VLADIMIR PADJEN - PREKO SEPARACIJE ŠTALIJA DO SVEUČILIŠNOG PROFESORA U ZAGREBU

Raša, najmlađi istarski grad, nekadašnji grad rudara, u kojem danas najviše žive umirovljeni rudari, nepresušan je izvor događanja i mnogobrojnih ljudskih priča. U jednoj od njih glavni je lik Vladimir Padjen, koji u Rašu dolazi kao mladi inženjer rudarstva, nakon što je 1954. godine diplomirao na Rudarskom geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu.
Zahvaljujući njegovom sinu Hrvoju Padjenu, koji je odrastao na raškom asfaltu u središtu tada neobično dinamična mjesta i zanimljivih stanovnika "šarenog" podrijetla, doznao sam zanimljive informacije ne samo o njegovom ocu, već našim rudnicima. I ljudima. Mladi stručnjak diplomiravši upravo na separiranju ugljena, vrlo brzo postaje upravnik separacije ugljena na Štalijama, nedaleko od luke Bršica. Na ušću rijeke Raše separacija je podignuta još potkraj 19. stoljeća, kada se ugljen vagonetima doprema iz Krapna, odnosno Vineža i Štalija. Najprije su se vukli konjima, a potom i motornim, odnosno električnim lokomotivama. Tijekom završnih ratnih operacija 1945. godine stradava i separacija, odnosno luka Bršica, ali se brzo nakon oslobođenja obnavlja njihov rad. Sjeća se Hrvoje da je sredinom pedesetih proteklog stoljeća iz ratnih reparacija nacističke Njemačke stigla oprema za separiranje ugljena, koja je postavljena na Štalijama. Radove je vodio njegov otac, koji je uz pomoć domaćih radnika, vrsnih i dosjetljivih majstora, ne samo montirao opremu, već i u rudarskoj radionici napravio i ugradio sve dijelove. Pritom je naglašavao veliku pomoć i podršku koju je dobivao od vrsnog mehaničara i poslovođeVitorija Blažine Lampeta iz Trgeta, bez čijih bi rješenja cijeli posao trajao mnogo duže i neizvjesnije. Otada je među njima stvoreno veoma prisno prijateljstvo i međusobno uvažavanje, kasnije preneseno i na njihove sinove.
Nakon devet godina rada u Istarskim ugljenokopima Raša prožet novim znanjima i iskustvom Vladimir Padjen 1964. godine vraća se u Zagreb, gdje postaje najprije asistent, a nakon magistriranja docent na fakultetu, na kojem je svojedobno diplomirao. Neposredno prije doktoriranja umire 1979. godine u 55. godini života, čime se prerano prekida njegova sveučilišna karijera temeljena na godinama provedenim u raškim rudnicima, u koje je vodio kasnije i svoje studente. Na njegov život podsjeća i ova njegova rijetka fotografija nastala u rudniku, u kojem je on silazio, premda je bio plućni bolesnik. Možda je pokoji put na radno mjesto nekoliko stotina ispod zemljine kore odlazio i sa svojom suprugom Marijom, diplomiranom inženjerkom elektrotehnike, jedina žena u Hrvatskoj, a možda i na širim prostorima, koja je imala beneficirani radni staž zbog rada u jami!

  
      

TKO JE BIO PIETRO GHERSA?

