RJEČNIK RUDARSKIH POJMOVA - ČUDO OD KNJIGE¨!

U ruke mi je nedavno došla zanimljiva knjiga - Rječnik rudarskih pojmova. Njeno je pisanje, a potom i tiskanje potaknuto željom da se i na taj način osvijetli jedan segment postojanja rudnika na ovim prostorima. Točnije u Italiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Poljskoj. Ili još preciznije - Raši, Labinu, Velenju, Banovićima i Rybniku.

Zanimljiva je to tema s obzirom da se ne može zanijekati utjecaj rudnika i na jezik sredine u kojim se desetljećima, a ponekad i stoljećima kopao ugljen. U 19. stoljeću rudnici ugljena u Krapnu, Vinežu i Štrmcu bili su u rukama vlasnika iz Austrije, s kojima su mnogi rudarski termini s njemačkog govornog područja postali jezična baština i našeg lokalnog govora. Naše, labinjonske cakavice. Obahajar, žojfa, šoht, žlajfat, verleza, šveljer, hajcat, sturm,galerija ili perhamer - samo su neki od rudarskih pojmova koje sam već "baštinio" u rječnicima Gonan po nase i Vadin po nase. Između dva rata njemačke su riječi zamijenili talijanski termini kao što su arija, polverica, litričista, letrika, fugin, kaldaja itd. Ili nakon rata hrvatski, odnosno slovenski.

Kako su u svim spomenutim rudnicima u pravilu bli isti gospodari odnosno vlasnici zanimljivo je i vidjeti u kakvom se obliku ti termini i riječi pojavljuju u slovenskom ili poljskom jeziku te u Bosnu.

Ovaj rječnik usporedno obrađuje oko 220 pojmova i riječi na svakom od tih jezika, pa postoji pet zasebnih cjelina s "rotacijom" tih riječi u njima. Plus engleski jezik - kao medijski poveznik unutar Europske Unije Na hrvatskoj jeziku to je Rječnik rudarskih pojmova, na talijanskom se zove Vocabolario di nozione minerarie, u Sloveniji čitaju Slovar rudarskih izrazov, Bosanci u rukama drže Rječnik rudarskih pojmova, a u Poljskoj Slovnik terminov gorniczych. U Europskoj uniji, koja je novčano stajala iza tog zanimljivog projekta, znaju za Glossary ofMining Terms.

Kada sam sa zadovoljstvom prolistao rječnik, htio sam nešto više doznati tom vrijednom projektu, njegovim autorima, izdavačima i druge pojedinosti o knjizi.

Uskoro sam bez riječi, jer doslovce ništa od toga nisam mogao naći unutar korica te grafički dobro uređene knjige. Ona nema impresum, pa samo mogu nagađati tko je bio urednik te knjige, tko lektor, gdje je tiskana i čijim sredstvima, odnosno drugi podaci koji čine impresum knjige.Tek iz izgleda naslovne stranice unutar korica velikim masnim slovima otisnuto je na njenom vrhu Min-her Mining Heritage daju naslutiti  tko stoji (financijski iza knjige). Na istoj stranici knjige, koja ima 120 stranica, otisnuto je godina i mjesto njena izdavanja - Labin 2014. Zbog toga sam u početku bio uvjeren da iza svega toga stoji Labin Art Express i njihov zaštitni znak Dean Zahtila.

No, tu nije priči kraj. Knjiga nema stranicu sa sadržajem, ni uvod, ni predgovor u kojem bi se, kako se to inače radi, bilo napisano zbog čega se išlo u taj projekt, koja je njegova svrha i zadatak te zbog čega se sve to našlo u knjizi. Vjerovali ili ne knjiga nema ni jednu, a ma baš ni jednu rečenicu unutar svoj sadržaja, čime bi vjerojatno našla i mjesto među Gunnessovim rekordima. To mi je prva knjiga, osobito međunarodnog karaktera, s takvim osobinama. I po tome je, dvojbe nema, više nego rijetka. Tu ocjenu joj ne može pokvariti ni podatak da su na posljednjoj stranici korica otisnuti gradovi izdavači - Labin s partnerima te već spomenuta europska fondacija Minher. Tu su i labinski suradnici Kova je nasa te Dante Alighieri, zatim grafički urednici Klaudia Barbić i zagrebačka tiskara Kreativni tisak d.o.o.
 Što bi inače trebao biti dio zaboravljenog impresuma.

 

LABIN -CRKVICA SV. KATARINE

Današnja Ulica svete Katarine u starom Labinu, do devedesetih Ulice palih boraca, dobila je naziv po tom dijelu grada. On je, pak, svoj naziv zaslužio po crkvici sv. Katarine, koja se do otprilike tih godina nalazila uz nekadašnji sportsko-rekreacijski centar, tik u kuću obitelji Diminić, stricu istarskog narodnjaka i revolucionara Dušana Diminića iz Svetog Lovreča (na slici).

Taj dio Labina, uz kojeg vodi cesta prema gradskom groblju i Presiki, nije preživio neodgovorno rudarenje ispod njegovih temelja sredinom šezdesetih proteklog stoljeća, kada je počelo najprije njihovo podrhtavanje, a potom urušavanje i iseljavanje tamošnjih stanara.
Početkom devedesetih gradnjom poslovno-stambenog kompleksa počela je obnova tog dijela grada. Prostor između novih zgrada i igrališta, na kojem je bila i teško oštećena crkvica sv. Katarine, očišćen je i godinama se koristio kao parkiralište. Uz najavu gradnje parkiralište zgrade za stanare drevnog Labina, prvog takve vrste u Istri, kako su gradski oci onda sd ponosom vrlo često navodili. Onda je odluka ipak promijenjena, pa je nesuđena javna garaža dobila novi sadržaj - postala je stambeno-poslovni objekt.

