POZDRAV IZ LABINA

Poruka je to "posuđenih" s ovih razglednica Labina s kojima vas vodim u prošlost našeg grada staru oko pola stoljeća. Starija generacija prisjetit će se mnogih detalja s ovih razglednica, od breskvika, prve samoposluge u središtu Podlabina, autobusnog stajališta za Pulu, Ulice palih boraca u starom Labinu nakon nestanka mnogih starih zgrada, crkve sv. Antona bez krova, gradnje novog naselja obiteljskih (montažnih) kuća na Starcima, motela u Potpićnu i drugih gotovo zaboravljenih pojedinosti.
Njihovoj djeci i unucima bit će to pak prilika da nešto novo doznaju o svom gradu.
Dovoljno za malu foto-šetnju u prošlost svog grada.

saznaj više: www.mat-flacius.com

RAŠA - POGLED NA UPRAVU SA AUTOPARKOM

Tekst iz naslova piše na poleđini razglednice, koja je u rudarsku Konjštinu u Hrvatskom Zagorju iz Raše poslana 18. kolovoza 1951. godine. Da, na slici je prikazana polazna točka u Raši na prostoru između stadiona Rudara i upravne zgrade raškog ugljenokopa, s koje je, tri puta dnevno, na put širom Labinšćine, ali i dobrog dijela Istre, krenula duga povorka "korijera", a poslije 1948. godine i modernih autobusa. Trajalo je to sve do sredine šezdesetih kada se zatvara rudnik u Raši, a kolona autobusa se od tada formirala u Labinu, nedaleko od direkcije Istraskih ugljenokopa Raša i srednje škole. Četvrt stoljeća kasnije i ta scena je arhivirana.
Ova razglednica zanimljiva je iz više razloga. Prvo, prikazuje ne samo "kovarice", po kojima se može zaključiti da je snimak učinjena najkasnije 1947. godine, već i zgradu direkcije i Karlotu. Zgrada je u međuvremenu nadograđena, dugo je vremena bila "domaćin " tvornice plastičnih plovila Kvarnerplastika, a kasnije sjedište Prvomajske. Danas je devastirano zdanje i zoran spomenik lošeg gospodarenja Hrvatskom i Labinšćinom u posljednja dva desetljeća.
Još je teža priča s Karlotom u kojoj su nekad lijepe stambene zgrade pretvorene u ogoljele kosture od cigli i betona.
I još jedna "sitnica" - onda uspravan dimnjak poodavno zaboravljenog i otpisanog centralnog grijanja u Raši navodno se naginje.
Ova razglednica tiskana je na vrlo nekvalitetnom papiru s dosta mutnim otiskom, bez navođenja izdavača, ali je ipak dobro sačuvana nakon više od šest desetljeća "života".
Tekst na njenoj poleđini vjeran je svjedok ne samo onodobnog društvenog i kulturnog života u rudarskom epicentru Raši, već i prometnih veza u Istri.

"Dragi tatec,
Nalazimo se u Raši.
 Brodom smo došli do Rabca, kroz Labin u Rašu.
Vrijeme je prekrasno.
U Rabac se idemo kupati.
Večeras ćemo nastupiti.
Poslije toga zabava uz dobru glazbu.

                                                                                           Voli te Zdenka"

