NK RUDAR RAŠA 1952. GODINE

Do sredine pedesetih kada Labin dobiva novi stadion Raša je bila središte ne samo rudarskog, već i društvenog te sportskog života Labinšćine. Raški nogometaši, od Talijana nazvani "diavoli rossi" bili su tih godina simbol (pre)moći Raše i rudarske Labinšćine, koji su do Pariškog saporazuma o granicama između Jugoslavije i Italije, bili dvostruki prvaci Julijske krajine, unutar koje se formalno nalazila i Istra.

Iz tog je razdoblja i fotografija koju mi je ovih dana ustupio Renato Martinčić, najstariji istarski aktivni odvjetnik, ponajviše zbog toga što se na njoj nalazio i moj otac Bepi, u društvu s Perom Sršenom, tada članova uprave Rudara. Renato poznaje mnogo lica s ove fotke, budući da je tada živio u Raši, među kojima navodi i ime Antona Hrubeca, učitelja glazbenog odgoja i dirigenta dječjeg tamburaškog zbora, zatim Bianchia, Giulia Škopca, nekada poznatog pjevača, u krilu svog oca, malog Marija Bresca, zvanog Šperanca, budućeg poznatog prvotimca i mnoge druge. Tu je i Lučano Šumberac, jedna od nogometnih legendi Rudara, na početku svoje nogometne priče, a prepoznajem i jednog od braće Privrat.

Na ovoj fotki posebnu pažnju izaziva klinac koji ponosno pozira s rukama na kutiji za prvu pomoć, koji je Renatu dao i ovaj zanimljivi trenutak iz života raških nogometaša. Zove se Dušan Možetić, rodom je iz Crikvenice, a sa svojim ocem Rudijem u Rašu dolazi 1948. godine, koji je bio zubar u rudarskoj ambulanti. Tu će živjeti narednih nekoliko godina, za koje je vrijeme Rudi bio i liječnik NK Rudara.

Taj detalj mi je bio poznat i ubrzo sam istu fotografiju nalazio u svojoj knjizi o Rudaru Četrdeset zelenih proljeća. Ispod nje piše da je snimak nastao 1952. godine ispred svlačionice nakon pobjede Rudara od 7:1 nad ekipom Grobničana iz Čavla.

INFORMACIJE - POSLJEDNJI BROJ GLASILA ISTARSKIH UGLJENOKOPA TUPLJAK

"U petak 26. studenog 1999. godine točno u 11 sati i 35 minuta desnom klijetkom izvoznog stroja okna 1 rudari su posljednji put napustili navozište VI hrizonta jame Tupljak prije njenog konačnog potapanja. Do ponedjeljka 29. studenoga voda je ispunila rezervoar i potopila preostale rudarske prostorije - nekadašnju pumparnicu i navozište okna 1. O tome su nas izvjestili Ante Augustinović i Đani Ajkler koji su u ponedjeljak oko 10 sati ujutro opremljeni sigurnosnim aparatima i benzinskom lampom probno spustili sve do razine vode u jami. Prema njihovim riječima potopljena jama izgleda sablasno , zrak je izuzetno težak pa su morali koristiti aparate za disanje..."

Tako posljednje trenutke posljednjeg ugljenokopa u Hrvatskoj, ali i posljednje trenutke gotovo četiri stoljeća rudarenja na Labinšćini, vrlo emotivno opisuje Marino Fonović, novinar i urednik rudničkog glasila Informacije. Spomenuti rudari Augustinović i Ajkler i mimo svoje volje postali su posebno obilježena imena u povijesti poslijeratnog rudarenja u našem kraju, događaja kojega neće moći nikada zaboraviti.

U tekstu Rudari su otišli u povijest autor navodi da je rudnik u Tupljaku službeno otvoren 2. ožujka 1983. godine i da je do njegovog zatvaranja iz zemlje utrobe iskopano 1.990.918 tona ugljena, au cijeloj povijesti rudarenja nešto više od 39 milijuna tona. U članku se navodi i niz drugih vrijednih pojedinosti, koji će uskoro biti objavljeni u monografiji Zadnja izmjena, uz podatak da je Marino Fonović posljednjeg mjeseca i dana rudnika u Tupljaku ilustrirao s više od 500 izuzetno vrijednih fotografija.

