O RAŠKIM UDARNICIMA - UDARNIČKI U NOVOJ KNJIZI MLADOG PULSKOG ANTROPOLOGA

Odmah nakon II. svjetskog rata zbog ugljena Raša je bila hit u Titovoj Jugoslaviji. Novoj komunističkoj zemlji koja se tih dana zaklinjala prvoj radničkoj zemlji Sovjetskom Savezu i velikom Staljinu. U zemlji u kojoj se slijepo slušalo sve što je dolazilo iz zemlje sovjeta, u kojoj se isto tako vjerno kopiralo sve što se tamo događalo. Njihov proizvod udarnički rad s novim medijskim zvijezdama udarnicima, vrlo su brzo, uz "dobrovoljni" rad, postali jedan od temeljnih pokretača proizvodnje ugljena u Istarskim ugljenokopima. Glavne alternacije sovjetskom super udarniku Stahanovu i jugoslavenskom Aliji Sirotanoviću, postali su naši junaci Anton Bičić i Anton Griparić. Njihove stalno prebačene norme donijele su im medijsku slavu, o njima piše ondašnji Ilustrirani Vjesnik iz Zagreba, snima se dokumentarni film, prima ih Tito, slave se na prvomajskim paradama, mnogobrojnim lokalnim manifestacijama posvećenima, radu, komunizmu i domovini. Možda iz današnjeg kuta to ponekad izgleda i groteskno, ali to je bila ondašnja stvarnost, život, nada u koju su mnogi iskreno vjerovali. U svakom slučaju jedno intrigantno razdoblje, dio novije povijesti Labinšćine, o kojem se sve manje zna, koje sve više pada u zaborav. Ako je uloga muzeja da svojim djelovanjem informiraju i educiraju nove naraštaje o povijesti određene sredine, onda te institucije u Labinu još se nisu uhvatile tog posla. Barem zasad, unatoč stalnom zaklinjanju ovdašnjih političara u u rudarsku baštinu svog zavičaja. Koja su to češća i žešća što je bliže nekadašnji Dan rudara, u svoje vrijeme obilježavan u slavu Labinske republike.
I dok su priče o podzemnom gradu, rudarskom muzeju ili sanaciji rudarskog tornja, popularnog "šohta" na Pjacalu, godinama samo priče i puste želje, da se može drugačije na istu temu nedavno je potvrdio mladi i osebujni pulski znanstvenik i sveučilišni profesor Andrea Matošević. Nakon što je prije nekoliko godina napisao zahvale vrijednu knjigu Pod zemljom - antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću, nedavno je objavljen i rezultat njegova udarnička rada pod naslovom Socijalizam s udarničkim licem - Etnografija radnog pregalaštva.
Dok je prva knjiga u cijelosti posvećena labinskim rudarima, promatrana iz malo drugačijeg, antropološkog kuta, najnoviji naslov Matoševića tragom udarničkog znoja vrlo precizno secira tadašnje raške godine. I udarničke junake, vrlo uspješno, služeći se i iskustvima Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, ponire u smisao i izvore stvaranja natjecateljskog duha na otkopima. Dva raška Antona samo su vrh tog udarničke piramide, od koje su odavno ostale samo razvaline.
Nemirni istraživački duh mladog Puljanina bacio je snažan snop svijetla na te dane spriječivši ne samo da ta zbivanja još više utonu u kolektivni zaborav, već je uspio objasniti, na dosad manje uobičajen način, ideološki motor njihova postojanja.
Možda će i nova njegova knjiga potaknuti i Labinjane da se manje priča više čini u svekolikom istraživanju tog teškog, ali i neobično zanimljivog i vrijednog razdoblja. Sjećanja na rudarenje koje je u protekla četiri stoljeća presudno utjecao na povijest i sadašnjost ovog dijela Istre. Rudarenja koje je s ovih prostora zauvijek nestalo potkraj 199. godine zatvaranjem rudnika u Tupljaku.