LABIN - POLI FARAGUNI

Razglednice su na više načina vrlo vjeran i pouzdan svjedok te dokument minulih vremena, prozor u našu noviju prošlost. I to ne samo svojim licem, odnosno fotografijom, već i svojim, nerijetko još životnijim, personifikacionaliziranim i neposrednijim naličjem, pozadinom. Kao i grafičkim rješenjima, kompozicijom fotke, dizajnom, kakvoćom papira ili otiska. U tom pogledu na ovim prostorima prednjačile su u svakom pogledu razglednice tiskane u doba Austro-Ugarske, u doba Italije razglednice doživljaju veliki hod unatrag, dok je za Jugoslavije, osobito u prvih desetak godina, uslijedio gotovo katastrofalan pad u njihovom nakladništvu. Pet razglednica na ovom postu o tome govore više od riječi. Papir je nekvalitetan, zbog čega je otisak vrlo loš, dizajn škrt, a kut snimanja, osobito na posljednjoj razglednici, promašen je do te mjere da je motiv doveden do ruba neprepoznatljivosti. Na jednoj od njih i tekst jer netočan, pa se nove kuće smještaju u Rašu, a ne Podlabin. Uz to je ideološki obojen tvrdnjom da su nove kuće izgrađene  za poboljšavanje "životnih uslova naših rudara".
Kao najčešći izdavač tih razglednica pojavljuje se RVJ iz Zagreba, beogradski Putnik, a u nekim slučajevima  on i nije poznat.
Takve kakve jesu ove su razglednice svojim izgledom nijemi svjedoci jednog siromašnog poratnog doba, kada nije bilo dovoljno novca, ideja, a ni ljudi za izradu tamo nekih nevažnih kartolina. U ovom konkretnom slučaju one su i vrlo važan fotografski dokument o širenju novog grada u podnožju Labina, kada je najprije izgrađeno 30-ak stanova u Ulici slobode kod skretanja za Rabac, a potom i 49 kuća s po četiri stana u dijelu grada zvanom danas Nove zgrade.
Skretanje za Rabac, omiljenom kupalištu Labinjana, osobito tih godina, u mojem smo djetinjstvu zvali "Poli Faraguni", a da mi djeca zapravo i nismo znali odakle mu takav naziv. Faraguna je bila bogata rabačka obitelj koja je između dva rata na putu za Rabac, koji će biti asfaltiran mnogo kasnije, podigla stambeno-poslovnu zgradu s pekarom, gdje je naše Jedinstvo peklo dobar kruh sve dok nije nova pekara sredinom šezdesetih izgrađena na Starcima.
Nakon rata ta se obitelj, kao i mnoge druge, osobito dobrostojeće, iselila u Italiju, a danas novi kružni tok diktira drugačiji životni ritam u tom dijelu nekadašnjeg rudarskog grada.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

PODLABIN DO 1965. GODINE

Na ovih desetak razglednica je, zornije nego riječima, prikazan razvoj i nastanak novog dijela Labina, nekadašnjeg Podlabina, ili još ranije rudarskog mjesta Pozzo Littorio d'Arsia, u vremenu od kopanja temelja početkom četrdesetih do sredine šezdesetih proteklog stoljeća. Do vremena kada su Kature bilo tek malo selo, unutar kojega je nakon novog Poca izgrađeno još nogometno igralište na rubu grada, a njegovo središte tek počelo poprimati današnje oblike. Uostalom, uživajte sami u otkrivanju vama nepoznatih detalja iz povijesti našeg grada, ili se pak prisjetite dana vaše mladosti, prvih višekatnica i asfalta, javne neonske rasvjete, nove ceste za Rijeku, dogradnje direkcije rudnika.... Brdo detalja, od kojih su neki nanijeli neprocjenjivu štetu arhitekturi grada, čiji su temelji iskopani tri godine nakon svečane inauguracije Raše, "najmlađeg grada u Istri."


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

RABAC POD SNIJEGOM GODINE 1962.