Vrijedni i skromni Marino Fonović u tom glasilu objavljuje i Kronologiju zatvaranja ugljenokopa Tupljaka, od kojih navodim tek podatak da je proizvodnja na otkopima prekinuta 177. svibnja, a da su 11 dana kasnije iz jame izvučena dva posljednja vagoneta ugljena. Posljednjeg dana svibnja u separaciji Plomin obrađeno je posljednjih 20 tona ugljena. 

Bio je to ujedno i posljednji broj tog glasila, s nadnevkom od 1. prosinca 1999. godine, koji je počeo izlaziti potkraj 1990. godine zajedno s Raškim rudarom, koji je daleke 1947. godine postao jedno od prvih tvorničkih glasila u Jugoslaviji. Informacije su izlazile jednostavno na svega nekoliko stranica s osnovnim podacima o proizvodnji i drugim zbivanjima u Istarskim ugljenokopima. Raški rudar prestaje izlaziti nekoliko godina kasnije, a u deset godina izlaženja tiskano je ukupno 413 brojeva na više od 1500 stranica.

U obraćanju čitateljima u ime Službe za informiranje glavni urednik glasila Informacije se svima zahvaljuju na suradnji i pomoći, posebno rudarima s kojima se najčešće susreo i pisao. "Na kraju ne mogu a da ne spomenem misao jednog rudara koji je ovih dana o rudniku rekao: Nebrojeno sam puta izlazeći iz jame rekao dabogda ga sutra zatvorili. A danas mi je žao - jako mi je žao - jer rudnik je ipak dio mog života , tu sam upoznao najbolje prijatelje, tu su ostale najbolje godine moje mladosti..."

Posljednji direktor rudnika bio je Veljko Karabaić iz Rijeke, koji potkraj osamdesetih u Labinu dolazi kao stečajni upravitelj Istarskih ugljenokopa Raša. Osim spomenute monografije Marina Fonovića Karabaić zaslužan je i za tiskanje monografije o dugoj povijesti rudarenja na Labinšćini poznatog labinskog povjesničara Tullia Vorana. To je i 20 godina nakon zatvaranja rudnika sve o rudarskoj baštini, a o rudarskom muzeju ni traga! Ono što sam pisao tada nažalost moram ponoviti i sada - usporedo sa zatvaranjem rudnika s njegovim posljednjim danima lokalna je vlast, koja se inače uvijek zaklinje u rudare i njihovu dugu povijest, da bi istodobno Dan rudara ukinula kao svoj praznik, zajedno s upravom rudnikom trebala otvoriti Rudarski muzej kako bi se maksimalno sačuvala oprema i druga rudarska baština. Ako se on jednog dana i otvori kako će izgledati i što će se mladom naraštaju u njemu pokazati?

MELCHIORE CORELLI - POSLJEDNJI GRADONAČELNIK LABINA U DOBA ITALIJE

Zabavljajući se ovih dana s poleđinama starih kartolina Labina, kojih u zbirci imam, zajedno s rapcem, više od 700 primjeraka, naišao sam na mali dragulj - rukopis Melchiora Corellia, posljednjeg gradonačelnika (podestota) Labina u doba vladavine Kraljevine Italije između dva svjetska rata. Razglednicu je poslao "visoko štovanoj" gospođi de Franceschi, voditeljici gradske knjižnice u Puli. U kratkom tekstu on navodi grofa Giuseppea Lazzarinia, jedno vrijeme gradonačelnika Labina, ali i čelnika istarske provoncije, tada jednog od najuglednijih ne samo labinskog, već i istarskog političara. Izgleda da je upoznaje s nekim njegovim novim tekstom, vjerojatno o Tomasu Lucianiu, u doba Austro-Ugarske monarhije, jednom od najpoznatijih labinskih gradonačelnika, koji 1861. godine emigrira u tek ujedinjenu Italiju, gdje se, između ostalog, bavio i publicistikom, odnosno poviješću Labina. Najviše zaslugom Lazzarinija tih je godina pod gradskom ložom uređen muzej lapidarija iz rimskog doba nađenih u okolici Labina, a bio je posvećen Lucianiju, koji tom prigodom dobiva i poprsje.

