RAĐANJE NOVOG CENTRA LABINA POČETKOM ŠEZDESETIH 20. STOLJEĆA

Ove tri razglednice obilježavaju početak šezdesetih proteklog stoljeća koji je Labinu donio velike promjene. A sve je počelo oko današnjeg gradskog središta gdje je nedaleko od direkcije Jame Labin izgrađena stambeno-poslovna zgrada u čije su se prizemlje uselile banka i pošta, koje su dotad bile u starom gradu. Stari grad ostaje i bez odjeljenja osnovne škole, čemu je doprinijela i izgradnja zgrade današnje Osnovne škole Matija Vlačić.
Novo središte dobiva na značaju i preseljenjem direkcije Istarskih ugljenokopa iz Raše u Labin, u direkciju labinskog rudnika, koja se dograđuje. Pet godina ranije izgrađeno je stadion NK Rudara, čime raško nogometno igralište dolazi u drugi plan. Negdje u to vrijeme rudarski Labin dobiva i prve dvije stambene višekatnice, što će izmijeniti

vizuru budućeg centra grada, koji će se za nekoliko godina, djelomično i zbog urušavanja starogradske četvrti Sveta Katarina, vrlo brzo početi širiti prema Katurama, iza leđa stadionu.
Vrijeme je to i brzog početka razvoja turizma u Rapcu, gdje su hoteli za rudare samce - Marina i Mediteran, ubrzo komercijalizirani za devizne turiste. Onda je nama ovo mjesto bilo omiljeno kupalište, u kojem smo se kupali od jutra do mraka. Najprije na Veloj đirini, gdje su dolazile mnoge obitelji i to u pravilu pješice koristeći današnju pješačku stazu. Mame su nam nosile hranu za cijeli dan, a nakon kupanja odmarali smo se u hladu maslina. Sve dok svoja mjesta nismo ustupili prvim kemping-turistima, koji su za nas bili veliki događaj.
Pješke se išlo često i kada se dobro organizirao prijevoz autobusima ondašnjeg Autoprometa u naš Rabac, jer novca nije bilo baš za bacanje, a za umor nismo znali. Tih godina je već uvedena lokalna linija Raša-Labin-Rabac,  a autobusi su se zaustavljali kod velikog zavoja na današnjem kružnom toku, ondašnjem križanju prometnica za Rijeku, Pulu i Rabac. Nestrpljivo se čekalo dolazak autobusa iz Raše, koji je nerijetko bio već gotovo pun, pa smo u njemu tikali kao sardine u konzervi. Između nas se s velikim naporom provlačio kondukter, od kojih mi je u sjećanju ostao odavno pokojni Mario Zulijani iz Kapelice, koji baš nije bio odveć vitak! Na posljednjom kartolini vide se Labinjani kako na otvorenoj cesti čekaju svoju korijeru iz Raše.
Posebne su gužve bile u subotu i nedjelju, kada su uvedeni dodatni autobusi, koji su za Rabac kretali  bez voznog reda, već kada su se napunili. Bilo je više autobusa, a sjećam se da su se prije izgradnje škole parkirali na mjestu današnjeg dvorišta, odnosno zgrade ondašnje male tvornice Labinka. Korijere su vozile do rive, a tek izgradnjom gornje prometnice prema Lanterni, odnosno kasnije Girandelli,  kupači iz Labina i Raše te okolnih sela našli su se na svim rabačkim plažama. Zajedno sa sve brojnijim njemačkim,češkim i drugim turistima. Automobili su za nas tada bili misaona imenica, pa nevolja s parkiranjem nije bilo, a poseban "luksuz" za kupanje kupovali smo od čeških turista.