saznaj više: www.mat-flacius.com

ČEPIĆKO JEZERO, MLIN FONTE GAJA I RABAC NA FOTKAMA MIRA VISCOVICHA STURLA

U tršćanskoj knjižari i antikvarijatu Delikatessen nalazilo se šest dokumentarno neobično vrijednih dragocjenih i kreativno veoma kvalitetnih fotografija. Njihov autor je Miro Viscovich Sturla iz Labina, a nastala se 1930. godine. Od tih danas javnosti prvi put predstavljam najzanimljivije fotografije, nijemih svjedoka zauvijek nestalog vremena.
Prve dvije fotografije prikazuju Čepićko jezero snimljen iz pravca Kršana dvije godine prije njegova isušivanja, o čemu autor piše i na njihovoj poleđini. Dosad je jezero prikazano iz više kuta, ali nikad iz ovih pozicija, čime se vrlo zorno može procijeniti njegova veličina. Snijeg na Učki ne daje sumnje o kojem se godišnjem dobu radi.
Isušivanjem jezera, jedinog u Istri, nestao je glavni zaštitni znak Čepića, koji će uskoro postati poznat po poljodjelstvu.
Jedrenjaci su sve do prije otprilike sedam desetljeća bili zaštitni znak labinske obale na potezu od Plomina, preko Rapca, Svete Marine i Tonarice pod Svetim Lovrečem u Raškom zaljevu. On su privukle i Mira Viscovicha na škljocanje u Rapcu, plod čegaje i ova slika s privezanim jedrenjacima uz rivu nedaleko od tek izgrađenog hotela Alla Trieste, danas Primorja. Sve manje je danas ljudi koji se i prisjećaju toba jedrenjaka, koje su, kada je o vizuri Rapca riječ, zamijenili hoteli.
Četvrta slika signora Mira pravi je dragulj, budući da ne samo da nikada nisam čuo za postojanje mlina u selu Kokoti, čije su drvene lopate pokretane vodom iz izvora Gaia, danas poznatijeg kao izvora Fonte Gaja-Kokoti, već za njega nisam nikad ni čuo.
Nije slučajno da je Viscovicha zanimao malin, s obzirom da je njegova ugledna i gospodarski snažna obitelj u Labinu imala i trgovine s mlinom u kući koja se nalazila odmah do crkve na usponu u stari grad. Njihova je kuća bila i tik do nje ispod zgrade ljekarne, a posjedovali su i punionicu oranžade i soda vode na Trgu san Marco. Bez obzira na svoje bogatstvo sačuvali su svoj narodnjački duh, pomagali su i partizane a jedan iz te obitelji Valentin Višković Šturla bio je prvi poslijeratni gradonačelnik Labina, tada u sastavu istoimenog kotara. Ipak, sve to im nije pomoglo da im se sav imutak i nekretnice nacionalizira, zbog čega je i obitelj Šturla nekoliko godina nakon rata razočarana i osiromašena napustila svoj rodni kraj. Jedna od potomkinja te obitelji, koja sada živi u Milanu, udala se za Berta Škopca, jednog od najpoznatijih sakupljača starih razglednica na Labinšćini. Ove fotografije bile su dio ostavštine tršćanskog ogranka obitelji Šturla, a sada su u posjedu Povijesnog i pomorskog muzeja u Puli

saznaj više: www.mat-flacius.com

ARSALIGNITE - TALIJANSKI KOTAO POSVEĆEN RAŠKOM UGLJENU!

Osamdesetih godina proteklog stoljeća bila je u Labinu poznata tvornica termičkih uređaja TTU, u kojoj su se proizvodili kotlovi na ugljen i drvo. Ta je tvornica zbog stalni dugova kasnije spojena s Prvomajskom iz Raše, da bi petnaestak godina kasnije nestala zajedno s nekada poznatim proizvođačem alatljika. Manje je poznato, barem u Labinu, da je u Italiji za Mussolinija bio u modi kotao, kaldaja u kojem se također koristio raški ugljen. Stoga nije slučajno što je vlasnik tvornice Andrea Pensotti iz Lagnana nedaleko od Milana tom kotlu dao ime Arsalignite. Na prigodnom propagandnom letku, tiskanom oko 1940. godine velikim je slovima otisnuta riječ AVTARCHIA, što je bio simbol samodovoljnosti gospodarstva fašističkog režima, u čemu su značajno mjesto držali rudnici ugljena na Labinšćini.
Lijepa sličica iz povijesti rudarenja na Labinšćini.

