srijeda, 25. prosinca 2013.

PRVI NARODNI IZBORI U LABINU

Ova vrlo vrijedna i rijetka fotografija nastala je 5. studenoga 1950 godine. Razlog snimanja - izbori za Sabor Narodne Republike Hrvatske. Mjesto održavanja - mramorna dvorana u direkciji Istarskih ugljenokopa u Labinu, u kojoj se od ove godine nalazi Gradska knjižnica. U to vrijeme Labinšćina je već u punoj formi održavanja narodnih izbora, koji nisu bili višestranački, kao uostalom u vrijeme između dva rata nakon dolaska fašista na vlast.
Na prve izbore Labinjani, kao i ostali Istrani, izlaze već 25. studenoga 1945. godine, kada se bira Oblasna narodna skupština Istre. Postojale su dvije liste poznatih ljudi iz onog vremena, a najveći broj glasova dobila je lista na čelu koje je bio Dušan Diminić. Drugu listu predvodio je Karlo Paliska iz Presike. Odaziv u Katoru Labin bio je gotovo stopostotan - 97, 88 posto od 13.482 birača. Sjedište Oblasne skupštine nakon što je Pula privremeno pod upravo anglo-američke vojske, našlo se u Labinu.
Usljedili su odmah potom i izbori za Kotar Labin, na kojem je za prvog predsjednika izabran Zaneto Golja. Onovremeni Kotar Labin sastojao se od sedam općina - Labin, Raša, Sveti Martin, Sveta Nedelja, Kršan, Plomin i Čepić, koji su bili u razini kasnijih mjesnih zajednica. 
Prosjek izlaska na izbore iznosi je 89 posto, koliko je izlazak iznosio i u samom Labinu. Najslabiji izlazak bio je u Crnima - "svega" 81 posto, a najviše u Ripendi - 100 posto.Iz tog vremena, osobito u malim sredinama, odaziv u seoskim sredinama bit će u pravilu vrlo visok, a izlazak na izbore smatrat će se svojevrsnom građanskom, ali i rodoljubnom obvezom. Pa pokušaj ne izaći na biralište!


saznaj više: www.mat-flacius.com

ZORO - PRVA GLAZBENA "ELEKTRIČNA" GRUPA NA LABINŠĆINI I ISTRI

Nakon Drugog svjetskog rata ples je bila najčešća i najdraža zabava mladih Labinjana.Plesalo,se gotovo na svakom koraku, u kinodvorani, Teatrinu, Palestri, Streljani, Vinežu, Raši, a na otvorenome na nekadašnjem GIL-u u starom Labinu, dvorištu Srednje škole i - gdje se stiglo. U to vrijeme najpopularniji su bili bili plesni sastavi Kvarner, Rudar i Cowboy Jimi iz Vineža. Glavni instrumenti bili su klarinet, saksafon, truba, harmonika, a ponekad i violina.
A onda je potkraj pedesetih došlo do velikog pomaka - u sastav je ušla i električna gitara. Vrijeme je to twista, pojave Beatlesa, zagrebačkih Crvenih koralja, kada valcer, polku, tango i rašpu zamjenjuju novi plesovi uz već spomenuti twist. U to je vrijeme u Raši, pod okriljem RKUD Rudara osnovan vokalno instrumentalni sastav (VIS) ZORO. Ime nisu dobili po ondašnjem filmskom junaku, već je to bila skraćenica od njihova puna naslova - Zabavni orkestar raške omladine". Električnu gitaru je promovirao Zdenko Jardas iz Labina, kojeg će životni put uskoro odnijeti u Švicarsku. Uz njega u prvom sastavu su bili pokojni Toni Škropeta na saksafonu, gitaristi Pjero Faraguna i Aldo Burul te bubnjar Mauro Maričić, koji se nakon nekoliko desetljeća života u Americi vratio u svoju Rašu.
U toj je grupi jedno vrijeme bio bubnjar i Dino Vlačić, koji sada živi u Puli. Sreo sam ga nedavno u starom gradu, gdje me je podsjetio na pola stoljeća njihova nastanka, uz želju da se ta grupa, ali i drugi onovremeni muzičari okupe opet u Raši. Među njima bi mogao biti i Aldo Burul, onda najpoznatiji labinski gitarist, koji je svirao, između ostalog, zajedno zajedno s bratom Brunom, zatim danas najpoznatijih labinskim glazbenikom Frankom Ružićem te bubnjarom Marijom Glavičićem. On je u ZORO-u svirao i 1965. godine, kada je nastala treća po redu fotografija u ovom prilogu. Grupa je tada svirala u okupljalištu mladih iznad bara u središtu Podlabina, gdje je danas trgovina Kineza. Odmah do Alda, čiji je otac bio rodom iz Kršana, a mama iz Italije, s gitarom u ruci je Enco Vidfas, kasnije poznati labinski poduzetnik. Do njega je saksafonist Željko Paliska, a krajnje lijevo je Dino Vlačić, koji nam je poslao ovu vrijednu fotografiju. Te godine on i Burul odlaze na studije u Beograd, odnosno Zagreb, da bi nekoliko godina kasnije Aldo, kao mnogi njegovi vršnjaci ostavio rodni kraj i otišao u Italiju.
Bilo je i drugih grupa, jedna od njih JAZZ Nedešćina, iznjedrio je Romana Malinarića, bubnjara i  vrsnog trubača, kao je što svako doba imalo svoje miljenike. U dugoj i plodnoj poslijeratnoj povijesti glazbenih grupa na Labinšćini počasno je mjesto zaslužila grupa Kvarner, nastala odmah po završetku rata. Posljednji sastav pod tim imenom nastupa još sredinom sedamdesetih. Na fotki Kvarnera iz 1973. godine poznata su imena ovdašnjeg glazbenog svijeta - Željko Paliska, Lučano Miletić, Bepi Kokot, Mario Smoković, Toni Škropeta i Uroš Neimarević. I bez ovih zvučnih imena teško bi bilo sastaviti labinski glazbeni mozaik, kojega danas vrlo uspješno stvaraju neki novi klinci!
U međuvremenu je Dino Vlačić javio da su nekadašnje glazbene zvijezde Labina ozbiljno zapele za skoro obilježavanje jubileja Zoroa. Svi zainteresirani za organiziranje megafešte mogu se njemu javiti na broj 0959005166 ili nazvati Maura Maričića na 0998615377. Pa do što prije zaplešemo uz ZORO!






