PRIČA O ISELJENIČKOM KLUBU LABINJANA RUDAR U NEY YORKU

 

Vjerojatno da je malo Labinjana koji ne znaju da u New Yorku postoji iseljenički klub Rudar, u kojem su već nekoliko desetljeća najvećim dijelom okupljeni iseljenici s Labinšćine, ali i ostalih dijelova Hrvatske. Zbog toga taj naziv nije dat slučajno budući da je većina njihovih očeva i djedova, a manjim dijelom i oni radila u našim ugljenokopima., pa im je to bilo duboko usađeno u sjećanja prilikom odlaska preko oceana.

Većina od njih su bili dio drugog velikog vala iseljavanja koji se pokrenuo sredinom šezdesetih i početkom sedamdesetih proteklog stoljeća, kada se konačno otvaraju granice ondašnje Jugoslavije. Dok je u prvom emigracijskom valu odmah po završetku Drugog svjetskog rata bilo najviše Talijana(oni doseljeni u vrijeme Italije otišli su dobrim dijelom već nakon kapitulacije Mussolinija) i onih kojima se onda kruti staljinistički režim zamjerio na bilo koji način, u tom drugom valu je bilo najviše mladih ljudi, kojima nije odgovarao rad u rudniku, pa su legalno, uz pasoš, otišli potražiti potražiti bolji, bogatiji i sretniji život. (Bilo je tu i mnogo mojih vršnjaka, prijatelja i znanaca, mahom onih koji su završavali stručne škole, dok su gimnazijalci odlazili na studije). Tu su u Americi našli, ali je većini od njih srce, uz roditelje i prijatelje, ostalo u rodnom kraju, zavičaju, ili "storen kraju" kako su ga s nostalgijom zvali. Upravo takvi zavičajni klubovi su im pomagali da i u dalekom svijetu pronađu mjesto svog okupljanja, druženja, djelovanja, pjevanja na "tonko i debelo" uz meh. 

Starije generacije djelovale su već u sličnim klubovima, od Plominjana, Čepljana do kluba Istria, a oni "tdri Labinjani" već 2. marta 1977. godine, u spomen na Dan rudara i blagdana svog Labina osnivaju svoj zavičajni klub, iza kojeg će u slijedećim desetljećima ostati mnogo zajedničkog druženja i aktivnosti. od nogometa, do folklora i silnih piknika. Prvi predsjednik kluba Rudar bio je Gvido Bastijanić, koji je radio u ondašnjem Istratransu, kojega sam poznavao dobro, kao i mnoge njegove prijatelje i članove društva. Od početka su održavali vrlo dobre odnose sa službenim Labinom, kojega će kasnije često posjećivati a imali su i dobre odnose sa jugoslavenskim  konzulatom. 

  Već dvije godine kasnije na svoj nogometni turnir zovu labinski Rudar, ali igrom okolnosti na njihovo mjesto upada NK Istra, a njihov sam gost i ja, tada urednik tek pokrenutog općinskog glasila Labinska komuna, na čijim je stranicama bila tiskana i rubrika Iseljenički kutak. Lijepo se sjećam da je nakon prve utakmice nedaleko od aerodroma John Kennedy jedan od zanesenih labinskih iseljenika počeo mahati zastavom i vikati "Živjela Jugoslavija i Tito", na što mu je drugi uzviknuo da bi mu bilo bolje da je ostao doma! 

Prvi mali ljubilej - desetu obljetnicu postojanja obilježili su prigodom foto-monografijom, a potom još s nekoliko sličnih djela, vjernih svjedoka njihova života u bogatom i šarolikom svijetu daleko od njihova ognjišta. Doma čuvam neke od tih dragih knjiga, koje je na sličan način objavljivao i drugi veliki iseljenički klub Istra, ali sve do neki dan nisam vidio njihovo prvo izdanje. Do njega sam došao srećom u Antikvarijatu Krila Labina u središtu Podlabina, gdje često zalazim kupujući, ali i donirajući uglavnom zavičajne knjige. Knjiga je bila u lošem stanju, ali to nije umanjivalo njenu vrijednost. Pisana je na dobrom hrvatskom jeziku s malo grešaka, dobrim emocijama i poruka, vrlo plastično opisujući njihov život i djelovanje unutar svog Rudara. Njeno tiskanje poticano je i  mnogobrojnim sponzorima mali ili većih tvrtki iza kojih su u pravilu bili naši ljudi, što je dodatno oslikavalo njihov život i snalaženje u dalekom svijetu. Pozdravima su se priključile i brojne obitelji.