saznaj više: www.mat-flacius.com

ISTRATRANS PRIJE 33 GODINE ILI - NEKAD BILO SAD SE SPOMINJALO

Početkom osamdesetih proteklog stoljeća transportna radna organizacija Istratrans, gledano iz današnjeg kuta, bio je ne samo uspješan i velik kolektiv, već i ponos rudarske Labinšćine. Nastao je 1945. godine kao pogon Istarskih ugljenokopa Raša za prijevoz rudara. Vozni mu se park sastojao samo od nekoliko kovarica i nekoliko američkih vojnih kamiona. Trideset i pet godina kasnije taj vrijedan jubilej proslavlja oko 750 zaposlenika, koliko ih tada radi u njemu. Raspolaže sa 4500 tona nosivosti u teškim kamionima i oko 2200 sjedećih mjesta u autobusima s prevezenih 1,2 milijuna tona tereta i 1,7 milijuna prevezenih putnika u prethodnoj godini. Rođendan dočekuje i otvaranjem OOUR-a u Pazinu te širenje poslovanja na turizam putem OOUR Marinaturist, koja u kampovima Marina i Tonarica ima oko 1500 mjesta. Te je godine otvoren i terminal za teške kamione sa servisom na Dubrovi.
Sve je podsjećalo na novi uzlet Istratransa, ali izgleda da su ta ulaganja bila prevelik zalogaj za poduzeće koje će uskoro povećani poslovni apetiti ambicioznih rukovoditelja usmjeriti i prema proizvodnji industrijske automatike, tada hvaljene Inde. Cestovni promet, i dalje okosnica Istratransa, dolazi u drugi plan, a gubici, sve manje posla i zaposlenosti uskoro postaju zbilja tog kolektiva.
Nekad hvaljene Inde poodavno nema, kao ni Marinaturista, a ni kamiona i autobusa Istratransa na našim cestama. Ostala su tek sjećanja, na koja upućuje i ova fotografija nastala 1980. godine na Dubrovi prilikom svečanog otvaranja novog poslovnog objekta Istratransa i 35. godišnjice postojanja. Dogodilo se to svega nekoliko mjeseci nakon smrti Tita. U prvom planu fotografije, uz direktora Stanislava Licula, predsjednika Skupštine Općine Labin Antona Dobrića, predsjednika Izvršnog vijeća SO Labina Alda Pamića su visoki gosti iz Zagreba - predsjednik Predsjedništva SRH Jakov Blažević, potpredsjednica Sabora Ema Derosi-Bjelajac, predsjednik Suda udruženog rada SR Hrvatske Tomažo Dobrić i mnogobrojni drugi uzvanici i zaposlenici. U društvu s Dobrićem je novinar Asim Čabaravdić, onda novinar Radio Pule.