saznaj više: www.mat-flacius.com

četvrtak, 12. prosinca 2013.

NEDEŠĆINA - CENTAR MAŠKARA U ISTRI

Nedešćina, danas središte Općine Sveta Nedelja, u poslijeratnom razdoblju najpoznatija je bila u vrijeme "vladavine" maškara, koji su gotovo dva desetljeća, sve do 1988. godine, bili zaštitni znak ovog mjesta. U to vrijeme Nedešćina, povijesna Sveta Nedelja, bila je istinsko središte pokladnih manifestacija u Istri, u kojoj se ludovalo sve u 16, iskreno, veselo i bezbrižno. Duge motorizirane pokladne povorke najprije su obilazile Labinšćinu, potom su bile rado dočekane u Istri, da bi se završnica, pred Pusnim sudom i masom svijeta, održala na placi u Nedešćini pred Uskrs. Maškare su tada bile veoma kritične, prednjačile su i pred novinarima u kritici svega postojećeg, a račun je uvijek plaćao barem - Pust. Vješanje i potom vatra, siguran nagovještaj skorog proljeća.
Imena Pusta nisu bila slučajna, već najpreciznija, najoštrije i najduhovitija kritika propusta, problema i tek minuloj godini, o čemu svjedoče i njihova imena: Don Krešimento, Dinarko Devalvarić, VK Požarčić, Mondial Energetik, Elektro Pegulić, Deficit Šporkeca, Drug Reprezentantić, Bonifacije Tešerin, Domac Draginja, Domac Likvidačić, Šjopero Labinjon. Posljednji se Pust 1988. godine zvao Zvone Repenjon Plomincić, čime se aludiralo na krah rudarenja na Labinšćini. U službenoj osmrtnici  se navodi s "velon kontenteco se poznate i nepoznate rodbine i pretelon da je Zvone Repenjon-Plomincić so kobile vrit pokle 17. let življenja. Zadnji plamik će mu bit storen va Nedešćine va 5 ur popolne, a ucirki će se pokle prodavat  va tonce."
Na završnici je jednom prigodom, prije potpale vatre, na mitingu govorila i onda veoma popularna komičarka Nela Eržišnik. Pored nje na ovim su fotografijama i dva ondašnja predsjednika Izvršnog vijeća - Nini Paliska i Aldo Pamić te drugi poznati Labinjani onog doba. Među silnim maškarama je i jedan milicajac, snimljen za "tankiranja" vinom u Vodnjanu, koji nije bio maskiran, već na službenom putu s maškarama, "radi čuvanja maškara! Djeličak je to onda ludog i veselog opuštanja, kada se zaboravljalo na sve brige.
Bilo je kasnije pokušaja obnavljanja te tradicije, ali je u međuvremenu stvoren novi krug pokladnog ludovanja bez Ria di Nedešćine!





























                                                   saznaj više: www.mat-flacius.com

subota, 7. prosinca 2013.