Na nekadašnju crkvicu, koja je do kraja srušena iz uz odobrenje crkvene vlasti, podsjeća tek pokoja stara fotografija i zapisana sjećanja najstarijih Labinjana. U neka druga vremena u njoj su se održavale i mise, a najposjećenija je bila ona na blagdan svete Katarine - 25. studenoga. Tog su je dana najviše posjećivale trudnice i mlade majke, koje su zapalile ulje i molite svetu Katarinu da im podari majčinsko mlijeko za dojenje.

Još je jedna crkva u Labinu imala svoj dan posvećen djeci. Radi se o crkvi sv. Antona Padovanskog, do koje se silazi stepenicama koje između zgrada gradske uprave i velega Kafe vode do nje. Ili bolje rečeno njenih ostataka. I ta je crkva napuštena i dugo je bila bez krova, ali je ostala na svom mjestu, najvjerojatnije zbog toga što nije pala u oči građevinskom lobiju. Prije desetak godina je obnovljen i njen krov, uređena je i fasada, ali ne i njena unutrašnjost, koja je prepuštena vandalima, budući da su obija vrata provaljena i širom otvorena.

Još između dva rata u toj je crkvi, koja je po legendi posvećena sv. Antonu Padovanskom, koji je Labin zaštitio od kolere, najposjećenija misa bila u znaku djece. Tog je dana glavni trg, Borgo ili Ćrć, vrvio od djece bez kojih roditelji nisu smjeli doći na misu. Ako neke obitelji nisu imali djecu, ili su ona već bila odrasla, morali su za tu prigodu dječicu "posuditi" od susjeda ili prijatelja!

    

GIOVANNI IVAN PIPPAN - ŽIVOT ZA RADNIČKA PRAVA

Tršćanin Giovanni Ivan Pippan odigrao je ključnu ulogu u organiziranju i vođenju najvećeg štrajka u povijesti rudarenja na Labinšćini. Trajao je od 2. ožujka do 8. travnja 1921. godine, a bio je poznat kao Labinska republika. Započeo u Vinežu, a okončan intervencijom vojske i ljudskim,žrtvama, a povoda za njegov početak bio je napad na rudarskog sindikalnog vođu u Pazinu dan ranije prilikom njegova povratka iz rodnog Trsta. Za socijalističke Jugoslavije 2. ožujka je Dan rudara i Dan Općine Labin, kada se nekih godina na taj i ne radi, a Pippan je omiljena radnička legenda. Uostalom, kao i grof Giovanni Tonetti iz Plomina, gospodar kršanskog kaštela, zbog njegove naklonosti radništvu nazvanog Crveni grof.
Gušenjem štrajka Pippan završava u zatvoru, najprije u Puli, a potom Rovinju, odakle ga puštaju nakon što ga Sud oslobađa krivnje oko štrajka. Uz obavezu da napusti Labin i sindikalnu aktivnost, što on ubrzo i čini. Potkraj svibnja napušta Labin i odlazi u Torino. Tu se rudarski lider, inače mladi udovac, u siječnju naredne godine ženi s Labinjonkom Santom Zustovich. Ona je bila sestra inače mnogo poznatijeg Lelia Zustovicha, lidera labinskih komunista i radničkog pokreta, koji će tijekom Drugog svjetskog rata poginuti u Gorskom kotaru pod nepoznatim okolnostima. S njime se Pippan družio i surađivao za boravka u Labinu. Ni u Torinu, gdje vodi metalurški sindikat nije bi bilo lako zbog čestih prijetnji novog fašističkog režima, zbog čega mu žena ostaje u Labinu, gdje im se rađa i kćerkica Liliana. Zbog toga donaša odluku o napuštanju Italije i emigriranju u Ameriku, gdje je aktivan među radnicima Talijanima, gdje je vodio više štrajkova.Kasnije mu se pridružila obitelj iz Labina.
Živi u više mjesta, a na kraju završava u Chicagu, sindikalno povezavši talijanske pekare. Glasilo Talijanskog saveza pekara i prodavača kruha Il Bolletino, čiji je on utemeljitelj, donosi informaciju da je 29. kolovoza 1933. godine u usred dana na ulici s pet hitaca iz revolvera ubijen njihov omiljeni lider Giovanni Pippan! A napustio je Labin i kasnije Torino i Europu, bojeći se za svoj život i sudbinu njegove obitelji, da bi bio, prema svemu sudeći, žrtva mafije.
Prošećete li se starim gradom u Aleji velikana naići ćete i na njegovo poprsje na Šetalištu svetog Marka, a prolistate li Istarsku enciklopediju začudit ćete se zbog čega vođi povijesne Labinske republike nije posvećen poseban članak. Podatak da je rođen 16. prosinca 1894. godine u Trstu u obitelji slovenskog podrijetla, da mu se majka prezivala Bissek, a prva žena Giulia Skerlevac može se naći u tekstu poznatog riječkog novinara i ljevičara Giacoma Scottija, koji se u Jugoslaviju doselio nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, njegov lik i djelo bio je odličan predložak za film o Labinskoj republici, koji se sredinom osamdeserih snimio pod naslovom Crveni i crni. Režiser je bio Miroslav Mikuljan, a zavodljivi lik buntovnog radničkog tribuna i ljevičara glumi onda vrlo popularni beogradski glumac Bekim Fehmiu, rodom s Kosova.
U prilogu je crtež Giovannija Pippana te fotografije zastave Labinske republike i crvenih straža na Krvove place u Vinežu, odakle je počeo štrajk rudara.