PAĐELA BARBA IVETA FARAGUNA

U doba Austro-Ugarske monarhije stopa nepismenosti iu Istri bila je vrlo visoka, ili drugačije rečeno - mreža osnovnih škola bila je vrlo slaba. Njome su uglavnom bile obuhvaćena talijanska djeca u gradskim sredinama, dok državnih hrvatskih škola u selima gotovo da i nije bilo, tako da je stopa nepismenosti u njima bila vrlo visoka. Ona bi bila još i više da pučke škole za hrvatsko stanovništvo nisu potkraj 19. i početkom 20. stoljeća otvarali svećenici narodnjaci.

 Nastava se nerijetko održavala u privatnim kućama, a učitelji su bili  najčešće svećenici, među kojima gotovo da i nije bilo domaćih ljudi.

Kada se završetkom Prvog svjetskog rata i raspadom austro-ugarskog carstva Istra našla unutar granica Kraljevine Italije ubrzo su i te rijetke hrvatske pučke škole zatvorene, a i u gotovo najmanje selu otvaraju se osnovne škole na talijanskom jeziku, čiji je glavni zadatak bio što brže talijaniziranje i asimiliranje lokalnog slavenskog stanovništva - na sjeveru Istre Slovence, a u ostalom dijelu Poluotoka Hrvate. Mnoga seoska djeca  su tada po prvi put sjela u školske klube, za koje je najvećim djelom bio i prvi kontakt s talijanskim jezikom.

 Jedan od tih učenika bio je i Giovanni Faraguna, čija je ovo svjedodžba o završetku četvrtog razreda osnovne škole u Svetoj Nedelji školske godine 1927/28. Svjedodžba je u dosta lošem stanju, ali se može zamijetiti da su ocjene bile opisne, a nečitak je i potpis učiteljice, ali bez obzira na to ona je lijep svjedok tih godina.

Radi se o mom pokojnom susjedu Ivanu Faraguni, barba Ivetu, rođenom 1914. godine u selu Eržišće nadomak Svete Nedelje, koji je tijekom Drugog svjetskog rata, kao i mnogi Labinjani, bio u partizanima. Cijeli svoj radni vijek, opet kao mnogi Labinjani tog doba, proveo je u labinskom rudniku, radeći na izvoznom stroju, popularnom šohtu, spuštajući liftom rudare u jamu. Barba Ive je umro  gotovo prije četiri desetljeća u dobi od 70 godina, živeći u obitelji kćerke Elde Kokot na Marcilnici.  

  

 

RAŠKI RUDAR - GLASILO ISTARSKIH UGLJENOKOPA RAŠA - VJERAN SVJEDOK SVOG VREMENA

"Raški rudar", list Istarskih ugljenokopa Raša, jedan od najvećih i strateški najvažnijih poduzeća u novoj, Titovoj Jugoslaviji, svjetlo je dana ugledao 7. studenoga 1947. godine. Bio je to jedan od prvih tvorničkih glasila u zemlji, koja će uskoro okrenuti leđa Staljinu i Sovjetskom Savezu te najaviti samoupravni socijalizam. 

Izašao je pod parolom (a tada se bez njih nije moglo!) da je on "kolektivni mobilizator u borbi za izvršenje mjesečnog, godišnjeg i petogodišnjeg plana proizvodnje." Tiskao se kao petnaestodnevnik do 1950. godine, kada dolazi do duge stanke sve do 1. svibnja 1959. godine. 

Postao je izvor informacija ne samo o rudniku, koji je bio okosnica života u Labinu i na Labinšćini, već i cjelokupnog života u tom dijelu Istre, od politike, gospodarstva, kulture i sporta. 

Njegov prvi urednik bio je legendarni Šanto Kranjac, kasnije glavni urednik Glasa Istre i Radio Pule, a kasnije dolaze, uz ostale Miro Majerić i Mirko Kramarić.

Nestajanjem Istarskih ugljenokopa polako nestaje i Raški rudar, koji je neposredno prije gašenja početkom devedesetih godina 20. stoljeća postao mjesečnik s nakladom od svega tisuću primjeraka, koliko je tada bilo otprilike i zaposlenika. U zlatnim danima rudarenja njegova je naklada iznosila čak sedam tisuća primjeraka, a izlazio je dva puta u mjesecu.

Desetak godina kasnije zadnji urednik Raškog rudara je Marino Fonović, inače i autor izuzetne fotomonografije o rudarskoj tradiciji dužoj od četiri stoljeća naslovljene Zadnja smjena - Svjedočanstvo o posljednjem hrvatskom rudniku.

Taj tvornički list je najbolji svjedok novije poslijeratne povijesti Labina i svojevrsni "kum" Labinske komune, prvog općinskog glasila u Istri, nastalog na tradiciji, vrijednostima i iskustvima novinara Raškog rudara. 

Dio informacija o sportskom životu Labina prije nekoliko godina predstavljen je u Gradskoj galeriji Labina, a vjerujem da će se jednog dana (a možda i prije!), otvaranjem kompleksnog rudarskog muzeja na Pjacalu, što je dio duga svim generacijama rudara, mnogo temeljitije obrađivati ​​ovo veliko duhovno bogatstvo. 

Samo djeličak te baštine može se naći u Raškom rudaru objavljenom 15. prosinca 1966. godine te dijelovima tog glasila izašlog 1963. godine te tri godine kasnije, koje sam "iskopao" u moj privatnoj zavičajnoj arhivi tražeći druge dokumente. U nešto kasnije izašlom broju posebnu pažnju plijeni tekst o Giuseppini Martinuzzi i prijevod njene pjesme Iz rudnika (Dalle miniere), koju je prvi put na naš jezik prevela Patra Matečić, ondašnja nastavnica njemačkog jezika u labinskoj gimnaziji. Iako je bila samo maještra, ali odlična, predavala nam je i francuski jezik!

U sva tri broja objavljena su brojna imena i fotografije najboljih radnika. Jedan od njih - Ivan Licul iz Barbana, mjesečnu normu prebacio je za 91 posto. Ispod njegove slike objavljene su ove njegove riječi "U rudnik treba doći što više rudara. Tada će biti više ugljena za našu izgradnju.! Na naslovnoj stranici Raškog rudara su imena i fotografije dvojice najboljih rudara Istarskih ugljenokopa u prosincu - VKV mehaničara Tilija Hrvatina i VKV majstora elektromontera Josipa Mohorovića Pineta, nama poznatijeg kao jednog od najdugovječnijeg člana RKUD Rudar iz Raše!  

 

Vjerujem da na ponuđenom nećete ostati ravnodušni!