saznaj više: www.mat-flacius.com

POSLIJERATNI GASTARBAJTERI U RUDARSKOJ RAŠI

Svojom dramatikom, dinamikom, gotovo mozaičnim ljudskim sudbinama prožete univerzalnim vrijednostima prve poslijeratne godine na rudarskoj Labinšćini izuzetan su predložak, kulisa i okvir za poseban film koji bi se vrlo rado gledao - uvjeravao me davno jedan od sudionika tog vremena. Vjerujem da je bio u pravu i da će se možda jednom naći i takvo pero koje koje će ondašnji život raških rudara i njihovih obitelji utkati u pitak scenarij. Život koji se odvijao u raznim pravcima, bio prožet različitim željama, nadama, iščekivanjima, strahovima. Jedni su u strahu, očaju i suznih očiju pakirali valiže i napuštali svoje domove, vraćajući se u rodnu Italiju odakle su u tek rođenu Rašu došli nekoliko godina ranije, ili u istom strahu od novog režima i države u istom pravcu napuštali svoja vjekovna ognjišta. Gotovo u istom času njihovi su se putevi presijecali s kolonama novih stanovnika Raše i Labina koji su u svojim rukama također grčevito držali kovčege. Među njima je bilo onih koji su na put do novog doma u neposrednoj blizini dolazili silom ili milom, s ozarenim licima, ili neizvjesnošću i strahom koja se zrcalima u njihovim očima. I bili upućivani u prazne domove izbjeglih stanara ili pak u logore za smještaj njemačkih ratnih zarobljenika. Dok su oni u odlasku plakali i proklinjali svoje najteže i najcrnije dane u životu, ovi drugi drugi se radovali i veselili novom životu u novom domu, novom gradu unutar granica nove države i novog, radničkog režima. Kako se val ljudi u Rašu nije slijevao samo iz bliže ili dalje okolice, ili iz gotovo svih dijelova Juge, već i iz Njemačke, Francuske, Amerike, Kanade i drugih zemalja naših iseljenika, koji su vjerovali u bolji život tek oslobođene zemlje, centar rudarskog svijeta postalo je kozmopolitsko mjesto. U kojem su se miješali ne samo različiti jezici već i životi, kulture, običaji, vjere, nade, sudbine, planovi. Izmjenjivale rudarske nesreće, ljubavi, uključujući i one "krive", rođenja, uhićenja nepodobnih, plesne zabave, sportski susreti, duga čekanja pred polupraznim trgovinama, paketi američke pomoći.
 Sjećam se američkih povratnika Blaževića, Šarića, francuskih Ličana Vranješa, djece naših inženjera, od kojih će većina, onako ili ovako, spakirati kovčege i napustiti rudarsku Rašu i Labin. Mnogo godina kasnije, u sasvim drugom i drugačijem okruženju upoznao sam i Hinka Hostara i njegov neobičan život put koji ga je iz njegove Njemačke doveo u Rašu. I on je vjerovao u bolji život u radničkoj Jugoslaviji, a kako je tih godina život u poraženoj Njemačkoj bio ne samo veoma težak, već nerijetko i ponižavajući, naš se heroj Hinko dosjetio kako uteći iz takve zbilje. Sjetio se da su mu roditelji bili podrijetlom Slovenci, što mu je omogućilo da se nađe među onim sretnicima koji su se našli na radnoj akciji Šamac-Sarajevo. Odatle je potkraj četrdesetih mladi zidar koji nije znao ni jedne naše riječi najkraćim putem došao u Rašu. I živio, kako i priliči mladom svijetu, punim plućima. Na jednoj će plesnoj zabavi upoznati svoju buduću suprugu, ali će se pohvaliti i priznanjem koje je 1949. godine od Direkcije Istarskih ugljenokopa Raša dobio kao uzoran radnik. Vjerovatno će ga usađene germanske radne navike uvesti u jedan od prvih saziva radničkog savjeta jednog od najpoznatijih kolektiva u Jugoslaviji. Bilo je to 1952. godine, a nedugo potom još jednom okreće novu stranicu u svom životu - vraća se u svoju domovinu Njemačku, koja se uz pomoć Amera i zahvaljujući vlastitoj radišnosti vrlo brzo oporavila od ratnih stradanja i ratnih odšteta.
Danas u kuću poodavno umrlog Hinka na Kapelici nadomak Labina tijekom ljetnih mjeseci rado svraća  njegov unuk, koji se rado prisjeća njegovih sočnih priča o životu u onovremenoj Raši. Možda ih pritom razmjenjuje za srodne ispovijesti unuka njegovih "kamerata" razasutih širom svijeta.

