Često kada se šečem starim Labinom, drevnom Albonom/Alvonom, neumitno mi se vraća pitanje kako je život u njemu izgledao do 1945. godine, kada se Istra našla na stranama nove granice između Italije i Jugoslavije. Rođen sam samo godinu dana nakon tog događaja i godinu prije Mirovnog dogovora u Parizu između tih dviju zemalja kada je priznata nova granica. Torjon, Fortica, placa Borgo, koja je za Italije nosila ime kralja Vittoria Emanuela III, loža, palače Lazzarini, Negri, Scampicchio i druge, Porta Sn Fior, prekrasna župna crkva, rodna kuća najpoznatijeg labinskog gradonačelnika Tomasa Luciania, ugledne plemićke obitelji, da dalje ne nabrajam, bila je scena na kojoj se stoljećima odvijao jedan sasvim drugačiji život grada. Život u kojem se čuo samo talijanski, odnosno istrovenetski govor, naša čakavica je bila rijedak gost, osobito u doba Mussolnijeve Italije, kada se nije dopuštalo njegovo korištenje. Vjerojatno me ta znatiželja o višestoljetnoj duši grada prekinutoj ni godinu dana prije mog rođenja, o gospoštini, njihovim uglađenim manirama i sirotinji, uključujući u "nonu Ninu", lik s jedne stare kartoline, koja s brentom na leđima radi golog preživljavanja prolazi kraj Palače Lazzarini -Battiala, okrenula prema starim razglednica i knjigama o rodnom gradu velikog crkvenog reformatora Matije Vlačića Ilirika. Saga je to zapravo o najljepšem i povijesno najbogatijem gradu na istočnoj obali istarskog poluotoka i njegovim bogatim žiteljima, i njihovim glađenim manirama.
Okončanjem teškog rata i ucrtavanjem novih međudržavnih granica, dolaskom nove komunističke i (jugo) slavenske države te općim siromaštvom koje je vladalo prvim godinama poraća na ovim prostorima, započinje veliki egzodus Istrana i talijanskih građana Labina među njima. Ne odlaze samo bogati Talijani, prije svega veleposjednici i uspješni poduzetnici, kojima je sve nacionalizirano ili konfiscirano, već i dio ljudi sa sela i okolice Labine, koji svoju budućnost ovdje nisu više vidjeli nakon novih gospodarstava političkih, društvenih, nacionalnih i gospodarskih (ne)prilika.
Mnogo od njih, prije svega imućni Talijani, koji su već i između dva rata počeli živjeti u Italiji, ostaju u njihovoj matičnoj zemlji, a dio se, nakon sumornog života u prihvatilištima u Italiji, iselio diljem svijeta - od Čilea, Argentine, Amerike do Australije. Između njih u doba Jugoslavije nije bilo službenih kontakata, za razliku od iseljeničkih klubova iz New Yorka, u kojima se okuplja generacija naših mladih ljudi koji su se iseljavali u svijet uglavnom nakon šezdesetih godina proteklog stoljeća, kada su otvorene granice i liberalizirano dobivanje putovnice. Kontakti s njihovim udrugama u Italiji intenzivirali su se nakon osamostaljivanja Hrvatske i pada socijalizma, najprije putem Zajednice Talijana i osobnim kontaktima, a potom i s lokalnim vlastima Labina .Plod te suradnje je i postavljanje ploče esulima na gradskom groblju u Labinu, davanje naziva jedne ulice u starom gradu doktoru Tomasu Lazzariniju, omiljenom liječniku i među ondašnjem siromašnom seoskim stanovništvom, do nedavnog postavljanja ploče Grada i udruge iseljenih Labinjana iz Trsta na zgradi u kojoj je između dva rata bilo sjedište Radničkog potpornog društva, utemeljenog u Labinu prije 150 godina.
Uvažavanjem vlastitih pogrešaka, zabluda i nepovjerenja s obiju strana, kao i teških žrtava tih godina rata i poraća, i življenjem bez uobičajenih emocionalnih i vrijednosnih klišeja stvorit će se zasigurno veći prostor za međusobnu suradnju i povjerenje. Sve u interesu našeg grada. I njegovih stanovnika.
Društveni život i međusobna suradnja labinskih esula odvijala se i izdavanjem zavičajnih listova, u kojima se oslikavao njihov život u Istri, uključujući i Labinu, iz kojega se nije moglo istrgnuti labinski korijen. U prilogu se našlo nekoliko članaka tiskanih u njihovom glasilu dvotjetniku La nuova Voce Giuliana povezanih Labinom, objavljeno 2002. godine. U njima se, između ostaloga, piše io već spomenutom doktoru Lazzariniju, zajedno s još dva brata - Nicolom, ili Mikulom te uglednim političarom Giuseppeom, posljednjim potomcima najuglednije labinske plemićke i veleposjedničke obitelji na Labinšćini. Hvala Eldiu Kokot, koja je ustupila taj list, iz čijih bi se brojeva došlo do dragocjenih podataka o prošlosti našeg grada, zbog čega bi bilo vrijedno da oni postanu dio arhive gradskog muzeja Labina.