Kada se naš kraj zabijeli, a snježne pahuljice nošene burom stvaraju divan zimski ugođaj nerijetko znamo reći da se, eto, klima mijenja, i da je snježni pokrivač uz more potvrda sve naglašenijih klimatskih promjena. Da su nam sjećanja različita, nerijetko vezana i uz životnu dob, svjedoče i ovi snimci snijegovića nastali na rabačkoj rivi prije nešto više od pola stoljeća. Te zime, svega nekoliko metara od mora, bilo je dovoljno "štofa" za pravljenje vrlo velikog  Snješka, kojemu se uvijek veseli i staro i mlado, kojega se ne bi stidjela ni poznata alpska zimovališta..
Veoma zanimljive fotografije, svjedoci jednog drugačijeg Rapca, kojega tada, ali u ljetnim mjesecima, sve češće otkrivaju strani turisti, ustupila mi je umirovljena medicinska sestra Mila, a njihov autor i sukreator rabačke zimske idile bio je njen suprug Filip Saša Lautenbach, prerano preminuli nastavnik fizike u labinskoj srednjoj školi.
U to su vrijeme živjeli u Rapcu, a kako je uvijek vedrom Saši fotografiranje bila velika strast, ali i umijeće, pola stoljeća kasnije, zahvaljujući obitelji Lautenbach, s radošću i znatiželjom zavirili smo, iz neobičnog kuta,  u prošlost našeg  "bisera Kvarnera". Bit će da su oni usred vrela ljeta uvjereni da takve slike u njihovom mediteranskom Rapcu nisu moguće ni usred najljuće zime!    



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

LABINSKI RUDARI U KIJEVU

U jesen 1979. godine grupa Labinjana, među kojima su okosnicu činili rudari i šoferi Istratransa zajedno s obiteljima, sedam dana su bili u turističkom obilasku ondašnjeg Sovjetskog Saveza, koji je u međuvremenu doživio ogromne promjene nakon raspada komunističkog "carstva". Svi će oni i danas reći da je to bio nezaboravan put u nepoznato, koji je započeo izletom u ondašnji Lenjingrad, današnji Sankt Peterburg, Mosku i Kijev u današnjoj Ukrajini.
Što je na tom putovanju bilo ljepše i zanimljivije - od posjete Ermitažu, legendarnoj krstarici Aurori ili carskom dvoru na Baltiku u ondašnjem gradu koji je nosio ime Lenjina, njegovom mauzoleju i balzamiranom tijelu na Crvenom trgu u Moskvi ili posjet gradu heroju Kijevu? Ili pak mijenjanje njemačkih maraka na crno po nekoliko puta boljem kursu od službenog, nasrtaju "recepcionerki" na svakom hotelskom katu, koje nisu štedjele rublje da bi došle do traperica od džinsa, gotovo bahato prežderavanje u moskovskim restoranima ili vožnja gradom državnim kombijima, koji su "dosjetljivima" služili za ilegalnu vožnju stranih turista i ekstra prihoda ruskim radnicima? Teško se i danas, s tako velikim vremenskim odmakom odlučiti za naj-događaj ondašnjoj veseloj grupi Labinjana, koji su se za uspomenu slikali u Kijevu, dobivši suvenir fotografiju za iznenađujuće kratko vrijeme. Mnogima od njih to je vjerojatno bilo prvo i posljednje turističko putovanje u svijet.
I na kraj još jedna neobičnost - taj je izlet, i ne samo taj, organiziralo turističko društvo u Labinu, koji se uz svoju društvenu misiju u promicanju turizma u "svom selu", bavilo i sitnim poduzetništvom, od izdavanja vodiča, razglednica, organiziranja izleta i putovanja, do vođenja autokampova koji nisu bili zanimljivi velikom "Rapcu" - od onog u Svetoj Marini do kampa u Tunarici. Time su se stvarala i vlastita sredstva, koja su, primjerice, ulagana i u uređenje pješačke staze za Rabac, a za razliku od današnjih Turističkih zajednica, nije se oslanjalo isključivo na boravišnu taksu i članarine, koje se danas ubiru šakom i kapom, ili pak na proračunska sredstva u malim općinama.
Od labinskog TD kasnije se izdvojila poslovna jedinica Marinaturist, koja je jedno vrijeme bila osnovna organizacija udruženog rada onda više nego ambicioznog Istratransa.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius. com)

POZDRAV IZ (USNULE) RAŠE

Zlatni sjaj rudarske Raše trajao je vrlo kratko. Početkom šezdesetih proteklog stoljeća u Labin se najprije seli direkcija Istarskih ugljenokopa Raša, uskoro i tada vrlo uspješan Nogometni klub Rudar. Snažan udarac Raša dobiva sredinom šezdesetih kada se zatvara rudnika, ali na sreću gospodarsku palicu od njega uskoro preuzima Prvomajska, a potom i Kvarnerplastika i trikotaža 25.maj.
Danas su sve to samo sjećanja jedne druge generacije, jednih drugih Aršijana, kojih najmanje ima u samoj Raši, koja nikako da se probudi iz teškog sna, da dočeka svog princa. Dio sjećanja su i ove razglednice i fotografije, koje nas vraćaju u neka druga vremena, kada se Raša vrlo često nalazila i na raznim motivima kartolina.