DIVNO KAMENO PROČELJE ŽUPNE CRKVE LABINA

Župna crkva je jedna od najposjećenijih i najljepših točki starog Labina. I česta meta fotoaparata, bilo da su snimljeni motivi završili u obiteljskom albumu ili su bili predložak za razglednice.
Prvi motiv završio je na razglednice 1963. godine, izdavač je bio Jugoturist iz Beograda u suradnji s Naprijedom iz Zagreba, a fotograf je bio D. Frković. Kartolina se u Labin nakon pola stoljeća vratila iz Beča, kamo je tada poslan "veliki pozdrav iz starog, ali vrlo, vrlo lijepog grada"! Na kartolini sve je poznato, tek golicaju imena troje djece ispred crkve i dvoje na balkonu palače Scampicchio. Gdje su oni danas, nakon više od pet desetljeća?
Otprilike iste godine iz tiska je u Padovi i Trstu izašla monografija Albona, autor koje je prof. Sergio Cella. Nakladnik je bila udruga iseljenih Istrana Histria nobilissima, koja je tada tiskala monografije svih većih istarskih gradova. Promocija monografije popraćena je razglednicom s motivom crkve - Albona: il duomo.
I treći motiv lijepog kamenog pročelja nastao je sredinom šezdesetih, a na poleđini fotografije tek piše Albona - Il duomo.



saznaj više: www.mat-flacius.com

petak, 6. prosinca 2013.

NOVA RAZGLEDNICA ŽIKE TASIĆA

Žika Tasić, najpoznatiji labinski fotograf, koji u grad rudara dolazi početkom pedesetih proteklog stoljeća, da bi kasnije imao dugo foto-studio u Podlabinu, ne baš veliku ponudu kartolina u to vrijeme, iskoristio je za tiskanje nekoliko kartolina u vlastitoj režiji.
Ova je razglednica jedna od njih. Nažalost nije putovala, pa je teže odrediti što točnije vrijeme njena nastanka, ali pritom pomaže snimak nogometnog stadiona Rudara, koji je svečano otvoren 1955. godine. Zažmiri li se na trenutak na naselje zvano Nove zgrade, podignuto potkraj četrdesetih i još dvije manje stambene kuće izgrađene odmah poslije rata, Žikina razglednica govori o Podlabinu, koje je svečano otvoreno potkraj listopada 1942. godine, u spomen marša Mussolinija i njegovih fašista na Rim. Po tome je Podlabin ne samo najmlađi grad u Istri, već i u ondašnjoj Italiji, koja će kapitulirati nepunu godinu kasnije.
Nakon oslobođenja nastavit će se brz, ali dosta neorganiziran rast novog grada u podnožju drevnog grada, u kojem će se utopiti grad nastao kao Pozzo Littorio d'Arsa uz rub novog rudnika. Tada je to dio raške općine. U prilog Podlabina nije išlo ni njegovo gotovo sustavno devastiranje, od odvajanje crkve od trga, rušenja govornice na gradskoj kuli, dizanje zgrada za dva kuta i drugih intervencija, čime je umnogome izmijenjen njegov izvorni oblik i funkcionalnost.
Ova razglednica poznatog fotografa svjedoči kako je Podlabin izgledao u prvih petnaestak godina svog postojanja.



                                                         saznaj više: www.mat-flacius.com

SVI POZDRAVI IZ RAPCA!

Da nije bilo turista, ljudi koji vučeni znatiželjom putuju svijetom ne bi prije otprilike 120 godina nastala ni razglednica. U doba interneta i mobitela one su u drugom planu, ali zahvaljujući i dalje vječitim putnicima one i dalje traju. Na Labinšćini poodavno nema kartolina novog Labina, Raše, Plomina, da Kršan ili Nedešćinui ne spominjemo, ali turisti i dalje traže razglednice Rapca i starog Labina.  I dalje ih pišu s lijepim pozdravima svojim najdražima, ili pak susjedima i prijateljima, da "se vidi gdje mi to uživamo!"
Da nije oduvijek bilo tako ne bi bilo ni ovih razglednica nastalih između šezdesetih i osamdesetih godina proteklog stoljeća, kada nije bilo ni digitalaca, a na telefonsku vezu sa svijetom čekalo se dugo,dugo. Zahvaljujući njima na tim će fotkama oni s dugim pamćenjem, ili kako se zna reći sa starom godinom proizvodnje, pronaći vrijedna zrnca vlastitog pamćenja - od restorana u drvenoj baraki na Veloj đirini, broda restorana od Ignjeta, drvenog trajekta Vange, zatim Marine, do sopca Berta Bolanca u starom gradu.




















                                                          saznaj više: www.mat-flacius.com