaže i poeme. Procjenjuje se da je u gotovo četiri stoljeća rudarenja na Labinšćini iskopano oko 39 milijuna tona ugljena. Međutim, do dana današnjeg nema točnih podataka koliko je rudara na svom radnom mjestu u podzemlju zauvijek ostavilo svoje živote. Tek u svojoj vrijednoj knjizi  Zadnja smjena Marino Fonović, posljednji novinar koji je radio u Istarskim ugljenokopima do njegova zatvaranja 1999. godine, tragom arhivskih podataka prateći razdoblje od 1935. godine do stavljanja ključa u bravu, doći će do podatka od 751 poginulog rudara..Bez podataka o poginulim rudarima u rudnicima tijekom Drugog svjetskog rata. Koliko je rudara poginulo u labinskim rudnicima prije toga, u prva tri stoljeća rudarenja, samo se može nagađati i procjenjivati. Možda ukupno 1700 duša, koliko otprilike ima danas Rabac stanovnika? Može više ili pak manje, ali svakako ne mali broj ljudi platio je danak tuđem profitu i preživljavanju vlastitih obitelji. Pitanje je veliko, a na njega će valjda jednog dana odgovoriti povjesničari, nakon što budu zavirili u sve arhive.
Dotle je poznato da se katastrofalna nesreća u ugljenokopima Labinšćine dogodila 28. veljače 1940. godine u Jami Raša, kada je samo na otkopima i prilaznim galerijama od eksplozije metana život izgubilo 185 rudara. Negdje se spominje i brojka od još toliko rudara koji su preminuli od posljedica teških ozljeda. Možete li zamisliti sliku nijemih, beživotnih i pougljenjenih tijela rudara položenih u redu ispred upravne zgrade do kojih pokušavaju doći njihovi najbliži, uz duboko potresne jauke?
Osam godina kasnije velika rudarska nesreća zbila se u labinskom ugljenokopu kada su 14. ožujka 1948. godine iz rudnika izvučena 88 mrtva tijela rudara. Među njima je bilo i dosta njemačkih ratnih zarobljenika koji su prisilnim radom ovdje plaćali grijehe nacističke Njemačke. Ondašnji Glas Istre o tome neće napisati ni riječi, jer novi režim pokušava prikriti ovu katastrofu. O njoj će ipak pisati Raški rudar, glasilo Istarskih ugljenokopa Raša, prenoseći na naslovnoj stranici da je rudarska tragedija plod neprijateljske diverzije, koju je izazvao izvjesni Đuzepe Faragona, koji je ubijen prilikom ilegalnog prelaska jugoslavensko-talijanske granice. Mnogo godina kasnije doznat ću od Ive Marinovića, jednog od poslijeratnog  glavnih direktora Istarskih ugljenokopa Raša, da se nije radilo o nikakvoj diverziji, već nestručnosti rukovodećeg kadra i rudara u rudniku, koji u to vrijeme doživljava česte i velike fluktuacije stručnjaka, ali i rudara. Takva je tvrdnja na tragu činjenica da su tih godina rudarske nesreće bile vrlo česte te da je od 1945. do 1953. godine u labinskim rudnicima živote izgubilo još 85 rudara. Stoga su tih godina raški rudnici s pravom mjesto velikog straha, od kojeg su zazirali ne samo Labinjani, već i ljudi iz ostalih dfijelova Istre i zemlje. Radije se emigriralo nego silazilo u jamu. Nesreća, iako manje, bilo je i kasnije, pa mi u glavi i danas odzvanja rezak zvuk rudarskih sirena koji je bio pouzdan znak da se opet ugasio nečiji život nekoliko stotina metara ispod rudarskog šohta. I tjeskobna tišina u rudarskoj mrtvačnici neposredno prije ispraćaja nesretnih rudara širom zemlje ili do labinskog groblja.
Na pogibije rudara na labinskom groblju podsjeća i spomen obilježlje iz ratne 1915. godine, kada na jednom drugom ratištu pogiba devet kamerata. Na drugom dijelu groblja nalazio se i spomenik poginulim njemačkim zarobljenicima s tekstom Tempora transit, memoria manet, ali je nečijom nerazumnom odlukom uklonjen  prije otprilike četvrt stoljeća. Na tom istom groblju nema nikakvog spomenika ili obeliska svim znanim i neznanim rudarima stradalim na najvećem stratištu u Istri, premda su njihovi sinovi i unuci u likovima političara tako nešto poodavno obećavali. Uz istodobno zaklinjanje političara svih boja na raznim prigodnim manifestacijama i datimima, kao što je primjerice Sveta Barbara, u vječnu hvalu svim rudarima i njihovim nemalim žrtvama. Kao što još uvijek nije dovršen spomenik rudaru nedaleko od Autobusnog kolodvora, rad akademskog slikara Quintina Bassanija, čija je gradnja započeta prije više od tri desetljeća.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

 

RAŠA - ZA 75. ROĐENDAN

Prije neki dan Raša, najmlađi grad u Istri, skromno je obilježila 75-ti rođendan. Ako fotografije govore mnogo više od teksta, onda ovom prigodom ni riječi više. Neka vas kroz grad slavljenik vode iz zaborava otrgnute kartoline, koji su s dobrim ili manje dobrim vijestima i porukama iz nekadašnjeg rudarskog središta Italije, a potom i Jugoslavije slana svojim najbližim i nadražima.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius. com)