Tko je bio Pietro Ghersa? Liječnik rodom iz Motovuna u doba Austrije. Poznat i po svom društvenom djelovanju i poticanju razvoja turizma. Autor turističkog vodiča Istarskih toplica, a prije dolaska u Labin živio je u Malom Lošinju, gdje je također ostavio duboke tragove u svekolikom životu tog turističkog mjesta.
Život je okončao u Labinu, gdje se nalazi i njegova grobnica. I u našem gradu je bio veoma aktivan, osobito u političkom djelovanju, zalagavši se, i u Istarskom parlamentu u Poreču, za talijansku Istru unutar granica Kraljevine Italije, nastale 1861. godine. Kraj Prvog svjetskog rata, poraz Austro-Ugarske i njen raspad doživio je kao ostvarenje svojih životnih snova i kada su talijanski vojnici potkraj studenoga 1918. godine umarširali na trg Borgo u starom gradu, njegovo srce nije izdržalo. Umro je od silnog uzbuđenja i ushićenja.
Kakve veze ima ova neugledna i dosta oštećena fotografija s početka 20. stoljeća, koju gotovo da i nisam primjećivao među drugim fotografijama i razglednicama Rapca? Na njenim je rubovima na talijanskom i njemačkom jeziku ispisan tekst s osnovnim podacima o fotografiji. Bit će da je ona trebala poslužiti za tiskanje razglednice ili je to pak bilo objašnjenje za primatelja poruke.
Osnovni tekst glasi: Porto di Albona, Rabaz; visto da Albona, Rabaz, Hafen v(on) Albona: von Albona gesehen.
Bočno su date i neke druge informacije o Rapcu, prije svega pod B je označen rt, punta sv. Andree.

Nekoliko godina kasnije labinska luka Rabac (Porto di Albona Rabaz), što je prastari, izvorni naziv tog  tada malog ribarskog mjesta, preimenovat će se u Portodalbona. Da se poštovalo ponašanje dr. Pietra Gherse, ime kojeg se nalazi na poleđini ove fotografije, vjerujem da se za fašizma ne bi promijenio naziv Rapca.

DRUŠTVENA SCENA LABINA PRIJE ČETRDESETAK GODINA

Sada zbog neuređenosti zatvorena dvorana Teatrina, gradskog kazališta podignutog 1843. godine, svojedobno je često ugošćavala ne samo razne stvaralačke družine, već bila i mjesto održavanja drugih društvenih aktivnosti Labina. Kao uostalom i druge prostorije Zajednice Talijana u starom gradu.

Na prvoj fotografija, nastaloj najvjerojatnije prije četrdesetak godina, snimljen je trenutak s jednog skupa sportskih radnika, koji su najčešće bili čelnici poznatih labinskih poduzeća, odnosno sponzori i pokrovitelji sportskih družina. Izvješće podnosi nama poznati Toni Gergorić, a u predsjedništvu su sjedili(s lijeva na desno), Josip Milevoj(moj otac), Drago Radalj i Bepi Blažić.
Za zapisničkim stolom sjedio je, barem se meni tako čini,  LinoVerbanac iz Presike(Stenice), zvani Pupo. koji je o sportu honorarno izvještavao čitatelje Glasa Istre i La voce del popolo. Uzgred rečeno taj je nadimak navodno dobio dok je kao polaznik vrtića u Labinu sredinom 1936. bio doveden na gradilište Raše gdje je dočekan duče Mussolini. Ugledavši malog Lineta, on ga je, kako se govori, pogladio po licu uz povik "Que bell' pupo!"

Na drugoj fotografiji, nastalojoj u približno isto doba, snimljen je trenutak s druženja najvjerojatnije aktivista Crvenog križa.  Prisutnima se obratio Mario Gobo, nekada direktor kina i punionice pive na Dubrovi, a među njima prepoznajem Vidalića, Riketa i moju mamu Ivaninu.

