Nerijetko su me moji Labinjani pitali zbog čega sam kao politolog napisao knjigu o nogometu, o čemu sam im svaki put dao dio mog razloga za takvu odluku. Možda i zbog jubileja koji se u to vrijeme trebao obilježiti. Možda je to bio i bijeg moje novinarske svakodnevice, odnosno politike, politike i politike. Ne isključujem da da sam dodatne poticaje dobio i od sina Zorana, koji je tada kao klinac obećavao na vratima juniora Rudara, ostvarujući možda moje neke prikrivene želje.
Najvećim dijelom ipak zbog činjenice da sam od malena odrastao uz zeleno-crne iz Raše, na čije me utakmice, često i izvan Raše, vodio moj otac Bepi. Po zadatku, ali i ljubavi veliki navijač "kovara". Zbog toga sam imao i čast upoznati i nogometaše Rudara s početka pedesetih, među kojima je bio i Giambastiani, ali i tada vrlo popularni Toni Privrat. Bili su to veseljaci, pravi prijatelji i izvan nogometnog terena, čija je "himna" za putovanja korijerama Autoprometa bila pjesma s refrenom Rudar Raša vodu pije cijeli svijet se njemu smije! Rudar Raša mora piti alkohol!"
Njihov je duh nekako ušao u mene, postao je dio mene, utakmice se nisu propuštale, nogomet je u ono vrijeme bila najveća i najljepša nedjeljna zabava. Zato sam se odlučio za pisanje pjesme o Rudaru, kao dijelu kronike mog zavičaja, što je oboje bilo odrednica mog novinarskog rada. Bilježiti sve o svom kraju, prikupiti što više dokumenata i podataka o svom kraju, kojih na hrvatskom jeziku i nije odveć bilo.
Teško da bi knjiga ikad nastala da se sve to nije zbivalo u krugu ondašnjeg općinskog glasila Labinska komuna i velike podrške urednika Valtera Černjula. Pisao sam prema vlastitoj savjesti, bez okakve obaveze prema bilo kome u Rudaru, gdje se za moj naum doznalo ked kada je pisanje knjige dobrano odmaklo. U to sam vrijeme radio u Puli kao urednik tamošnjeg radija, što mi je omogućilo da svaki dan nakon odlaska s posla uđem u pulski Nacionalnu knjižnicu, gdje sam uz pomoć osoblja listao, a često i fotokopirao sve stranice Glasa Istre i La vode del popolo na kojima se pisalo o Rudaru. Od prvih dana, pa sve do 1985. godine. Za mene su to bili vrlo zanimljivi podaci, o kojima sam znao malo ili gotovo ništa, što me samo dodatno poticalo da ih obrađujem. Nerijetko odmah po povratku iz Pule, a gušt me tjerao da po prikupljenim podacima kopam duboko u noć.
Razgovarao sam i s poznatim labinskim nogometašima, bio sam i u Pordenonu, gdje sam razgovarao i s onovremenom legendom Brunom Persijem, koji će, uskoro nakon što je Rudar bio dva puta prvak Julijske krajine, emigrirao u Italiju. Možda to i ne bi bio nikad učinio da se prilikom nogometnog susreta s ekipom vojske, nije se zamjerio jednom članu Udbe, koji mu je najavio osvetu! U svakom slučaju naišao sam na brdo zanimljivih podataka, između ostalog, da je ondašnji golgeter, legenda i divan čovjek Toni Privrat, ujedno predratni skojevac na zagrebačkoj Trešnjevci, završio na Golom otoku, kao informbiraš. Eto, ni u nogometu nisam mogao bez politike! A uz malo šale mogu reći da sam napisao knjigu o prvom međunarodnom nogometnom prvaku iz ondašnje Jugoslavije, budući da se prvenstvo Julijske krajine igralo unutar dvije države!
Bilo kako bilo knjiga je izašla godinu dana nakon jubileja Rudara u nakladi Labinske komune i u čak tri tisuće primjeraka!
Uslijedile su kasnije druge knjige, tematski miljama daleko od nogometa, ali uvijek vezane uz zavičaj i ljude na ovim prostorima. Sudove o mojem publicističkom prvencu, ovakve ili onakve, uvijek daju čitatelji, ali meni ostaje posebnom zadovoljstvo tim naslovom, koji će mi dati poticaje i za druge knjige o Labinšćini i Labinjanima.
Na te dane podsjeća me i nekoliko sačuvanih fotografija Slavice Ružić o promociji knjige na kojoj je moja ondašnja mlada suradnica Silvana Fable, za razliku od današnjih dana, imala pune ruke posla u prodaji knjige. Ujedno prvenca Labinske komune!
