SVI LABINSKI LAVOVI SVETOG MARKA - PAX TIBI MARCO!

Labin je u svojoj dugoj povijesti, a pisani dokumenti o njemu prvi se put spominju 245 godine nakon Krista, promijenio više gospodara. Samo u 20. stoljeću pet - nakon Austro-ugarske monarhije dolazi Kraljevina Italija, a Drugog svjetskog rata nakratko Treći Reich, a potom Jugoslavija i danas Hrvatska. Pet državnih zastava na jarbolima,  ja se nisam mako' iz svog dvorišta - kako reče jedan stogodišnjak.

U toj povijesti za Labin je najvažnije razdoblje razdoblje Venecije, koja u posjed Labina dolazi tek 1420. godine, među posljednjima u Istri, a odlazi 1797. godine, kada na političkoj karti Europe nestaje ta sredozemna i miteleuropska država.

Arhitektura današnjeg Labina najviše je oblikovana u tom razdoblju, da ne spominjem njegove duhovne vrijednosti i sadržaje. Simbol te trgovačke republike bio je lav, lav svetog Marka, koji su i danas nijemi svjedoći tog vremena i tih stoljeća.

Prvi se nalazi na ulazu u sam stari grad iznad vrata svetog Marka, zvanog još i Porta San Flor, ili Vela vrata. Njegov lik se često pojavljuje uz čitanje knjige, a nekada i s loptom u ustima, ovisno da li je Republika Venecija bila u ratu ili je u miru uživala plodove svojih uspješnih ratnih pohoda.

Jedan od njih, drugi u šetnji drevnom Alvonom, nalazi se iznad ulaza u župnu crkvu Blaženog Rođenja Blažene Marije, koji je nedvojbeno najuočiljiviji i najpoznatiji u našem gradu.

I na pročelju zgrade današnjeg suda, nekada sjedištu venecijanskog podeštata, nalazi se neobični, atipični lav - simbol Venecije, s glavom u ljudskom obličju.

Ostali su lavovi u Labinu na manje poznatim lokacijama i stoga uživaju u svojevrsnoj anonimnosti i miru. Četvrti lav nalazi se na zapadnom rubu grada, na kojem se uzdiže rodna kuća najvećeg uma u povijesti Labina - protestanta i reformatora Matije Vlačića Ilirika. Ne šećete li se Pinetom, od poteza između nekadašnje ljekarne i gradske utvrde Torjona, odnosno slikovitog javnog klozeta izgrađenog tridesetih godina 20. stoljeća, nećete se susresti s tamošnjim izazovnim reljefom venecijanskog lava.

Posljednji lav sv. Marka u lutanju starim gradom nalazi se na pročelju rodne kuće Giuseppine Sandre Martinuzzi, najpoznatije dame u burnoj povijesti Labina. Da podsjetim, njena rodna kuća je u dijelu grada poznatom kao Rialto, koji se ranije zvao Kalić, po nekadašnjoj bari, ili kolu kako se zove na labinskoj cakavici. Do tog lava dolazi se javnim stepenicama u pravcu današnjeg parkirališta, a na rodnu kuću podsjeća i spomen ploča posvećena labinskoj pjesnikinji, humanistkinji i revolucionarki.

Bio sam uvjeren da je mala plastika s likom sv. Marka bila postavljena i na ulazu u ribarnici, podignutoj tridesetih godina proteklog stoljeća ispod zgrade gradske uprave, ali sam ovih dana našao tek i gradski grb, ali ne i lava.

Venecijanski lavovi, kao simbol kontinuiteta romanske kulture i državnosti na ovom prostoru našao sam i na nekoliko razglednica tiskanih između dva rata, ali i na kartolinama s najvrjednijim motivima najistočnijeg grada nekadašnjeg rimskog imperija, ili kasnije talijanske države.

U lijepo oblikovanoj brošuri Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, objavljene potkraj 20. stoljeća, ondašnji omiljeni župnik Vilim Grbac o vnecijanskom će lavu napisati: " Na pročelju crkve u jednoj niši nalazi se krasan venecijanski lav s otvorenom knjigom u kojoj piše: PAX TIBI MARCE (Mir tebi Marco). To je potvrda da je u to vrijeme Venecija bila u miru. Da je Venecija za vrijeme klesanja lava ratoval lav bi držao zatvorenu knjigu. Karakteristika je ovog lava da u ustima drži kamenu lopticu. Skulptura venecijanskog lava je na pročelje crkve postavljena 1843. godine nakon što je bila skinuta s glavnih gradskih vrata ( smještena između lože i zida prema gradskoj kuli Torjon, op.,a.), koja su srušena."

. 

FRANKO ZIDARIĆ - PRVE BOŽIĆNE JASLICE U LABINSKOJ ŽUPNOJ CRKVI POSTAVIO PRIJE 33 GODINE

Svojim Labinjanima Franko je Zidarić, koji je mirovinu stekao u nekadašnjoj tvornici Prvomajska iz Krapna, poznat kao vrlo dobar atletičar. Samouki trkač na duge staze, osnivač ovdašnjeg atletskog kluba, usporedno i trener novih naraštaja labinskih atletičara. Kada su godine pritisle Franko se prestaje baviti ovim napornim sportom, ali i dalje guta kilometre u brzom hodu, znajući da boravak u prirodi nema alternative.

Oni koji dobro poznaju svoj grad i njegove ljude znaju da je Franko Zidarić, sin zvonara labinske crkve, čiji su rođaci još između dva rata iz Istre emigrirali u ondašnju Jugoslaviju, i svojevrsni zaštitni znak ovdašnje župe. Istina je zvonik ne treba više zvonara, od kada su automatizirani udarci zvona tijekom dana, pa po njemu prorijeđeni stanovnici drevnog grada ravnaju svoje ure i navike, ali i dalje treba svoga Franketa. On tijekom cijele godine brine o stanju zvonika, a od ranog proljeća do kasne jeseni on stoji na ulazu u oko 25 metara visoki zvonik, s čijeg se vrha pruža prekrasan pogled na  Kvarnerski zaljev, Učku i veći dio Istre. Zahvaljujući najvećim dijelom njegovoj upornosti taj je zvonik, udaljenost podosta od same crkve, postala jedna od atrakcija u koju turisti, ali i domaći ljudi rado zalaze.

Franko je jedan od prvih pjevača crkvenog zbora, ponosan da je i njegov unuk po njemu glazbeno nadaren, a svoju marljivost potvrđivao je radeći i u župnoj prodavaonici. Njegovo se ime vezuje iz uz glasila labinske župne crkve, koja su počela izlaziti prije tridesetak godina, kada je nemirni Franko kreirao i križaljke! O svemu tome sam svojedobno pisao i u Glasu Istri u rubrici Kratke skice za 101 lice, koju je kasnije moj sin i moj najbolji izdavač i ukoričio, ali podatak da je prve božićne jasle u starogradskoj velebnoj crkvi postavio čak prije 33 godine, nisam znao sve do danas ujutro kada sam se šetao starogradskim uličicama! Očekivao me je, a zatekao sam ga u uređivanju i kićenju glavnog oltara, što je nakratko prekinuo da bi mi pokazao jaslice. Tada bi gotovo slučajno dobaci da se time bavi već toliko godina i da će sve biti spremno za Badnjak, odnosno polnoćku. Reče mi također da su početkom devedesetih polnoćke jedno vrijeme bile odlično posjećene, a da sada na tu misu dolaze samo pravi vjernici!

Rastali smo se brzo uz zahvalu, budući da je posla bilo još mnogo, a on je imao samo jednog pomoćnika. Hvala ti Franko još jednom!