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

ŠETNJA ZAGREBOM NA LABINSKI NAČIN

Bilo je nešto više od deset sati kada sam izašao iz stana na Trešnjevci, dijelu Zagreba, koji je nakon Prvog svjetskog rata prihvatilo nekoliko tisuća Istrana, koji su, kako su vjerovali, privremeno, samo na kraće vrijeme, napustili svoj dom i zavičaj. Nebo je bilo bez oblačka, toplije nego što sam očekivao u prvoj polovici rujna. Usporenim hodom no inače krećem prema prvom cilju - sajmu starina na Britancu, koji je ovog osunčanog nedjeljnog prijepodneva bio pun prodavača, kupaca, znatiželjnika i šetača. Zaustavljam se kod starih znanaca Marija i Ivana, koji ima najveću kolekciju starih razglednica Istre, prije svega i njegova Rovinja. Srdačan pozdrav uz stisak ruku i brzo skačem s albuma na album uz nadu da ću ovog puta imati više sreće. Sa svega jednom "mlađahnom" razglednicom Rapca potpuno opušten, promatrajući bezbrižno lica prolaznika, sve sam bliže Jelačićevom placu, koji je meni, zagrebačkom brucošu generacije 1965. godine, i dalje Trg Republike. Iz tih su godina i fotke učinjene upravo tih godina, na kojima sam u društvu s mojim cimerima Labinjanima. Među njima je i Romano Malinarić, poznati labinski glazbenik, koji će dugo nakon prvih šetnji Zagrebom, postati bubnjar onda vrlo popularne zagrebačke grupe Plava zvijezda.

Uz purgere sve je više i turista, koji međusobno govore najčešće na njemačkom, engleskom ili japanskom jeziku. Na trgu dosta mirno, nedjeljni mir prekida tek postariji harmonikaš, izvlačeći iz mijeha harmonike uspavanu polku. Prolazeći mimo repa konja bana Jelačića začas sam u prostranom šatoru u kojem se nudi zdrava hrana, ali i piće te suveniri iz okolice Zagreba. Zaustavljam se kod jednog krepkog prodavača meda, kojemu me više privuklo njegovo prezime, nego inače zdravi proizvodi. Preziva se Mikuljan, nije Labinjon, već je iz Donje Kupčine, mjesta nedaleko od Karlovca. Pitam ga da li zna da Mikuljana ima puno u mojem Labinu, na što mi uzvraća da se u to uvjerio kada je jednom prilikom na servisu automobila upoznao jednog Mikuljana iz Istre! Na izlazu iz šatora u oči mi upada jedan prodavač suvenira također "istarskog" prezimena Valenta, i kada ga pitam da li je iz Istre uzvraća da je iz okolice Siska.

Moj uobičajeni itinerer šetnje metropolom pokraj Gradske kavane vodi me do katedrale. Misa je, zadržavam se kratko, izlazim i pogled mi se gubi u visini njenih zvonika, koje me i danas podsjećaju na moje studentske dane. Ogladnih, pa svraćam u pekaru Dolac na glavnoj tržnici. Kada sam htio platiti jedna mlada zgodna i dobro raspoložena mlada i naočita prodavačica navali se sa mnom šaliti na engleskom jeziku. Ne znajući kako da je ušutkam, počeo sam im govoriti na mojoj krasnoj cakavici, po nase, kao nekad za studiranja s mojim Labinjanima u tramvaju. Na to je pričljiva prodavačica konačna zanijemila, uz istodobni upit njenih kolegica  iz kojeg to svijeta, zaboga, dolazim. Kada su očekivali da sam došao iz neke egzotične zemlje poentirao sam da dolazim iz Istre, da je to naša, labinska, cakavica, samo jedna, ali vrijedna grana hrvatskog jezičnog stabla, ostale su bez teksta! Ja sam pak zanijemio gotovo pola sata kasnije kada sam nedaleko od kazališta susreo svoju suprugu Miru na putu do centra! I tko kaže da je Zagreb veliki grad?!