                                                         saznaj više: www.mat-flacius.com

IZ ALBUMA LABINSKE OBITELJI LENUZZI

Donji grad dio je Zagreba koji se intenzivno gradio potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, kada glavni grad Hrvatske  doživljava snažan razvoj. Prepoznatljiv je po Zrinjevcu, kompleksu od sedam trgova,zatim perivoja i reprezentativnih javnih zgrada i palača, koji se proteže od željezničkog glavnog kolodvora do Trga bana Jelačića. Zbog urbanističkog rješenja u obliku slova U naziva se još Zelena potkova ili Lenuzzijeva potkova, nazvana po glavnom projektantu arhitektu Milanu Lenuciju, rodom iz Karlovca.
Kakva poveznica postoji između Zagreba, odnosno njegova središta, uključujući i Zrinjevac i Labina? Ima, i to, da li samo igrom slučaja, upravo s prezimenom Lenuci. Naime, i u Labinu je u to vrijeme živjela obitelj po imenu Lenuzzi, koja je podrijetlom iz Furlanije.Vrlo je izvjesno i da su Lenuci iz okolice Karlovca također došli iz tog dijela Italije u doba Austro-Ugarske, ali da se u slavenskom okruženju vrlo brzo stopila s lokalnim stanovništvom. I to nije bila jedina sličnost i povezanost između Lenucija i Lenuzzija. Naime, i njihovi labinski prezimenjaci bili su građevinski poduzetnici, koji su ostavili iza sebe dosta zanimljivih građevina. Između ostalog veliki obodni zid na šetalištu Svetog Marka, odnosno onovremenoj Piazza San Marco. Lenuzzijevi su izgradili i više kuća u Labinu, među kojima i ovo zdanje na početku Uspona Alda Negrija, onda Salita Mussolini, čiji je vlasnk bio Vitale Rumici, također član ugledne labinske familije.
Živjeli su u kući na prilazu uspona do Fortice, koju napuštaju nakon egzodusa mnogih Labinjana odmah nakon Drugog svjetskog rata. U glasilu esula La nuova Voce Giuliana prije tri godine objavljen je i ovaj zanimljiv članak o obitelji Lenuzzi - ocu Antoniju i majci Caterini Dettoni, koji su potkraj 1935. godine slavili srebrni pir u društvu svoje djece po imenu Guido, Bruno, Silvio, Vilma i Alberto. Prvo im se dijete zvalo Alba, koja je u nesretnom slučaju umrla u dobi od svega tri godine.
Nakon prinudnog napuštanja rodnog kraja Lenuzzijevi su živjeli u Trstu, gdje je otac Antonio, između ostalog, izgradio i crkvu Madone od Mora sa zvonikom. Nije li malo neobično da danas, gotovo sedam desetljeća nakon rata, u gradskom muzeju nema nikakvih podataka o nekadašnjim uglednim obiteljima Labina prije njihovog masovnog egzodusa?

  
                                                       saznaj više: www.mat-flacius.com

RAŠA 1947. - MLADA NATALIA SCHIRA U LAMPARNI

Emancipacija i ravnopravnost slabijeg spola u socijalističkoj Jugoslaviji, pogotovo u prvim poratnim godinama, nije bila nimalo idilična. Ponajmanje u rudarskoj Raši, gdje se zbog rudnika, vojne obveze, ali i emigracije, sve više osjećao nedostatak vrijednih ruku. Stoga su žene koje guraju karijolu, obavljaju teške poslove na raškoj Bonifiki i Čepićkom polju, stoje za trakom u separaciji ugljena na Štalijama, ili čiste javne površine, bile dio svakodnevice Labinšćine onog doba.  Radno mjesto 21. godišnje Rašanke Natalia Schira, rođena Valle, 1947 godine, kada je nastala i ova vrijedna fotografija, bilo je u lamparni upravne zgrade Jame Raša. Ona je među zadnjima ispraćale rudare u rudnik, među prvima se nakon završene smjene radovala njihovom povratku i ponovnom susretu.
Kao i mnogi Rašani i Labinjani i njena će obitelj kasnije završiti preko granice, u Italiji, gdje ona i danas, u dobi od 86. godina, živi u Torinu. Do fotke smo došli zahvaljujući njenom sinu Francu Schira iz Torina, koji mi je poslao scaner uz nekoliko osnovnih podataka o tom trenutku. Uz želju da spomen na svoju mater i Rašu tih dana obogati ovaj svojevrsni virtualni muzej Labina i okolice. Ukoliko ste i vi, poštovani posjetitelji bloga u posjedu neke vrijedne fotografije ili dokumenta možete učiniti slanjem bloga na e-mail: marijan.milevoj@gmail.com. Unaprijed zahvaljujem!

saznaj više: www.mat-flacius.com