Djeličak te neobične i dobro složene knjige, koje zasigurno ne bi bilo bez tog kluba za Amerikance neobičnog imena, odvojio sam za ovu priliku i u spomen na sve one koji su napustili ovaj svijet. Lijepa bi bila naša gesta kada bi se odgovarajuća izložba o "našim Merikanima" našla i, recimo, u labinskom gradskom muzeju, gdje je prije nekoliko godina održana i izložba poznatog tamošnjeg fotografa i grafičkog urednika Bruna Blažine, rodom iz naših krajeva! Svojim sjećanjem na svoj "stori kroj" i njegovu rudarsku tradiciju to su i zaslužili!       

OSVIJETLJENI DIMNJAK NEKADAŠNJE TOPLANE - VERTIKALNI SVJEDOK (KRATSKE) POVIJESTI RAŠE

Rijetki su gradovi kao Raša, grada starog tek 85. godine, koji još ima dosta svojih vršnjaka, koji bi bili lijepo poznati na obilježavanju zajedničkog rođendana - 4.studenoga 1937. godine, kada je i službeno proglašen općinom. Iako sam "trdi Labinjon" nikada ne propuštam priliku navesti da sam rođen u Raši, u vrijeme kada je ona imala tek nešto više od devet godina! Bile su to godine njenog ubrzanog rasta i dinamičnog života, koja su kasnije nas Labinjane često i vrlo rado privlačile u to mjesto, o čemu sam prije 15 godina pisao iu uvodu knjige "Raša moje mladosti", pa sada neće ponavljati to gradivo!(Joj što godine lete, pogotovo kada ih se puno "nakotilo"!)

Posljednje obilježavanje rođendana "Najmlađeg grada u Istri" bilo je također lijepo i sadržajno, a meni je najviše "in" bilo osvjetljivanje dimnjaka nekadašnje gradske toplane, koja je u početku bila jedan od zaloga i simbola tadašnjeg visokog standarda življenja (kojega su Rašani u međuvremenu izgubili!). Dimnjak je obnovljen oko dvije godine i njegovim osvjetljivanjem vraća se tračak nade u buđenje ovog dugog usnulog grada. 

On se nalazi na trgu nedaleko od ulaza u nekadašnji rudnik, poznat kao Karlota, odakle su nakon rata dosta dugo, najprije "kovarice", a potom moderni autobusi ondašnjeg Autoprometa vozila u više smjena rudara iz okolice Labina, ali i većeg dijela Istre, na posao je posla. Vjerujem da će se dogoditi čudo te da će mnogi znatiželjnici u neko skoro vrijeme preko ove zgrade moći razgledati duge hodnike nekadašnjeg rudnika. 

I još nešto - da će se brojni prostori danas zapuštene i devastirane Direkcije, koja je svojedobno bila ugostila i poodavno nestalu tvornicu čamaca "Kvarnerplastiku", biti pretvorena u atraktivna mjesta mnogih događanja i svjedočenja povezanih s ondašnjim rudnikom i njegove rudare, svojevrsne heroje ( i žrtve) rada! Bez kojih bi izgled i sudbina današnje cijele Labinšćine bila sasvim drugačija. Nekadašnji r udnik i rudari takav dobro osmišljen centar i zaslužuju. U tom slučaju središte Raše, kao i drugi njegovi dijelovi, ne bi bili pusti i przni kao u trenutku nastajanja ovih fotki, koji dan nakon velike fešte 

Uz rudarski pozdrav Sretno! 

MALI BISERI - KAPELICE UZ NEKADAŠNJU SEOSKI PUT OD ROVNI DO CRNI PREKO DRENJA

 Svaki dio moje Labinšćine ima svoje posebnosti, draži i različitosti, koje nije baš lako naći na tako malom prostoru. Bilo kuda iznenađenja i privlačnosti svuda, koje se oslikavaju i na mentalitet ljudi tih mini-cjelina.

U sjeni snažne rudarske tradicije ovog dijela Istre, omeđen i istočnom obalom našeg lijepog poluotoka, od rudnika i nastalih novih naselja na tim temeljima - od Krapne, Raše, Podlabina, Vineža i Štrmca, da dalje i ne nabrajam, meni su od ranog djetinjstva posebno privlačila i mala, tada gotovo pusta sela na toj obali - od Prtloga, Svete Marine, Crni, Drenja Rovni, da dalje prema Skitači ne i nabrajam. Iako su od općinskog središta udaljeni kojih tek desetak kilometara, još od prvih kontakata s tamošnjim krajem i ljudima, kamo me moj otac Bepi vodio kao klinca, kada je (po partijskom zadatku) surađivao s tamošnjim mjesnim odborom, visoko me dojmila njihova povezanost s morem, koji im je bio životna sudbina. Od smokvi i ulika do jedrenjaka i putovanjima Jadranom, ali i svijetom, koja su im otvarala nove (životne) vidike. Imali su i svoje jedrenjake, još u doba Austro-ugarske monarhije dvije pučke škole na hrvatskom jeziku u Drenju i Svetoj Marini te obiteljske kuće veće i bolje nego u drugim selima na Labinšćini. 