Tko je zapravo bio Melchiore Corelli, o kojemu se u Labinu zna vrlo malo? Rođen je u Pićnu 30. srpnja 1886. godine, a završio je studij povijesti. Rodom je bio iz okolice Pićna, prezivajući se tada Curellich, da bi ga tridesetih godina promijenio u Corelli. Po sjećanju starih Labinjana bio je veoma obrazovan i načitan, samozatajne i skromne naravi, poznat po čitanju knjiga u slobodno vrijeme na klupi u Pineti drevnog grada. Kada je 8. rujna 1943. godine do Labina doprla vijesti o kapitulaciji Mussolinijeve Italije on se zatekao na filmskoj predstavi u gradskom kazalištu, popularnom Teatrinu. Na spontani pljesak gledatelja na tu upravo objavljenu vijest, koji su time izrazili nadu da su ratne nedaće konačno okončane, gradonačelnik Corelli ih prizemljuje upozorenjem da teška ratna vremena tek dolaze. To sam doznao prije petnaestak godina od u međuvremenu umrlog Giovannia Gobba Musćarola, koji je kao klinac tada također bio na toj neobičnoj kino predstavi.

Ni mjesec dana kasnije prilikom prodiranja motoriziranih jedinica njemačkog Wehrmachta iz pravca Pule prema Rijeci on bezuspješno pokušava pregovarati s njihovim oficirima na Mostu Raša, kako bi spriječio nepotrebne žrtve među Labinjanima. Istog dana u prvom okršaju partizana s njemačkim okupatorima na prilazu Labina ispod sela Brdo poginulo je tridesetak boraca.

Studirao je u Trstu i Gracu, a službovao u Kopru, Trstu, Firenci i Rijeci prije nego što je početkom dvadesetih 20. stoljeća vratio u Labin, gdje je proveo i djetinjstvo. Bio je aktivan i političkom životu grada, a bavio se i pisanjem tekstova o povijesti Labina i Labinšćine. Kao istaknuti predstavnik ondašnje vlasti bio je i predsjednik Odbora za uređenje gradske lože u već spomenutih muzej kamenih reljefa. O tom muzeju otvorenom 9. rujna 1934. godine Corelli piše u knjižici Il Lapidario Albonese, tiskanom u Poreču 1937. godine. Bio je aktivan i u labinskom klubu Tomaso Luciani.

Završetkom rata zatvara ga nova vlast odmah nakon oslobođenja zbog navodne suradnje s Nijemcima, za što dobiva 18 mjeseci. Odsluženjem kazne emigrira u Italiju, kao i mnogi drugi njegovi sugrađani tog vremena, ne samo talijanske nacionalnosti. Najprije živi u Gorici, a potom u Trstu, gdje se bavi i publicističkim radom tematski vezanim uz Istru, Labin i esule, surađujući najviše u njihovom časopisu Pagine Istriane. Dolazio je rado na sva okupljanja iseljenih Labinjana u Trstu i drugim dijelovima Italije, a se više nije vraćao u svoj Labin. Umro je u Trstu 19. srpnja 1955. godine.

    

EPIDEMIJA TRBUŠNOG TIFUSA U RAŠI U LJETO 1950. GODINE!

Kao mali klinci u školi smo učili o velikim žrtvama partizana, koji su, zbog teških životnih uvjeta i gladi, život gubili ne samo od metaka njemačkog okupatora i njegovih sluga(ustaše, četnici, domobrani, ljotićevci itd.) već i od trbušnog tifusa. O tome smo gledali i filmove, najprije u kino dvorani, a kasnije i na crno-bijeloj televiziji. Dosta godina nakon tog događaja između sam redaka načuo da je ta smrtonosna bolest negdje u to poharala i rudarsku Rašu, najmlađi grad na istarskom poluotoku. U njemu je tada živjelo dosta rudara iz gotovo cijele zemlje, ali i nešto njemačkih ratnih zarobljenika te više obitelji iseljenika povratnika iz europskih zemalja, ali i Amerike te Kanade.

