PULSKI LABINJANI ANTON NINI DOBRIĆ I RATKO GUERINO LAZARIĆ

Za Labinjane kažu da uspijevaju u svijetu, da su priznatiji u njemu nego u svom domu. Bit će da tako kažu i za druge ljude, jer doma se poznaje ne samo oca, već noneta i pranoneta, ali i iz osobnog iskustva, radeći gotovo dvadeset godina u Puli, znam da u tome ima istine. Labinjani su bili kao rukovodioci priznati i za Narodnooslobodilačkog rata i prvih poratnih godina, a po zadatku su nakon toga vrlo često dolazili i u Pulu. Među njima su bili i Anton Nini Dobrić, za rata  kurir i suradnik u partizanskim novinama iz sela Cerovica nedaleko od Ravni, a nakon toga kao ekonomist bio je direktor pulskog brodogradilišta Tehnomont. Radni vijek početkom osamdesetih završava u Labinu kao predsjednik Skupštine općine. Bilo je to vrijeme teške krize u Labinu, ali i skorog otvaranja novih radnih mjesta u sklopu Labinprogresa, na čelu kojeg je bio Tomažo Dobrić, također jedan od poznatih Labinjana koji po zadatku, kako se to onda govorilo, vrlo brzo odlazi na nove dužnosti izvan svog zavičaja.
Na ovoj fotografiji Nini Dobrić, na slici lijevo, snimljen je u trenutku dok je Nagradu Labinske republike u povodu obilježavanja Dana rudara - 2. marta, predavao Ratku Gverinu Lazariću.
I on je poznat još iz partizanskih dana kao jedan od uspješnih organizatora pokreta na Labinšćini, rodom iz Svetog Martina.

 Na prvim poslijeratnim izborima 1945. godine izabran je u Oblasnu skupštinu Istre u Poreču. Bio je na raznim funkcijama u Istarskim ugljenokopima, a već 1955. godine s obitelji odlazi u Pulu, gdje je bio direktor tvornice cementa Giulio Revelante te pomoćnik direktora kapitalnog razvoja najvećeg hrvatskog brodogradilišta Uljanik. Poodavno su ostali samo u sjećanjima najstarije generacije Labinjana - Lazarić je umro prije nešto više od 20 godina, a Nini Dobrić nešto kasnije.

MALI BISERI - RAZGLEDNICE LABINA I LABINŠĆINE S KRAJA 19. STOLJEĆA!

U mojoj zbirci posebno mjesto imaju stare razglednice Labina i Labinšćine s kraja 19. stoljeća, kada su one zapravo i rođene kao nuzproizvod sve češćeg putovanja ljudi svijetom i razvoja današnjeg globalnog turizma. U zamišljenu malu šetnju ovim dijelom Istre, neće biti razglednica Raše, Koromačna ili Podlabina, mjesta koja su nastala dosta kasnije.
Počasno mjesto čuva se za razglednicu Labina iz 1893. godine, koja je vjerojatno najstarija sačuvana razglednica ovog drevnog grada. Na njoj su u prvom planu ljudi i kočije, najvjerojatnije plemićke obitelji Lazzarini-Battiala, a u pozadini, na mjestu današnje pošte, ističe se ploča s nazivom Caffe vecchio.
Moižda je joj zanimljivija razglednica Labina sa novim sjedištem općinske administracije poznato kao Municipio. Zgrada je dovršena 1900. godine, useljena nešto kasnije, a na razglednici L- Mionija, najpoznatijeg istarskog fotografa tog doba, je i njena slika. Radi se najvjerojatnije o odličnom crtežu, što može zamijetiti oštro oko.
Na drugim dvjema kartolinama Labina nalaze se prvi obrisi rubnog zida na današnjem Šetalištu San Marco, čija je gradnja dovršena sredinom 30-ih 20. stoljeća, a započela je potkraj prethodnog vijeka.
Rabac je prvi hotel dobio još 1889. godine, a najstarija njegova sačuvana razglednica tiskana je potkraj 19. stoljeća, i to nigdje drugdje nego u Dresdenu u tiskari Edgara Schimdta. Stoga je i na njoj tekst Gruss aus Rabatz pisan na službenom njemačkom jeziku.
U istom je gradu tiskana i razglednica s motivom Plomina s dvojezičnim tekstom, dok je Luigi Mioni autor razglednice Svete Nedelje, kako uz Santa Domenica, svjedoči dobro sačuvan otisak žiga.
Vrijedan svjedok tog vremena je i krasna razglednica Kršana, tada i poštanskoj stanici za zamjenu konja, zahvaljujući kojima je pošta bila brža od današnje.
Šetnja Labinšćinom na krilima starih kartolina završava motivom Čepićkog jezera, koju je izvjesni Adolf 1. rujna 1901. godine poslao svojoj visokoštovanoj frojlajn Josephini.