Kada se nakon Drugog svjetskog rata Istra našla unutar granica Jugoslavije i Hrvatske teško je u tom kraju bilo naći muškarca za težak i opasan rad u rudniku, pa se većina tamošnjih ljudi tih godina preko Italije iselila u Ameriku. Vjerojatno je i to bio razlog da je asfalt, ali i pitka voda do tog dijela Labinšćine srigla dosta kasnije nego u selima koja su do rudarskih središta bila najprije povezana "kovaricama", a kasnije modernim autobusima marke FIAT.

U međuvremenu snažan val gradnje turističkih vila i apartmana zahvatio je ne samo gore spomenuta sela s dugom pomorskom tradicijom, u kojima još uvijek svi apartmani nisu spojeni na vodovodnu mrežu, već i nekadašnja tipična rudarska sela, čiji su stanovnici nekada bili poznati kao vrsi rudari. Do tih sela s krasnim pogledom na Cres i Kvarnerski zaljev još uvijek vodi uska i dosta opasna cesta, čija je gradnja započela daleke 1905. godine, a danas već dotrajali asfaltni tepih dobiva šezdesetih godina proteklog stoljeća.  A upravo ona je glavni razlog za pisanje ovih redaka. Ili preciznije više malih kapelica, koje su pomorci tog kraja podigli prije otprilike stotinjak godina, kao zalog njihove sigurnosti u putovanjima svjetskim morima, podigli uz samu cestu od Rovni, preko Drenja i Crni, gdje jedan pravac te prometnice skreće prema Svetoj Marini. I te male, jedva zamjetne kapelice i danas su na svom mjestu, dobro ih i redovito održavaju potomci nekadašnjih pomoraca, koje su time postale svojevrsni zalog duge pomorske povijesti tog dijela labinske obale, koja je sve više u žrvnju (prevelike) gradnje apartmana i kuća za odmor, ali i za stalni život neki stranaca, koji su u tom kraju našli svoj novi dom!

Vozite li se od Rovni prema Labin na prvu malu kapelicu naići ćete u središtu Rovni u zidu nedaleko od restorana i nedaleko od kuće obitelji Škopac, dok će veliku betonski križ privlačiti pažnju na izlazu iz tog mjesta. Samo nekoliko stotinu metara dalje na ulazu u Drenje s desne strane ceste nalazi se zanimljiva kapelica okruglog svoda, a u istom selu u kamenom zidu je ugrađena mala kapelica, a na samom izlazu iz tog mjesta(koje svog dvojnika ima u Slavoniji!), opet jedan spomenik prošlosti ovdašnjih ljudi. 

Kraj tog kratkog, ali vrlo zanimljivog Puta kapelica je u selu Crni na samo križanju te ceste za Labin, odnosno Svetu Marinu. Znatiželja mi neda mira, pa opet zavirujem preko staklenog okvira, zamjećujući, između ostalog, više zahvalnica dragim anđelima!

Pomoraca ovdje poodavno nema, ali svi mi koji se vozimo ovom uskom i opasnom prometnicom, vjerujemo da ovi anđeli i sveci brinu i o našoj sigurnosti, zbog čega su na njoj rijetke prometne nesreće!

  

 

 

ALDO BURUL - JEDAN OD SIMBOLA LABINSKE GLAZBENE SCENE PRIJE GOTOVO ŠEST DESETLJEĆA

 Nekada je fotoaparat u obitelji bio rijetkost, pa je i fotografija bilo malo. Na djelu su uglavnom bili profesionalni fotografi, ali ih je bilo malo, au nekim školama su postojale i fotosekcije. 

Dok sam grijao školske klupe gimnazije vrlo aktivan član te sekcije bio je Romano Malinarić, inače poznat kao jedan od najuspješnijih onovremenih glazbenika, koji je svoju karijeru gradio i daleko izvan Labina.