CRVENI I CRNI - FILM MIROSLAVA MIKULJANA O LABINSKOJ REPUBLICI

Na Labinšćini je 1984. godine sniman film o Labinskoj republici, koja je u socijalističkoj i radničkoj Jugoslaviji bio najveći brenda i zaštitni znak crvene Labinšćine. Onda je Labin i radi toga pohodio Tito, ali kasnije i prva dva hrvatska predsjednika - Tuđman i Mesić, a ove godine i prva predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Ekraniziranje tog događaja odvijalo se i u Labinu, a najvećim dijelom na Gori Glušići, gdje su napravljene kulise rudarskog Vineža! Redatelj je bio Miroslav Mikuljan, scenaristica je bila njegova supruga. Od poznatih jugoslavenskih glumaca glumili su Olivera Ježina, Milan Štrljić i Bekim Fehmiu, koji je glumio lik ondašnjeg rudarskog vođe Ivana Giovannija Pippana. Na filmu je bilo angažirano i dosta domaćih statista, što je, uz ostalo, bila dobra prilika i za lijep honorar.
Crveni i crni predstavljeni su svečano na Crću, glavnom trgu u starom gradu, za trajanja Repriznih večeri Festivala jugoslavenskog igranog filma u pulskoj Areni. Trg je bio prepun, ali publika baš i nije bila oduševljena filmom, kao ni i stručni žiri u Puli, gdje je film prošao nezapažen. Labinjani nisu, između ostalog, bili zadovoljni ni vrlo lošom čakavicom, koju su koristili domaći likovi.
Ono što nije uspjelo pokojnom Mikuljanu pošlo je za rukom Mirku Iliću, poznatom američkom dizajneru hrvatskih korijena, koji je nagrađen na izložbi plakata u Americi.

RABAČKA ŠETNICA . POPULARNO LUNGO MARE

Mozaik složen od ovih razglednica fokusiran je na nastajanje šetnice - popularno Lungo mare, a one pokrivaju vremenski raspon od kraja šezdesetih do početka devedesetih.
U početku nije bilo šetnice, ali ni "cvijetnih" hotela u zaleđu razglednica, odnosno na Vele đirine, a cestom do luke koriste se vozila i sve brojniji turisti i domaći kupači. Ipak, na prvoj najstarijoj fotografiji na samoj rivi zamjećuje se živost i mnoštvo automobila. U njenom desnom kutu još je uvijek kasnije srušena kuća radi izgradnje hotela Apollo, ali zapaža se intenzivna gradnja stambenih višekatnica. I početak gradnje nove ceste u pravcu budućeg hotela Lanterna i nešto kasnije Girandelle.
Na drugoj razglednici iz sedamdesetih šetnice još uvijek nema, ali "kočopere" se hoteli Mimosa, Hedera i Narciz. I brod restoran poznatog rabačkog ugostitelja Ignje Ilijevskog.
Na trećoj razglednici šetnica već dobiva svoje konture, brod-restoran je na svom mjestu, a hoteli dobivaju još jedan kat.
Posljednja kartolina s početka je devedesetih, nestao je popularni restoran na moru, kraj koje prolazi šetnica. Obiteljskih kuća u podnožju škole sve je više, sve je tijesnije. Uputiti li se ovih dana u Rabac, gdje je turista sve više, zamijetit ćete velike razlike u posljednjih dvadesetak godina. Ponajviše na hotelima u Olivi, gdje su građevinari i majstori svoja mjesta ustupili turistima u tek obnovljenom hotelu..

RABAC 1950. - GLUMICA BRANKA IZ BEOGRADA?

Među fotografijama koje mi je davno dala Marija Knapić, jedna od najpoznatijih ugostiteljskih radnica Labina iz rane faze turizma u Rapcu, nalazila se i fotografija ove nasmijane dame nastale na Mole đirini.
Na njenoj poleđini piše: Rabac 1950., Dragoj Mariji od Branke.
Koliko se sjećam pritom mi je rekla da je Branka bila glumica iz Beograda, koja je te godine boravila u našem ljetovalištu. Navodno se tada u našem kraju snimao jedan film. Koji nije mi znala reći.
U svakom slučaju vrijedna fotografija Rapca nastala u doba kada je on bio poznat tek kao ljetovalište labinskih radnika i njihovih obitelji.

RABAC - MOŽE I DRUGAČIJE

Prva fotka spoj je razglednice Rapca s početka dvadesetih i motiva kupališta u Crikvenici s početka 20. stoljeća. Potvrda je to da su moguće različite aplikacije starih razglednica, zahvaljujući kojima je naše turističko mjesto dobilo mali mondeni štih, inače neuobičajen u njemu.
Inače, kopije starih fotografija i razglednica uobičajene su u mnogim talijanskim restoranima i oštarijama, a u Rapcu sličice života s početka proteklog stoljeća krase zidove hotela San Fior, nekadašnje Lanterne.