LABIN - POGLED S RUDARSKOG ŠOHTA

Usnio sam lijep san u kojem sam dosanjao lijepo uređen Pjacal s rudarskim tornjem, popularnim "šohtom", nekada središnjim mjestom rudarenja u Podlabinu. Mjesto s kojeg je sedam dana u tjednu više tisuća rudara silazilo u rudnik, na svoje radno mjesto nekoliko stotina metara ispod zemljine površine. U tom sam snu pio pivce u pivnici otvorenoj u prostoriji u kojoj je nekada ogroman SIEMENSOV eletro motor, proizveden posebno za ovaj rudnik, sačuvan do najmanjeg detalja. Izgledao mi je kao da će svakog trenutka iz utrobe zemlje povući ogromno dizalo za rudare. Dizalo s kojim sam prije otprilike tridesetak godina sišao među rudare s magnetofonom na ramenu. U tom snu  izloženi su mnogobrojni strojevi i oprema koja se nalazila na otkopima, uz legende ne hrvatskom, njemačkom, talijanskom i engleskom jeziku. Pivo znamenita naziva "Kovarska pot" donijela mi je  mlada i šarmantna konobarica gazelska hoda odjevena u moderno kreirani "dres" inspiriran tradicionalnom svečanom odorom rudara. Na zidu kraj mog stola pritiskom na gumb primiče mi se tv ekran na kojem su se vrtjeli kratke, mozaične slike iz života rudara, uz objašnjenje na jeziku, kojega se odabire pritiskom na drugi gumb.
Odlično uređen rudarski lift svakog sata spušta se do Podzemnog grada, radi kojeg svakodnevno i tijekom zimskih mjeseci dolazi na tisuće turista. Zbog toga je većina rabačkih hotela otvoreno, a zabavni noćni život zadivljuje svojom maštovitošću i raznovrsnošću. U trenutku kada sam ulazio u kavez lifta, panično se prepadoh dubine labinskog podzemlja. Dovoljno da se probudih. I odmah osjetih sreću što sam u krevetu i na čvrstom tlu, a ne na putu u središte zemlje. Dovoljno da se nekoliko sati kasnije s fotoaparatom uputim prema našem starom,zarđalom šohtu, za kojeg moj siromašan grad nema kojih stotinjak kilograma temeljne boje za njegovo bojanje. O čemu se priča najmanje dvadesetak godina.
Zadnji put kada sam sam se uspinjao prema vrhu tornja, nijemog svjedoka rudarenja u Labinu, nije bilo nikakve zapreke i barijere. Ovog me puta na stepeništu dočekaše zatvorena željezna vrata i znak zabrane prolaza. Nisam se, ipak zbunio, već sam se uputio prema stepeništu, koja su od nekadašnje lamparne vodila do šohta i Pjacala. I nisam se zabunio. Za čas sam se počeo uspinjati uskim stepenicama s foto-aparatom u rukama prepustivši se lijepom pogledu na svoj grad i bezbrižnom fotografiranju.