Drage su mi česte usporedbe meni dva draga grada. Pa makar bile i šaljive. Ili uspoređivati nešto što se i ne da. Ili ipak možda. Neki dan sam slučajno naišao na jednu debelu knjigu o prilikama u Hrvatskoj 1980. godine. Kopajući po stranicama Zagreba našao sam i podatak da je 1980.godine u Zagrebu ostvareno 1,2 milijuna noćenja. Istodobno na Labinšćini - 870 tisuća noćenja. Prema najsvježijim podacima Zagreb je lani ostvario čak 1,9 milijuna noćenja, a Labinšćina oko 1,7 milijuna. Rast Zagreba u proteklih 36 godina iznosio je cca 50 posto, a Labina više od 80 posto. U Zagrebu su više nego zadovoljni tim trendom, a poznato je da se Labin turistički dosad razvijao sporije od ostalog dijela Istre. Što na to reći? U pregledu Zagreba sam pored nekada moćne Prvomajske naišao i na predstavništvo nekadašnje transportne radne organizacije u Branimirovoj, nedaleko od autobusnog kolodvora. Tu sam kao student  prije dane kažem gotovo pola stoljeća, rado dolazio, susrećući se s našim ljudima. Mahom šoferima. Gonali smo po nase - ne treba posebno ni naglašavati. Iskoristio sam priliku da telefoniram svojima. Mobitela nije bilo ni u snovima, a kućne telefone imali su samo onim kojima ga je dodijelila "Raša". Posla radi.

Nove fotke učinjene su za nekih drugih šetnji gradom, kojega posjećuje sve više stranih turista. Posjećuju i brojne muzeje, a u jednom od njih, Muzeju moderne umjetnosti, u sklopu izložbe o umjetnosti između dva rata, postavljenoj prije šest godina, bilo je izloženo i nekoliko fotografija Raše, koje sam im poslao na upit njihova ravnatelja. Mnogo više starih razglednica i fotografija Raše, Labina i cijele Labinšćine nudio sam i svojem Labinu, ali nisam dobio nikakav odgovor! Što će to nama?

                                      x x x x x x

Ovog tjedna nekoliko sam dana boravio u Zagrebu, gdje na Trešnjevci živi moja unuka. Kako je vrijeme bilo lijepo bila je to prilika za višesatnom šetnjom metropolom puno turista, najviše impresioniranih starim gradom i Trgom svetog Marka. Ja sam pak najviše fotkao središte nekada radničke Trešnjevke, dijela Zagreba u koji se nakon Prvog svjetskog rata, kada se Istra našla unutar granica Kraljevine Italije, doselilo nekoliko tisuća Istrana. Među njima i Toni Privrat, skojevac iz Medulina, odmah nakon rata jedan od najboljih i najpoznatijih nogometaša NK Rudara, tada najbolje nogometne družine u Istri. Među dominantnim ovdašnjim vertikalama uhvaćenim u fokusu kamere, od (bivšeg) nebodera Agrokora, hotela Panorama ili stambene 15.-ero katnice "ušuljao" se i spomenik palim borcima u Ulici Božidara Adžije na čijoj je ploči ispisano i nekoliko imena uobičajenih kod nas u Istri - Štemberger, Poljak i Vlahović. 

 Završetkom Prvog svjetskog rata, kada se Istra našla u granicama Italije, u kojom će uskoro zavladati fašizam, nju će u nekoliko godina napustiti između 40 i 70 tisuća Istrana izloženih jakoj asimilaciji Mussolinijevog režima. Mnogi od njih završili su, kako sam već napisao, u Zagrebu, najviše na Trešnjevci, na što podsjećaju danas nazivi ulica u tom dijelu metropole.

Šetnja zagrebačkim ulicama i trgovima uoči Božića 2018. godine za održavanje odlično posjećenog Adventa, kojega je ovih dana posjetilo i dosta Labinjana.

I još nešto o sličnostima ili "poveznicama" Labina i naše metropole. 

Zagreb ima Dubravu, Labin Dubrovo!

U blizini Zagreba je Velika Gorica, nedaleko od Labina i naše Dubrove je lokalitet Gorica!

Zagreb ima Štrmec, a Labin nekada rudarsko naselje Štrmac!

Nedaleko od Zagreba je poznata Sveta Nedelja, nedaleko od Labina manje poznata Sveta Nedelja!

Jedno od naselja Zagreba zove se Sopot, a tako se zove i krasan vodopad petnaestak kilometara od Labina u podnožju lijepog gradića Pićan!

Zagreb je imao poznatog arhitekta Lenucija, a Lenuzzi je početkom proteklog stoljeća bio poznati labinski građevinar!

Za sada toliko!