 Za nedavnog susreta stare generacije labinskih glazbenih sastava, u ovom slučaju grupe Zoro, organiziranog na ideju Alda Burula, još jedne labinske glazbene legende tog doba, a u režiji nezaobilaznog Romana, u sklopu dobrog raspoloženja, poklonio mi je jednu, za mene izuzetnu, fotografiju, na poleđini koje piše: "Labin Starci - kopanje kanala za vodovod 4. 10. 1967. godine" Milevoj Marijano - šef" Tada su gimnazijalci imali jedan oblik "fizičke prakse", valjda po ugledu na Kineze(!), pa smo u ovom slučaju "nastavu" izvodili kopanjem kanala za vodovod u naselju Starci, gdje je u ono vrijeme započela intenzivna gradnja obiteljskih kuća. sjećam se da su nam tada govorili da ćemo tim radom i žuljevima više cijeniti i poštovati radnike!  Na toj slici danas ne prepoznajem nikoga, osim možda moje školske kolegice Marije Blažina

I još nešto o "šefu" odnosno meni. Kako su te radne akcije imale svoju pedagošku i moralno-političku podlogu ja sam, kao predsjednik omladinske organizacije Gimnazije, imao  poseban zadatak "nadgledavanja" poslova svojih kolega. Na ovoj slici srećom nisam imao ruke u džepu, ali je to "nadgledavanje" društva postao dio moje novinarske profesije!

Poveznica s prvom fotografijom je nezaobilazni Aldo Burul, koji ubrzo nakon završetka gimnazije odlazi živjeti u Italiju. Na toj fotki on je prvi zdesna u prvom redu s tamburicom u rukama. On je bio član tamburaškog orkestra OŠ Ivo Lola Ribar, kao i moja susjeda Jolanda Šverko, koja je prva s lijeva u prvom redu. Fotografiju mi je dala nakon što sam spomenuo Alda, uz napomenu da je to bio zajednički nastup folklorne družine i tamburaša u vrijeme kada je ona polazila sedmi razred te škole. U sredine fotografije je Kiš, ondašnji nastavnik glazbenog odgoja i dirigent tamburaškog orkestra.

LABIN, RABAC I MAGLA

 Ne more Labin prez Rapca, ai Rabac je vajka va pore z Labinom.

 Skupa so koko duša i telo, srce hi drži skupa. 

Bit va Labine, a ne poć va Rabac veli je greh.

I zato va stori grod gren por puti na šetimono, a va Rabac malo na reje, ma sejno hi jiman radi.

Gledat Rabac z Fortice veli je gušt, a nic ni manje ni guštat kampanil od mula.

I kada son na mladaletak šo šetat va Rabac kompanijo mi je delala mloda magla.

Pokle jene uri i ja i ona smo šli saki na svoju bondo, a sunce koko da nan se smejalo.

Čao do drugog puta, raji sa suncen nego maglo!

PAĐELA BARBA IVETA FARAGUNA

U doba Austro-Ugarske monarhije stopa nepismenosti iu Istri bila je vrlo visoka, ili drugačije rečeno - mreža osnovnih škola bila je vrlo slaba. Njome su uglavnom bile obuhvaćena talijanska djeca u gradskim sredinama, dok državnih hrvatskih škola u selima gotovo da i nije bilo, tako da je stopa nepismenosti u njima bila vrlo visoka. Ona bi bila još i više da pučke škole za hrvatsko stanovništvo nisu potkraj 19. i početkom 20. stoljeća otvarali svećenici narodnjaci.

 Nastava se nerijetko održavala u privatnim kućama, a učitelji su bili  najčešće svećenici, među kojima gotovo da i nije bilo domaćih ljudi.

Kada se završetkom Prvog svjetskog rata i raspadom austro-ugarskog carstva Istra našla unutar granica Kraljevine Italije ubrzo su i te rijetke hrvatske pučke škole zatvorene, a i u gotovo najmanje selu otvaraju se osnovne škole na talijanskom jeziku, čiji je glavni zadatak bio što brže talijaniziranje i asimiliranje lokalnog slavenskog stanovništva - na sjeveru Istre Slovence, a u ostalom dijelu Poluotoka Hrvate. Mnoga seoska djeca  su tada po prvi put sjela u školske klube, za koje je najvećim djelom bio i prvi kontakt s talijanskim jezikom.

 Jedan od tih učenika bio je i Giovanni Faraguna, čija je ovo svjedodžba o završetku četvrtog razreda osnovne škole u Svetoj Nedelji školske godine 1927/28. Svjedodžba je u dosta lošem stanju, ali se može zamijetiti da su ocjene bile opisne, a nečitak je i potpis učiteljice, ali bez obzira na to ona je lijep svjedok tih godina.

