ŠANTO KRANJAC - PRVI POSLIJERATNI LABINSKI NOVINAR

Prije gotovo četvrt stoljeća u 70. godini života umro je Šanto Kranjac, prvi poslijeratni labinski novinar i jedna od legendi istarskog novinarstva. Imao sam sreću što sam ga poznavao, što je bio moj šef i urednik na Radio Puli početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Bio je vrlo radišan, točan i jasnog stila, što je tražio i od svojih novinara, tvrdeći da je novinarski posao težak ako ga se ozbiljno shvati.

A sve je započelo još za rata, kada je 1944. godine, tada 22. godišnji Šanto završio u Kotarskom Agipropu za Labin, gdje započinje njegova novinarska karijera. I to ne slučajno, budući da je Šanto bio jedan od rijetkih onovremenih mladića koji je dosta korektno znao književni hrvatski jezik. Kako su za Mussolinija bile zatvorene sve hrvatske škole i ustanove prilika za njegovo učenje, pa kao ni stranog jezika nije bilo. Buduća novinarska marka hrvatski će jezik učiti i naučiti od školskih knjiga njene 12 godina starije sestre, koja je za Austrije u Rogočani pohađala hrvatsku pučku školu. Slušajući ilegalno engleski radio u Bartići, a kasnije i Vinežu, odnosno zaseoku Veselici skidali su vijesti s njega i potom ih ukucali i izvlačili Domaće vijesti preko šapilografa. S njim je surađivala kasnije poznata hrvatska političarka i sveučilišna profesorica Ema Derossi iz Štrmca, da bi kraj rata završio ilegalno radeći partizanski Hrvatski list, zahvaljujući najviše pjesniku Zvani Črnji, koji je zamijetio njegovu radišnost i nadarenost.

Prvih dana slobode već je dio Glasa Istre, a kada nakon angloameričke okupacije Pule redakcija tog lista seli u Rijeku on je tamo. Nakratko je i u Zagrebu, pa se opet s Glasom Istre vraća u Pulu, čiji je glavni urednik u više navrata. Kada se od Glasa Istre izdvaja Radio Pula on postaje njegov dio. Odatle je otišao u mirovinu 1973. godine kao direktor i glavni urednik.
Bio je jedno vrijeme i urednik tek pokrenutog Raškog rudara, jednog od prvih tvorničkih listova Jugoslavije, a osnivanjem Labinske komune sredinom sedamdesetih jedna je od suradnika tog općinskog glasila, pišući najčešće povijesne teme o svom zavičaju. Bio je poznat i kao pisac tekstova za popularne likove Jurina i Franina, koji su u pisanom obliku izlazili u Glasu Istre, a "živom" na valovima Radio Pule. Kao umirovljenik najviše se bavio lekturom i korekturom tekstova za časopis Istra.

O njegovom novinarskom putu tekst pod naslovom Šanto Kranjac - legenda istarskog novinarstva, objavio sam u Kalendaru Franina i Jurina za 2016. godinu, želeći na taj način podsjetiti na njegovu značajnu ulogu u poslijeratnom razvoju novinarstva u Istri.

Zahvaljujem njegovoj kćerki iz Pule na ovim vrijednim fotografijama!

ILIJA UZELAC- R A Š A - BISER KNJIGA O RUDARSKOM GRADU GODINE 1949.

Ovih se dana u kućnoj biblioteci opet našla knjižica Ilije Uzelca Raša, koju je Društvo novinara NR Hrvatske iz Zagreba tiskalo 1950. godine. Izuzetno je to vrijedno svjedočanstvo o Raši potkraj 1949. godine kada je ovaj novinar posjetio najveći rudnik kamenog ugljena na Balkanu. Autor ovog djela kratko je boravio na Labinšćini, ali je vrlo detaljno, dosta precizno i vjerno opisao ne samo prilike u Raši četiri godine nakon rata, već je s mnogo truda dao povijesni prikaz rudarenja u ovom dijelu Istre. Njegovi opisi Raše, Labina i okolice, prilike u rudnicima, proizvodnja ugljena, uvjeti rada i življenja, kulturne i sportske aktivnosti nisu umanje i okrnjene ideološkom dioptrijom svega viđenog. Štoviše time su još vjernije iz pera Uzelca opisane ondašnje (ne)prilike, dobrim dijelom prožete novim promjenama nakon što je Titova Jugoslavija okrenula leđa velikom Staljinu i Sovjetskom Savezu. U tom kontekstu čak je simpatično (ili simptomatično) svojatanje tuđe kulture, pa se primjerice, kožda i u žurbi, rimski kameni reljefi ispod Lože proglašavaju spomenicima hrvatske kulture.
U tekstu se spominju onovremeni rukovodioci ing. Ivo Marinović, ing. Trampuž, budući direktor i kasniji predsjednik Sabora SR Hrvatske Milan Rukavina Šain, inače rodom iz Like te druge onovremene batice. Poseban prostor dobiva i udarnik Anton Bičić, kako autor kaže, Alija Sirotanović u raškoj verziji, zatim njegov kolega Griparić, koji se vratio iz Francuske. Uzelac ne zaboravlja ni Raški rudar, raški bazen, plesne večeri, boćališta, gostovanja kazališta i druge oblike društvenog života rudara. Kao ni bonove za prehranu R-1, koji su za rudare bili najizdašniji. Ispraćuje i korijere koje u tri smjene dovoze rudare iz većeg dijela Istre, navodi dinamičan promet u luci Bršica. Ne zatvara ni oči pred teškom rudarskom nesrećom koja se u Raši dogodila godinu dana ranije, a krivca za tu tragediju vidi u diverziji izvjesnog Faragune.
Knjiga ima i dosta vrijednih fotografiji nepoznatog autora, koje su nažalost vrlo mutne zbog nekvalitetnog papira na kojem je "Raša" tiskana. Među njima je i fotografija nastala u Podlabinu prilikom zidanja prvih kuća za rudare, poznata kao Nove zgrade. Tada je bilo planirano 50 zgrada sa po osam stanova, ali je prilikom njihova kasnijeg prebrojavanja ustanovljeno da ih ima tek 49! Navodno su onda za zdravlje htjeli upitati šefa gradilišta, ali je on, opet navodno, utekao u Austriju s viškom novca!

 U svakom slučaju izuzetno štivo iz tog doba, koje bi se moglo pojaviti u reprint-izdanju, čime bi dah tih dana bio bliži širem krugu čitatelja. Ovako, kao utješna nagrada čitatelji ovog bloga mogu se zadovoljiti tek njenim fragmentima.