O tome sam mnogo kasnije više podataka doznao iz jednog stručnog časopisa, ali ne i od novina.
Sve se dogodilo u ljeti 1950. godine, dakle prije 70. godina, a epidemija trbušnog tifusa utvrđena je 18. lipnja. Od njega je oboljelo čak 355 mještana Raše, ali i nekih okolnih sela, uključujući i Viškoviće, od kojih je polovica imala vrlo teške simptome, a 13 je umrlo! Sve dok u najveći grad rudara u Jugoslaviji nisu došli epidemiolozi iz Zagreba i obližnje Pule domaći liječnici nisu znali o kakvoj se pošasti radi. Do njihovog prijevoza "kovaricama" u Pulu, gdje su primljeni u Opću bolnicu, ali privremeno i u osnovnu školu Neven Kirac, teški bolesnici su u Raši bili na improviziranim ležajevima bili smješteni u zgradi tamošnje osnovne škole te prostorijama tek osnovanog RKUD Rudar.

Veli je strah i neizvjesnost tih dana zavladala Rašom, ali i cijelom Labinšćinom ten Istrom, a raškim ulicama su bauljali pripiti ljudi, s bocom alkohola u rukama, vičući "contro tifo", vjerujući da je to najbolji lijek od epidemije tifusa!

Stručnjaci su brzo ustanovili da su za velike razmjere brzog širenja te bolesti glavni krivci bili teški uvjeti življenja rudara i lokalnog stanovništva te prije svega zagađena voda s obližnjeg izvora, pokraj kojega i danas, na svom putu do Raškog zaljeva protiče pročišćena otpadna voda iz Labina!

Za novu državnu vlast ta je bolest s poražavajućim učinkom bila velika pljuska, zbog čega se o njoj  nije mogla naći vijest u nacionalnim novinama, ali i lokalnom Glasu Istre. Zanimljivo je da i danas stanovnici Raše i Krapna, ali i ekološki aktivi ukazuju na taj još uvijek aktualan problem, zahtijevajući, uz ostalo, da se zatvori otvoreni kanal, koji prolazi sredinom Raše! 

BILO KUDA (STARI)LABIN - SVUDA!

Kada se god vraćam s puta kući prožima me poseban osjećaj kada iz daljine nazirem konture drevnog Labina s njegovim kampanilom - priča mi ovih dana s osmijehom na licu jednog prijatelja koji je sam susreo na glavnom starogradskom trgu. Popularnom Crću ili Borgu, kako ga zvaše stari Albonesi.
Odvratih mu istim riječima te dodah da mi nešto nedostaje ako se nekoliko dana ne prošećem njegovim uskim ulicama. Te da mi je pogled na stari grad lijep s koje god ga strane promatram. Vidim. Štoviše, što je veća udaljenost od njega to mi je naš "Res publicum Albonesium" miliji i draži. Uz pitanje koje često postavljate sebi - kako izgleda cijeli naš grad bez svog dragulja smještenog na brežuljku iznad Kvarnerskog zaljeva na nadmorskoj visini od 326 metara?

Ove fotke nastale su u posljednje dvije-tri godine, a "škljocao" sam malim džepom Nikonom, iz raznih položaja i udaljenosti - od njegovih podnožja i ruba iznad Labina, ali i udaljenih Bartića i Skitača.

Bez nekog planiranog reda, pa su tako i posložene.

Bit će ih još!

Fotke Labina pod snijegom, na kraju ovog posta, nastale su večeras 6. travnja 2021.

Pogled na naš Labin s balkona moje kuće na Marcilnici, gdje je 29. travnja 2021. započela gradnja nove benzinske pumpe. Za nekoliko mjeseci tu će biti sasvim druga slika i ugođaj!