Radi se o mom pokojnom susjedu Ivanu Faraguni, barba Ivetu, rođenom 1914. godine u selu Eržišće nadomak Svete Nedelje, koji je tijekom Drugog svjetskog rata, kao i mnogi Labinjani, bio u partizanima. Cijeli svoj radni vijek, opet kao mnogi Labinjani tog doba, proveo je u labinskom rudniku, radeći na izvoznom stroju, popularnom šohtu, spuštajući liftom rudare u jamu. Barba Ive je umro  gotovo prije četiri desetljeća u dobi od 70 godina, živeći u obitelji kćerke Elde Kokot na Marcilnici.  

  

 

RAŠKI RUDAR - GLASILO ISTARSKIH UGLJENOKOPA RAŠA - VJERAN SVJEDOK SVOG VREMENA

"Raški rudar", list Istarskih ugljenokopa Raša, jedan od najvećih i strateški najvažnijih poduzeća u novoj, Titovoj Jugoslaviji, svjetlo je dana ugledao 7. studenoga 1947. godine. Bio je to jedan od prvih tvorničkih glasila u zemlji, koja će uskoro okrenuti leđa Staljinu i Sovjetskom Savezu te najaviti samoupravni socijalizam. 

Izašao je pod parolom (a tada se bez njih nije moglo!) da je on "kolektivni mobilizator u borbi za izvršenje mjesečnog, godišnjeg i petogodišnjeg plana proizvodnje." Tiskao se kao petnaestodnevnik do 1950. godine, kada dolazi do duge stanke sve do 1. svibnja 1959. godine. 

Postao je izvor informacija ne samo o rudniku, koji je bio okosnica života u Labinu i na Labinšćini, već i cjelokupnog života u tom dijelu Istre, od politike, gospodarstva, kulture i sporta. 

Njegov prvi urednik bio je legendarni Šanto Kranjac, kasnije glavni urednik Glasa Istre i Radio Pule, a kasnije dolaze, uz ostale Miro Majerić i Mirko Kramarić.

Nestajanjem Istarskih ugljenokopa polako nestaje i Raški rudar, koji je neposredno prije gašenja početkom devedesetih godina 20. stoljeća postao mjesečnik s nakladom od svega tisuću primjeraka, koliko je tada bilo otprilike i zaposlenika. U zlatnim danima rudarenja njegova je naklada iznosila čak sedam tisuća primjeraka, a izlazio je dva puta u mjesecu.

Desetak godina kasnije zadnji urednik Raškog rudara je Marino Fonović, inače i autor izuzetne fotomonografije o rudarskoj tradiciji dužoj od četiri stoljeća naslovljene Zadnja smjena - Svjedočanstvo o posljednjem hrvatskom rudniku.

Taj tvornički list je najbolji svjedok novije poslijeratne povijesti Labina i svojevrsni "kum" Labinske komune, prvog općinskog glasila u Istri, nastalog na tradiciji, vrijednostima i iskustvima novinara Raškog rudara. 

Dio informacija o sportskom životu Labina prije nekoliko godina predstavljen je u Gradskoj galeriji Labina, a vjerujem da će se jednog dana (a možda i prije!), otvaranjem kompleksnog rudarskog muzeja na Pjacalu, što je dio duga svim generacijama rudara, mnogo temeljitije obrađivati ​​ovo veliko duhovno bogatstvo. 

Samo djeličak te baštine može se naći u Raškom rudaru objavljenom 15. prosinca 1966. godine te dijelovima tog glasila izašlog 1963. godine te tri godine kasnije, koje sam "iskopao" u moj privatnoj zavičajnoj arhivi tražeći druge dokumente. U nešto kasnije izašlom broju posebnu pažnju plijeni tekst o Giuseppini Martinuzzi i prijevod njene pjesme Iz rudnika (Dalle miniere), koju je prvi put na naš jezik prevela Patra Matečić, ondašnja nastavnica njemačkog jezika u labinskoj gimnaziji. Iako je bila samo maještra, ali odlična, predavala nam je i francuski jezik!

U sva tri broja objavljena su brojna imena i fotografije najboljih radnika. Jedan od njih - Ivan Licul iz Barbana, mjesečnu normu prebacio je za 91 posto. Ispod njegove slike objavljene su ove njegove riječi "U rudnik treba doći što više rudara. Tada će biti više ugljena za našu izgradnju.! Na naslovnoj stranici Raškog rudara su imena i fotografije dvojice najboljih rudara Istarskih ugljenokopa u prosincu - VKV mehaničara Tilija Hrvatina i VKV majstora elektromontera Josipa Mohorovića Pineta, nama poznatijeg kao jednog od najdugovječnijeg člana RKUD Rudar iz Raše!  

 

Vjerujem da na ponuđenom nećete ostati ravnodušni!